Karl Jaspers: Ljudi sudbine

Karl Jaspers: Ljudi sudbine (Sokrat, Budha, Konfucije. Isus)

Sokrat (469-399. p.n.e.), Budha (oko 560-480. p.n.e.), Konfucije (oko 551-479. p.n.e.), Isus (s njim počinje naše računanje vremena čemu su se usprotivili Nietzsche i Overbeck)… Zašto su baš ova četvorica polučila tako fascinantan utjecaj na pojedince, narode, kontinente, na mislilačke, vjerujuće, vladajuće i ine egzistencije tijekom milenija?

Iz kojeg i kakvog zbiljskog povijesnog konteksta dolazi moć uvjeravanja ovih »ljudi sudbine« (jedan od mogućih prijevoda Jaspersova zapisa) – jer su bili personifikacijom neke sudbine, ali i sama sudbina, štoviše, u sljednicima i nasljednicima, i njezino obogotvorenje. Začuđujuće je daje Konfucije jedini među njima za sobom ostavio pisani trag u čiju se autentičnost do dana današnjeg ne prestaje dvojiti?! Bili su stalno na putu, na hodočašćima, na hodoljubljima, na trgovima, na poljskim i šumskim stazama, u vrtovima i šumama, bili su, tako reći, svoji koraci i svoj glas. Tako su došli na glas i za nas, koji ga, kako kaže Kierkegaard za Krista, nismo čuli kao Toma, a ipak, usprkos izostanku tog »argumenta«, da ne kažemo, »dokaza« – vjerujemo?!

Ima li posve suvremeni filozofijski, odnosno hermeneutički pokušaj povratka zaboravljenoj retorici prošlih vremena svoj posljednji temelj u ovom mjerodavnom četveroglasju? Za Jaspersa, iz perspektive njegove »filozofije egzistencije«, osobito iz perspektive njegovih spisa »Filozofiranje« i »Filozofijska vjera«, postali su i ostali sudbonosnima zbog svoga životnog držanja, egzistencijalnog iskustva i zahtjeva što su ih postavili ponajprije sebi, a onda i drugima, tako reći, svakome.

Razotkrili su se načinom svojega egzistencijalnog ophođenja s onim što Jaspers naziva »graničnim situacijama«, uzimajući pritom i same sebe kao argumentum adhominem – za ono što su propovijedali, obznanjivali, iziskivali, tražili, molili, nudili jamčili su svojom ljudskom, iz današnje perspektive moglo bi se reći, i više nego ljudskom egzistencijom. Sokrat i Isus umrli su nasilnom smrću zbog konkretnih moći ovoga svijeta; Budha je izveden na svoj put kroz zbiljnost umiranja; Konfucije je zagledan u smrt ne pridajući joj nikakav bitni smisao.

Svi oni odnose se prema patnji i smrti kao prema fundamentalnom potezu ljudskog tu-bitka. Iz njihova odnošenja prema smrti razotkriva se onda njihov odnos prema povijesnom svijetu, a onda i prema svijetu i/ili svjetovima što ovaj ovdje svijet transcendiraju. Shematski se može reći: Sokrat u svjetovnom kao umni razgovor nadilazi postojeće; Budha ide k utrnuću svjetovnog; Konfucije zaziva mijenu svijeta njegovim uzgojem na tradiciji; Isus predstavlja radikalni raskid s postojećim zagledan u kraljevstvo nebesko. Sve to oni priopćuju, pa i onda kad šute! Jaspers ih re-kreira, ne kao »uzore« koje treba slijepo oponašati, nego kao »orijentire« u problematičnom tijeku svakog od naših života. Jer su oni i naša zbilja.

Najzad, za Jaspersa ova četvorica nisu više samo kontinentalne veličine, što jedna neovisna o drugoj širi svoj utjecaj bez interferencija – svijet je postao komunikacijskom zajednicom te se o istovjetnostima i različitostima, blizini i daljini, razumljivosti i nerazumljivosti onoga što su nam ostavili u naslijeđe tek ima ozbiljno misliti, i opet – ispočetka. Je li zahtjev da se na njih misli kao na »sudbonosne ljude«, a ne »sudbonosna božanstva« – bi li Jaspersov »učitelj« Kierkegaard tako rekao – posljedica sablazni u koju je zapao i Jaspers?!