Munib Delalić: “Nostalgično se dovršiti”

Munib Delalić: “Nostalgično se dovršiti”

Obzor – Fidipid, 2004.

Svaki od sedam ciklusa ove zbirke pjesama I (Kuća žalosti), II (Manje je veće), III (Piši kao što voliš), IV (Ko jednak je isti nije), V (Moja je kuća samo tren u vremenu), VI (Dijelovi zemlje), VII (Nostalgično se dovršiti) sadrži po pet pjesama. Moglo bi se, prema tomu, pretpostaviti, da se na formalnoj razini radi o koherentno komponiranoj zbirci. Naslov jedne pjesme, Knjiga suprotnosti mogao bi navesti na trag da ova zbirka sadrži niz suprostavljenih elemenata na osnovu kojih im se može pristupiti i s dvije oprečne suvremene književne teorije; pozitivizmom i ruskim formalizmom. „Knjiga se suprotnosti polako otvara još polaganije/lista, red po red, dan po dan.“ Upravo ovako bi trebalo čitati ovu osebujnu zbirku pjesama.

Osnovnu misao ili temu pjesme, Munib Delalić obično izdvaja u naslovu. Odstupanje od jezične norme donekle otežava razumijevanje sadržaja. „Ista/ su mjesta iste riječi, poručuje iz stockholma/ tomas transtromer, strastveni u mladosti skupljač/kukaca.“ Ova poezija traži osobito pomnog i strpljivog čitatelja. Donosi specifičan oblik lirske narativnosti: iz poetskog diskursa, naime, često prelazi u prozni. „književnost/ je kuća žalosti, malo profana/ malo sveta; kao i duša,/ koja je čudnoat prijatelj,/ za koju se sve lijepi,/ kao da je od magneta.“ Međutim, izostavljanjem točke kao logičnog interpunkcijskog znaka na kraju rečenične cjeline, prozni element ove poezije dovodi u pitanje i ostavlja kao mogućnost utjecanja na razumijevanje ovih stihova. Dopušta čitatelju da imaginarno dovršava misli lirskog subjekta konvencionalno određenim interpunkcijskim znakom ili da pak, i čitatelj sam postane dijelom te nedorečenosti. Prije početka pjesničkih ciklusa stoji citat iz Skandinavskog pisma: „Ako me nostalgija ne dovrši, ništa neće.“ U svakom izostavljenom interpunkcijskom znaku aludiran je prostor (praznina) koja upućuje čitatelja na ponor u nostalgične predjele vlastitog života.

Zaigrane dosjetke koje pokatkad povezujemo s novinarskim stilom te infantilnost u glasu lirskog subjekta potpuno bi se drugačije i jednostavnije interpretirale kad se ne bi čitale u ključu ironije. Upravo zahvaljujući tome postupku ova poezija postaje hermetičnija. „Izgubili smo sivu vrećicu/ pred ulaznim vratima; molimo/ poštenog nalaznika da isporuči/ na dvanaesti kat u stan taj i taj/ ili da nazove na telefon taj i taj;/ unaprijed hvala“. Ironija je osobito izražena u kritici konvencijom određenih „povlaštenih“, što je uočljivo u stihu: „odabrano/ sjedi društvo, profesori glumci i pisci/ i tako to“. Izostavljanje interpunkcijskih znakova u ovoj pjesmi je osobito sugestivno.

Mnoštvo je stihova koji bi se mogli izdvojiti kao citati poučnog karaktera. „Vječito se posjeduje/ samo izgubljeno.“ Međutim, ovdje se ne radi o pukom iznošenju autorovih životnih savjeta i pouka čitateljima. Svaki „zaključak“ je stilski efektiran i služi pojačanju stiha, nigdje se ne provlači imperativni autorov ton koji bi bio odraz književne nedoraslosti. Naprotiv, ovakva ideja koja stoji iza ovih stihova je vrlo suptilna i nepretenciozna. „Pravednost je beskućna, a/ ponor nebo u koje se vjeruje.“

U pjesmi Moja je kuća samo tren u vremenu, gotovo faustovski počinju stihovi o znanju, međutim, izraz je fragmentiran, raspršuje se u masu mogućih značenja upravo zbog nedovršenosti i specifične interpunkcijske uporabe. „Kad učinilo mi se/ da dovoljno sam znao,/ i da znati je dovoljno; biti/ postojan, mislio sam, kao ono/ brdo ponad mojeg djetinjstva; biti/ jak, mislio sam, uz crkvu se sv. ante/ uspeti.“ Hiperbola se u sadržaju manifestira i na formu izraza pa se stihovi postupno produžuju tvoreći i vizualno oneobičenu strukturu pjesme. Imena i bilo kakvi drugi nazivi su u gotovo cijeloj zbirci napisani malim slovom. Radi li se o nastavku ironičnog postupka ili poopćavanju, ostaje nam na promišljanje.

