Tvrtko Kulenović: Refren

Tvrtko Kulenović: Refren

Znao sam da refren postoji u poeziji, nisam znao da postoji i u istoriji. Ne radi se o onim već dosadnim naglabanjima o tome da li se istorija ponavlja: refren nije o ponavljanju, on jeste ponavljanje.

Bio sam student u Beogradu 1957, kad se odigrala anglofrancuska invazija na Egipat. Više sam žalio Francusku nego što sam žalio Egipat, znao sam sve o kolonijama i kolonizatorima, ali to je bila istorija: ovdje i sada, na moje oči rušio se jedan idol, jedan mit slobode, jednakosti i bratstva; za Englesku mi je bilo manje-više svejedno.

Nisam bio sam. S mojim studentskim primanjima nisam mogao da kupujem novine, ali sam bio napisao neki člančić za Večernje novosti za koji sam umjesto honorara dobio – pretplatu. Jednog dana otvorio sam novine i ugledao takode minijaturni čančić pod naslovom koji kao da je blo moj. Glasio je: “Žao mi te je, Francuska!”

Otada je prošlo 36 godina, dakle jedan dobar komad vremena čak za istoriju. Dogodilo se što se dogodilo, dogodilo se i ono za što nikad ne bih mogao pomisliti da se može dogoditi. Neko pametan rekao je da američke prijetnje vojnom intervencijom u Bosni i Hercegovini služe zato da Evropi pokažu koliko je nes posobna. Ali ne samo nesposobna. Neko duhovit ispričao mi je kratak i sjajan vic, sjajan kao što samo kratki vicevi mogu biti. On glasi: “Englezi su Srbi, ali Francuzi su uz to i četnici.”

Djelovao je na mene kao na Prousta, odnosno na njegovog junaka, njegov čuveni kolačić madlen: u svijesti se nešto pokrenulo i na površinu sjećanja je izronio davnašnji novinski naslov koji se bio, možda zauvijek, izgubio negdje u njegovoj dubini. Izronio je upravo onako kako treba, kako mora, praćen zvukom kao u pjesmi, kao refren, refren istorije: “Žao mi te je, Francuska!”

On mi je odgovorio: “Nipošto se nemojte zadržati samo u Madrasu. Krenite dalje na jug, u tropsku džunglu koja je sama od sebe, svojim vlastitim radom, porodila čudesne i čudovišne južnoindijske hramove. Nemojte u tome gledati nikakvu arhitekturu, nisu to ni staništa bogova ni okupljališta ljudi, to su sve gigantske skulpture i slike, nešto kao Sikstinska kapela napolje okrenuta.”

Kad sam se vratio s puta, zatekao sam novine s njegovom slikom i opširnom viješću o smrti našeg književnika, velikog prijatelja Indije. Saznao sam za njegovu bolest tek prilikom našeg posljednjeg susreta, opet u onoj poluraspadnutoj kancelariji direktora Biblioteke. Razgovarao je s nekim telefonom i rekao: “Znaš kako ti ja živim, stalno s vodicama i pilulama. Ali ni poslije toga nije mi ličio na bolesnog čovjeka. Na umornog da, ali za umora ima još toliko mjesta za život. Tek sada, pošto je sve svršeno, sjećam se, vidim da je on, izgleda, više znao: “U suton su umorne i tužne oči bolesnika. Ali njegove oči nisu bile okrenute bolesti i smrti: u novembru, pošto je po povratku s mora dopao bolnice, pisao mi je: “Ne daju mi ni da pišem, zato Vam se javljam vrlo kratko – da samo čekam sa Rijeke da mi jave kad polazi moj brod za Bombay, a treba da pođe sredinom decembra – znači prvih dana januara biću u Bombayu… Poslednja četiri meseca sam vrlo mnogo radio, a u Indiji, ovaj put, nemam nameru da putujem nego da sedim na jednom mestu i da radim.”

Ukrcati se na brod kome treba sedamnaest dana do Indije, zatim sjediti na jednom mjestu i raditi, jesu li to namjere bolesnika? I ova slika koju su objavile novine, zar prikazuje lik bolesnog čovjeka? Ipak, sve što je sada ostalo, to su knjige, to je ova knjiga. Da ne bih ponovo dirao u njena nerazumljiva lijepa slova i u bolne uspomene, uzimam prikaz Džainendre Kumara, jednog od najznačajnijih indijskih pisaca: “U cjelini sam osjetio kao da uloge i karaktert u ovim pričama nisu sasvim jasni, ali ti fantomski oblici što se kreću u atmosferi magle zavlače se nemirom u šupljine vašeg srca taj nemir vas tjera da se sve više okrećete svojim sopstvenim dubinama, omogućuje vam da rastete”.

Ja ne znam da li je sve to tako kako on kaže, ja sam tu knjigu odavno prestao da čitam i ničega drugog osim onog Italijana stolara, i dječaka, iz Nedjelje više se i ne sjećam. Ali trag što ga je ona u meni ostavila čvrst je i stalan.

Indija ga je veličanstveno ispratila: dvadesetog januara uveče održana je komemoracija u Delhiju na kojoj je čitana njegova poezija i jedan odlomak iz Bhagavad Gite koji je on volio koji počinje riječima: “Kakva je, o Kelava, oznaka čovjeka čije razumijevanje je sigurno, i čiji um se sažima u koncentraciji? Kako on govori? Kako sjedi? Kako hoda?” Prije toga, na samom početku izvođeni su odlomci muzike na orguljama njegovog voljenog Bacha i među njima kompozicija o kojoj je i meni više puta govorio – Kada u času najviše nužde.

Poslije njih, šta mogu ja da uradim za prijatelja? Mogao bih da čitam, da govorim stihove za se u tišini, ali sjećanje je slabo, a knjige daleko. Iz voljene pjesme nedostaje mi jedna riječ, među prvima u nizu:

“U suton se širi… kao trulež sa Grosovih slika.”

Pa svejedno, ne stidim se. Jer od dana kad sam još kao dječak prvi put vidio ovu pjesmu želja da saznam kakve su to Groszove slike s kojih se širi trulež, kako može da se širi trulež sa slika, tjerala me da upoznam slikarstvo, da pronađem otvorim za sebe još jedna vrata svijeta. Tako pjesnička riječ živi u nama, kreće se kreće nas.

Ni pojma nisam imao tada, zanesen Indijom, da će se četvrt vijeka kasnije njegov stih Reka Manzanares što celim svetom teče, kao neku vrstu lajtmotiva u mom romanu Čovjekova porodica i da će taj roman biti o Španskom građanskom ratu. Ali kockice su se već uveliko same slagale. Slagale su se tako da su u slici koja je nastajala on i jedan drugi, veliki, zauzimali neobične metrične položaje. (…)