Dulce Maria Cardoso: Moja (sa)osjećanja

Dulce Maria Cardoso


Dulce Maria Cardoso: Moja (sa)osjećanja

Roman Moja (sa)osjećanja portugalske spisateljice Dulce Mariae Cardoso, u prevodu Tamine Šop, objavljen je ove godine, u okviru Buybookovog projekta 100 godna evropske književnosti u 10 knjiga – od jedne pandemije do druge. Roman počinje citatom iz lirske novele Vrt: Vrt smrti traži te i uvijek pronalazi… Nije slučajno što radnju romana otvara citat iz lirskog romana koji govori o smrti, jer bismo i Moja (sa)osjećanja mogli opisati kao lirski roman, istkan od jedne duge rečenice, niza misli koje nemaju jasan početak i kraj.

To je roman sastavljen od pjesničkih slika, izrazito živih lirskih opisa, a radnja počiva upravo na detaljnim prikazima unutrašnjeg života, i kompleksnosti emocija. Tok svijesti i naglašen poetski izraz, nedostatak interpunkcijskih znakova, kraja jedne misli i početka druge, čine ovaj roman neobičnim čitateljskim iskustvom. Dulce Maria Cardoso piše o smrti ili, bolje rečeno, o umiranju, o gašenju nada, svakodnevnom slušanju i prihvatanju uvreda, samoponižavanju i društvenom neprihvatanju. Junakinja romana je Violeta, nimfomanka koja je ismijavana zbog svoje pretilosti, a čiji posao je prodaja voska za depilaciju. Violetina putenost, tijelo koje ima želje, tijelo koje muškarci, vozači kamiona i pijanice, iskorištavaju, istovremeno ga se plašeći i ismijavajući, metafora je za usamljeni, teški život jedne žene koja je od djetinjstva suočena sa neprihvatanjem. 



Violeta svakodnevno osjeća svojevrsnu duševnu otupljenost, ali svoje krhkosti postaje svjesna naglo, kada doživi saobraćajnu nesreću, kada pijana i viseći naglavačke, sa krvavom kašom u ustima, krene propitivati vlastito postojanje. Iz te perspektive počinje i radnja romana. iznenada

nisam trebala izaći iz kuće, nisam trebala izaći iz kuće, nisam trebala izaći iz kuće, nekoliko sekundi, nekoliko sati, ništa više ne mogu,
iznenada stajem

Violetin život iznenada staje, nagli presjek stvarnosti omogućava joj da se zagleda u svoj život. Poezija u prozi, niz efektnih ponavljanja, gomilanje osjećanja, kružni tok misli, obilježavaju stil ovog romana koji djeluje kao jedan kolosalni monolog, pjesma, ispovijest, prozor u intimu žene koja je od društva dobila „epitet“ druga/drugačija, a koja i samu sebe definira kao neku vrstu čudovišta. U  jednoj noći, Violeta se susreće sa smrću koja djeluje kao motivaciono sredstvo koje je tjera da putuje nazad u prošlost, sve do djetinjstva, stroge majke, oca čiji život je obavijen velom tajni, do portugalske revolucije Karanfila, zatim do odnosa sa otuđenom kćerkom Dorom, pa do vlastitog tijela koje joj se nikada nije činilo lakšim nego u tom trenutku. Tok njenih misli fragmentiran je i nedovršen, sluša kapi kiše koje dobuju po slupanom automobilu, zvuk cvrčaka koji naglašavaju njenu usamljenost, rasuta pakovanja voska po blatu, što je zapravo slika njenog života. Nakon šoka, jednako naglo, Violeta prestaje osjećati strah i počinje se prisjećati vožnje autoputem, cjelodnevnih meteoroloških upozorenja na nadolazeću oluju, prisjeća se mršavog tijela kamiondžije čija toplina nije bila dovoljna da zagrije preobilje njenog tijela, prisjeća se nedostatka i nepoznavanja ljubavi.

za ljubav znam iz tuđih priča, a šta ako je samo ovo, jedno tijelo opruženo na drugom, grudi uz grudi koje dišu u istom ritmu, jedna ruka pada a druga je odmah hvata, tišina koja me odvlači negdje gdje nikada nisam bila,
čitava ulica priča da gospođica radi bezobrazne stvari s dječacima

Pojedine Violetine misli izdvojene su poput stihova, a vraća im se uvijek i iznova, kao da je u zbrci misli bolno svjesna da za ljubav zna iz tuđih priča, da je sreća stvar okolnosti, kako treba ostaviti piće, da se ne može ispraviti prošlost, da nije trebala izaći iz kuće i da su usne umirućih tako ružne. Poput upornih insekata koji se zalijeću na izvor svjetlosti, napadaju je prisjećanja na sve uvrede koje su je pratile gdje god da krene, da je spodoba, strašilo, čudovište kojeg se otac stidi, kojeg niko ne želi. Moja (sa) osjećanja djeluju kao jedna velika poema o odnosu društva i pojedinca, o ženi koja se zove poput cvijeta koji je i ime boje, a koju trenutak suočavanja sa smrti, kada je svakodnevnica doslovno, mehanički, prekinuta i okrenuta naglavačke, dovodi do sreće, spokoja i prihvatanja.

idem da se izgubim u onome ko me čeka
tako je lako pustiti sve što nas vezuje
betises, ma cherie, betises


Autorica: Zerina Kulović

Knjigu možete kupiti u Buybook shopu.