Franz Kafka ili svijet kao teatar

Franz Kafka ili svijet kao teatar

Organizacija kao sudbina

Grčka tragedija svoj cilj ne postiže isključivo kažnjavanjem junaka. Čineći ga, kao Edipa, u jednoj elipsi radnje svjesnim svijeta, dakle oslijepljujući ga, ona mu sotvara oči za vlastiti grijeh. Edip je, dakle, morao oslijepiti kako bi progledao, no, isto tako on je oslijepio da bi definitivno zatvorio ovu elipsu kazne, da bi samu kaznu razbuktao u luč kojom osvjetljava granice svijeta. U tom trenutku samokažnjavanja, ili trenutku kojim pokušavaju patnju junaka prikazati kao samokažnjavanje, uzdiže se vulkan svjetlosti koji osvjetljava granice svijeta.

Edip ne pada zbog kazne bogova, nego zbog svijeta koji nije uspio probiti svojom čistom žudnjom, jednom riječju, zbog toga, što je »svijet«, grčki ili bilo koji drugi, dovršena i minuciozna organizacija prostora, što je kao takva organizacija konačan i banalno razložan organizator našeg libida. U jednoj tezj Freud spominje kako u toj »staroj stvarnosti« upravo članovi kora bivaju oni koji uzrokuju junakove patnje. Ne smije nas zavarati kasnije kompromisno rješenje: upravo ovi činovnici sudbine (koji u kasnijoj dramskoj verziji bivaju često i naricatelji i često oni koji na razne načine sudjeluju u junakovoj patnji) pravi su đavlovi učenici, demoni u čijoj je vlasti, djelomično, roštilj tragedije. Tragedija se kasnije zamagljuje, baca se u oči prašina dobrih namjera, dolazi do toga da oni koji nariču ispadaju čisti i nevini, a jedini je krivac junak. Štoviše, on je sam kriv i za svoje patnje. Ova »činovnička« popudbina otvara neslućene prostore manipulacije s tzv. »sviješću jedinkes, a htjeli smo pokazati kako za ovaj oblik društvenih igara postoje i najraniji dokazi.

Spomenuli smo ovaj model (Edip i granice svijeta) kao paradigmu zapadnjačke, ili, bolje reći, svjetske sudbine. Ako je prvi toga postao svjestan Napoleon, koji u svom poznatom razgovoru s Goetheom spominje kako sudbinu u modernitetu zamjenjuje politika, onda to jedino znači da je sudbina u svom prvobitnom obliku i prvenstveno: oblik organizacije ljudske tragičnosti, ili, organizacije libida u završnom, konačnom svijetu. Politika dolazi na mjesto sudbine. No, ako je u klasičnoj tragediji bilo već jasno kakve ona oblike uzima da bi se dokopala junakove glave, tome će još jednostavnije prići pisac tzv. suvremenosti za koga su, navodno, otpale sve koprene mitskih tajni.

Kafka ili organizacija sudbine

Kafka je u jednom vidu pisac koji je najviše vezan uz »mitski materijal sudbine. Ako su oblici tzv. »lakše literature« često operirali s organizacijom i njenim vidljivim, zlosutnim obli cima (kriminalistička literatura, s posebnim vidom literature o radu obavještajaca, itd.), onda je prvi pravi teoretičar teme organizacije i sudbine bio upravo Kafka.

Svijet Kafkine literature svijet je činovnika. Oni na čudan način dokazuju postojanje »organizacije« koja se nikada do kraja ne imenuje. Kada Jozef K. istražuje svoju krivicu, nikako ne saznaje prave tužioce, čak štoviše iz oblika svakodnevnog izranjaju lica koja su samo znakovi, poruke, pipci jednog neimenovanog stroja. Moglo bi se ustvrditi kako Kafka svoje posljednje snage troši na to da sazna pravi smisao ovog tajnog organizma, i da nejasnost njegovih spisa nije toliko stilske, koliko artikulacione naravi. Kao i njegovi junaci, i on u odsudnom trenutku ostaje nijem, zaprepašten tajnom koju sagledava, i, što je još zanimljivije, ponovno navaljujući na nju povećava svoju nijemost. Edip se oslijepio kako bi konačno progledao sudbinu, a Kafka zanijemio kako bi nam ukazao na nju. Spremanje te velike, očajničke šutnje bile su i njegove testamentarne preporuke da se sve napisane stranice njegovih knjiga unište. Brod nam je sačuvao tu nijemost, koja je mnogima ličila na nemuštost; kakva slučajnost, koja gotovo sliči na Kafku!

