Augustin Tin Ujević, hrvatski esejist, književni kritičar, prevoditelj, jedinstveni genij jezika i stiha, rođen je 1891. godine. Svoj život posvetio je književnosti, s onu stranu građanskih konvencija i karijere, a posjedovao je neiscrpnu erudiciju, kojom je prožet sav njegov ogromni opus.Najvažnije Ujevićeve knjige poezije su sljedeće: Lelek sebra, Kolajna, Auto na korzu, Ojađeno zvono, Rukovet, Žedan kamen na studencu, Mamurluci i pobješnjela krava, Mudre i lude djevice (pjesničke proze), te knjie eseja: Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Živio je u Parizu, Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. U Zagrebu, Ujević i umire 1955. godine.
Vječni prsten
Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;
jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.
Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;
samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.
–Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.
Meni bez mene
Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;
i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.
Noću
Mnoge misli struje noću,
rožne misli, crne slutnje;
ne znam više što ja hoću,
čujem trube, frule, lutnje;
zebem dok me bije zima
u skršenim zglobovima,
i dok tražim uzavrelu
krv u ovom bijesnom čelu.
– Sedam brata što ih imah
leže sad na ratištima;
sedam sestra što imadoh
zemlji i daljini dadoh;
a nebesa moja tmasta
Romar
I
Neću da bude imena
za mojih suza pakao
i čađu moga krimena.
Ako sam često plakao
svijetu sam grč sakrivao,
i nisam duše takao.
Ako sam često snivao,
ja nisam sebe pojao,
i nisam zvuk uživao.
Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim čarima,
i strah me skupo stojao.
I kad sam bos, s romarima,
po golom trnu gazao,
ni mladima, ni starima.
ja nisam rane kazao.
II
U kazni mesa, dugom hodočašću,
dok snatrim bijelu vječnost slavna zida,
s krivom il s pravom – ridam: past ću, past ću,
od jedne hijene što mi grudi kida,
od jedne žene s dušom i sa strašću.
Ona je ponos i gubitak vida,
a ja je žudim slašću ili čašću,
i ljubav nema koprene ni stida.
Jer šta da glumim uzdah Parsifala?
Ako je drhtaj rosna kap na listu,
čista je ljubav majka ideala,
i svetkovina dlijetu ili kistu:
Njoj kojoj ne znam Imena sva hvala
za moju luku u prostranom Hristu.
Dunjalučar 