Primjetna je igra vremenskim odrednicama „Dva dana nikako ne mogu/ prežaliti: onaj koji je bio,/ i onaj koji će doći/ (..)/ već sutra već jučer“kao i spajanje protuslovnih pojmova; oksimoron, npr. „lijepa riječ tužna“, „zima crna“ itd. Pitamo se želi li nam autor razbiti konvencijom određena značenja pojedinih epiteta. Prepoznajemo ponovno ironiju kao stilsko sredstvo upravo u pridavanju novih, „začudnih“ konotacija davno ustaljenim izrazima. Iz toga proizlazi mogućnost interpretacije da autor kreira lirskog subjekta koji razbija konvencijom određena značenja ne samo pridjeva i pravopisnih načela nego i svakodnevnih životnih situacija i pojava koje su šaroliko tematizirane u ovoj knjizi. Stilske figure opkoračenja i prebacivanja, koje odstupaju ponekad i od poetske ritmičke logike, također su primjer ironičnog pothvata u formi izraza. Emocija se u stihovima hiperbolički rasplamsava do sintagmi: „eksplozije rastojanja“ i „epidemije rupa“ koje se naslanjaju na postmodernistički koncipiranu poetsku matricu. To je u suprotnosti s romantiziranim pejzažnim motivima koji se nadopunjuju glasovima doma i članova obitelji lirskog subjekta. Pozitivistička teorija bi to izjednačila s autorovom rasom, sredinom i trenutkom. Autori često, baveći se motivom zavičaja, poskliznu u patetiku. Međutim, Delalić se personificiranjem zavičaja i dramskom, dijaloškom formom, odupire takvom okliznuću. „Sinoć/ nazvah zavičaj, da vidim/ kako im je; evo, dobro – javio se/ otac (…)/ ja i mater ti sami, sjedimo u mraku, znaš i sam kako je/ ovdje, čim zagrmi, svjetlo nestane,/ dabogda dođe prije sutra, tako/ ti je to, kome teret tome muka…/ Blago vama kad ste otišli.“ Pozitivistički gledano, u ovim i u nizu drugih stihova, mogla bi se vrlo lako pretpostaviti socijalno-ekonomska situacija vremena i mjesta koje je oblikovalo lirskog subjekta pa bi se to izjednačilo s autorovim životnim iskustvom, positif. Jasno je istaknuta kritika postojećeg društveno-političkog stanja koja je stekla univerzalno značenje, s obzirom na to da kroz sadržaj provlači temu odlaska u bolje, kao i nemogućnosti poboljšanja postojećeg na rodnim mjestima za koje ne preostaje ništa drugo nego da ih se promatra i „dovršava“ nostalgično. Nemogućnost „izlaska iz mraka“ dovela je do rezigniranog osjećanja u stanju bespomoćnosti.