Ako je »Gradnja kineskog zida« mogla sličiti paraboli o otkrivanju smisla tajne, tada je ona upravo u tome da običan smrtnik ne može shvatiti krajnji domet čitave igre, nego samo manje ili više spremno u njoj sudjelovati. Čitav svijet Kafkine literature posvećen je različitim oblicima sudjelovanja. Od graditelja, čiji život istrajava u gradnji samo jednog besmislenog dijela građevine, pa do oficira iz Kažnjeničke kolonije koji smisao svoje organizacione sheme brani vlastitom smrću, upisujući kaznu u vlastito tijelo. Nije li tu i raspon koji govori o mogućnostima izlaska: on je vezan uz ranjivost, osakaćenje, smrt. Na jednom mjestu Kafka konačno i kaže »da posljednji izlaz čovjeka zatvara njegovo vlastito čelo«! Upisivanje kazne, to je i Edipovo osljepljivanje, ali i civilizacioni luk koji otvara svijet ljudske neslobode (»Izvještaj za jednu akademiju), gdje se nemogućnost izlaza pojavljuje u obrnutoj slici – sudbini jednog majmuna, koji, da bi preživio, poprima sve ljudske značajke! Kafki će poslužiti kako bi do kraja razotkrio varke o mogućnosti slobode. Kao u obrnutom ogledalu, majmun prolazi stupnjeve koje čovjek prelazi do slobode, ali ona je vezana uz nesvjesnost, zaborav, divljaštvo.

U drvenom sanduku, sveden na svoje tijelo, majmunski akademike postaje svjestan prije svega onog najstrašnijeg: neslobode. Tako počinje traženje izlaza. On ga pronalazi u tome da imitira ljude, da postane čovjek! Ali, po njemu, to je izlaze, jer ne zna što je to osjećaj slobode«: »Kao majmun sam ga, možda, poznavao, a upoznao sam ljude koji za njim čeznu. No, što je do mene, niti sam tada tražio slobodu niti je sada tražim, te završavajući svoju poruku: »Uzgred da kažem: pomoću slobode ljudi će i odveć često prevariti jedni druge”.

Da bi izašao iz kaveza, morao je postati što sličniji čovje ku. To je ono jednostavno školovanje Kafkinih junaka koje se ponavlja u različitim prilikama: oni se trude pronaći ključ tajne, priviknuti se na tjeskobu, mučninu ili, u krajnjem slučaju, kaznu. Za Kafkino djelo indikativno je da je jedini njegov junak koji prozre organizaciju i uspijeva preživjeti – majmun! Ostali stradavaju, najčešće ne znajući zbog čega, ali još češće prihvaćajući krivicu. Procesi koji otpočinju obično su beznadni za optuženika. Prije svega, oni su tu upravo zbog utvrđivanja osjećaja krivice. Brojni činovnici, potrkala, perovođe dio su ravnodušnog stroja koji neumoljivo obavlja posao parničenja i osude, ne ulazeći dublje u bit samih sporova. Oni su tu da formalno prate proces koji je unaprijed dovršen, jer mogućnosti izbavljenja nema. Čak i kada se čini da je to pirandellovska igra na pozornici (kao što naslućuje Walter Benjamin), svi igraju u stvari vlastite uloge. Tako i pitanje Jozefa K. pred kraj pro cesa gospodi u cilindrima »U kojem kazalištu igrate? – pogada suštinu njihove glume, ali ne prekida njegovu osudu. On jest osuđen u jednom teatru od glumaca koji su manje ili više dobro igrali svoje uloge, ali ta osuda je samo simbolički donešena na sceni. Na toj sceni je i majmunski lik jednako kao lovac Grakhus ili kapetan iz kažnjeničke kolonije jedna od uloga koju se moglo odigrati, jer se uloga uvijek i tiče učenja, oponašanja. Gluma traži dar, ali prije svega puno rada. Zato oni koji dobro nauče svoje uloge imaju šansi, ali na sceni, ne i tamo gdje se govori o spasenju. U Izvještaju za neku akademiju Kafka kaže: »Ah, kad moraš, naučiš, učiš kada tražiš neki izlaz, učiš bezobzirno. Ali u slučaju osude nema priziva.

Na sceni je to uvijek slučaj, i u životu, koji je teatar, dakle, možemo razglabati o slučajnostima. Kod osude, u slučaju Jozefa K., nastupa sudbina. On ne samo da je osuđen, isto tako on i ne zna da je osuđen. Poput Edipa, on će vlastitim naporima iskopati svoju osudu iz pepela besmislenosti i bezrazlož nosti, i završiti u šutnji. Slučajnosti više nisu slučajne. Ljudski život je organizirana sudbina.