Nada ipak nije zamrla. Međutim, ona je izraz rezigniranosti jer se nema više što ni raditi ni čekati pa se osmisli nada više da služi samoj sebi kao svrha. Lirski subjekt koji je otišao iz tog mraka ima konkretnija pouzdanja u moć nade, entuzijastično joj pristupa kao „životnoj družici“, kao neiskorijenjivom dijelu sebe. „Mrak je sunca čedo, njime ono svijetli/ njime diše, rekoh nadi s kojom još uvijek/ živim, i još vjerujem da ona je moje treće/ oko, da sve mi se njome kaže, sve zapiše.“ „Rekla bi/ nada s kojom još uvijek živim.“ Zavičaju se pristupa nostalgično, što nije neka novina u književnosti. Međutim, autor ne ostaje konstantno na istoj razini značenja tog motiva. On se igra i promatra ga iz više perspektiva filozofski pristupajući motivu otuđenosti. Pozitivističkim pristupom stihu „Tu gdje ti je/ dom, tu i jesi.“ čitateljima se otvara mogućnost same autorove valorizacije sredine koja nas oblikuje. Mnogim motivima je pridodan atribut “norveški“, npr. „norveška kraljevna“. S obzirom na to da autor živi u Oslu, po pozitivističkoj teoriji njegovo mjesto stanovanja je oblikovalo njegovo djelo, stoga nalazimo u knjizi mnoštvo takvih referenci. Ipak, Oslo je grad koji je napisan malim slovom, a nastavak stihova ukazuje na mogućnost razumijevanja ovih stihova kao autorovog poopćavanja tog grada. Stoga, naglašena je univerzalnost odabranog grada, motiv je poopćen i nosi širi kontekst od doslovnog. „I otići ću da znaš u oslo i taj nakit kupiti…“ Nostalgična privrženost lirskog subjekta rodnom mjestu je najizraženija u pjesmi U Kopenhagenu, na Obstfelderovom grobu. Dramski monolog i izravno obraćanje „zemljaku“ povod je lirskom subjektu da gotovo epistolarnim tonom artikulira sav emotivni naboj koji iz njega proizilazi pri oživljanju uspomena na rodni kraj. Pozitivistički gledano i iz stihova „Sreća je prava na pravom se mjestu u čas pravi/ roditi“ bi se autora moglo izjednačiti s opažajima lirskog subjekta o važnosti mjesta, sredine i trenutka rođenja.

Naslovi, a i mnogi stihovi, na prvoj razini čitanja aludiraju na opća mjesta u književnosti. „A i kakva je ljubav,/ šalu na stranu, koja bar nekad/ ne zaboli.“ Međutim, ubrzo nakon primjećivanja „općenitosti“ i eksplikativnosti: „Oči su, kažu, ogledalo duše/ I one nikad ne lažu. Ali, ideš/ li slijepo za njima, odvesti te/ mogu/ onamo gdje nikad nisi bio“, autor uvodi čitatelja u sferu začudnosti i asocijativnosti; „Ko sam je, čuje vjetar u granama/ I kad ga bace, neznano kud, a on se/ na lavu dočeka, nikad se ne zna-/ možda ga olujne podignu ljestve?“ Začudnost se ostvaruje i personifikacijom: „Gledam cipelu na pločniku/ A kao da ona gleda mene/ Kao da me ona pokreće/ U ogromnoj aveniji na širokom/ bulevaru.“ Mističnost; „A u snu psi tako zanosno laju/ na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene, kao godina duge/ U kojima se anđeli, sakriveni,/ hladnim poput slova smijehom smiju“ isprepletena s dramskom napetošću i dijalogizoranim stihovima: „Uzmi/ me kakva jesam, kaže ona, i moje/ su ruke, kad same su, kao istina/ gole, i imam prsten s konjskom/ glavom (…)/ Ništa istinitije od tijela ne laže/ dušo moja. Ko to kaže? Ne, nisam/ ja“, „A onda se vani oglasio pas“ uvjetuje osobit teatralan ugođaj u stihovima, formalistički oneobičen začudnom uporabom jezika. Lirski subjekt uspostavlja poetski dijalog s mnogim piscima i dramatičarima. „Naprotiv! -/ kažu da ibsenove su posljednje/ riječi; veliki se pisac navodno iz samrtne/ postelje pridigao.“, U pjesmi Ništa ne čini ako nije iz ljubavi formalistički efekt začudnosti se manifestira neobičnim poretkom riječi u stihu: „I ona te ne čini sretnijim,/ već stvarnijim, što ne znači/ da sve treba da je nema učiniti.“ Vrlo je indikativno upotrijebljen niječni oblik glagola biti. Igra jezičnim mogućnostima koja pridonosi tom formalističkom efektu se nastavlja u stihovima: „Priča o sreći nije sretna priča.“, Ta relacija: pojedinac – kolektiv, odnosi se i na lajtmotiv ove zbirke pjesama; zavičaj. Daje nam se na promišljanje i o postojanju imaginarnog zavičaja u ovoj knjizi koje se dinamično prožima kroz različiti tematski spektar.

Poeziji Muniba Delalića se trebamo konstantno vraćati, a koliko god joj se vraćali, uvijek će nas iznenaditi nečim novim.