Aristotel: Uvodno razmatranje ο duši

Aristotel: Uvodno razmatranje ο duši

Budući da znanje držimo lijepim i vrijednim, jedno više od drugoga, bilo s obzirom na temeljitost ili zato što je njegov predmet važniji i vredniji, zbog ta dva razloga s pravom možemo istraživanje ο duši postaviti na prvo mjesto. Čini se također da poznavanje duše mnogo pridonosi cjelovitoj istini, a osobito što se tiče prirode, jer duša je kao početak živih bića. Pokušavamo dakle razmotriti i spoznati prirodu i bit njezinu, zatim kolike osobitosti joj pripadaju. Od ovih jedne su, čini se, vlastite osobitosti duše, a druge kroz nju pripadaju i životinjama.

No vrlo je teško općenito postići ο njoj u svakom pogledu neku pouzdanost. Kako je pak ovo istraživanje zajedničko i mnogim drugim stvarima — mislim istraživanje ο biti i ο formi — moglo bi se pomisliti da postoji samo jedna metoda za sve ο čemu želimo spoznati bit kao što je i dokazivanje osobitosti tako da bi ta metoda bila ona koju treba tražiti. No ako ne postoji jedna jedina i zajednička metoda za istraživanje suštine, posao postaje još težim, jer će biti potrebno za svaku stvar odrediti neki postupak. Ako pak bude jasno da se postupak sastoji ili u obrazlaganju ili dijeljenju ili u nekoj drugoj metodi, ostaju još mnoge poteškoće i kolebanja odakle treba započeti istraživanje, jer su različiti principi različitih disciplina, kao npr. kod brojeva i ravnina.

Prije svega, mislim, nužno je odrediti kojoj vrsti pripada duša i što je. Mislim da li je ovo ili ono i supstancija ili kvalitet ili kvantitet ili druga neka od razlučenih kategorija. I nadalje, da li je među stvarima u mogućnosti ili je dapače neko ostvarenje. Naime, to nije baš mala razlika.

Treba dakle razmotriti da li je duša djeljiva ili nedjeljiva i da li je svaka duša iste vrste ili nije. Ako nije iste vrste, da li se razlikuje oblikom ili rodom. Sada naime oni koji ο duši raspravljaju i istražuju čini se da razmatraju samo ο ljudskoj duši. Treba paziti da ne bude nepoznato da li je jedna definicija ο njoj kao ο živom biću ili je različita za svaku pojedinu dušu kao onu od konja, psa, čovjeka, boga. U tom slučaju »živo biće« uopće ili je ništa ili slijedeći naziv. Isto bi se tako pokazalo i za nešto drugo zajedničko. I nadalje, ako nema mnogo duša nego dijelovi, da li treba istraživati prije čitavu dušu ili dijelove. Teško je naime odrediti koji od tih dijelova su različiti jedni od drugih i da li treba prije istraživati dijelove ili njihove funkcije, kao npr. mišljenje ili um, opažaj ili ono što se može opažati — tako i ostalo. Ako pak treba prije ispitivati funkcije, opet bi netko mogao biti u neprilici da li prije treba istraživati njihove suprotnosti, kao npr. ono što se osjetilima može opažati prije onoga što se tiče opažanja i ono što se može umom spoznati prije uma. Čini se da je spoznati bit ne samo korisno za uočavanja uzroka akcidenoija izvedenih iz supstancija — kao npr. u matematici dovoljno je znati što je ravno i što zavinuto, što crta i ravnina da se vidi kolikim ravnim crtama odgovaraju kutovi trokuta — nego i obratno akcidenoije pridonose veliki dio za spoznavanje biti. Kad naime možemo po predodžbi dati objašnjenje ο akcidencijama ili ο svima ili ο njihovu najvećem broju, tada ćemo moći govoriti i ο supstanciji na pravi način. Početak naime svakog dokazivanja je bit. Stoga definicije, kroz koje se ne može spoznati akcidencije niti lako ο njima stvoriti zaključak, očigledno su sve izrečene dijalektički i isprazno.

Poteškoću zadaju i stanja duše, da li su ona sva zajednička i onome koji posjeduje dušu ili postoji neko vlastito stanje same duše. I to je naime nužno razriješiti, a nije lako. Jasno je da u najviše slučajeva duša ništa ne prima niti proizvodi bez tijela, kao npr. srdžbu, smionost, želju, jednom riječi osjetilno opažanje. Prije svega osobitosti njezinoj prilikuje razmišljanje. No ako je i to neka predodžba ili nema razmišljanja bez predodžbe, ne bi se moglo prihvatiti niti da je to bez tijela. Ako doista postoji neko vlastito djelovanje ili stanje duše, onda bi se moglo dopustiti da je ona odijeljena, ali ako ne postoji ništa njezino vlastito, onda neće biti odvojena, nego kao što redovno biva ravnoj liniji ukoliko je ravna, npr. da dodiruje u jednoj točki bakrenu kuglu, ali je ipak neće doticati tako odvojena linija jer je neodvojiva ukoliko dolazi uvijek s nekim tijelom.

Čini se da su i sva stanja duše povezana s tijelom: srčanost, blagost, strah, milosrđe, neustrašivost i još radost, ljubav i mržnja. Zajedno s tim stanjima tijelo nešto trpi. Pokazuje to i ovo: kad nas ponekad obuzmu snažna i vidljiva uzbuđenja, ipak ne uzrokuju ni srdžbu ni strah, a ponekad smo potreseni od malih i slabih uzbuđenja kad je tijelo uzbuđeno i nalazi se u stanju kao kad se srdi. Još je očiglednije ovo: iako nema ništa strašnoga, nastaju emocije iste s emocijama onoga koji se straši. Ako je to tako, jasno je da su duševna stanja očitovanja u materiji. Stoga su definicije takve kao npr. »srdžba je neko kretanje takvog tijela ili takvog dijela ili sposobnosti stvorene od takva razloga za takvu svrhu«. Zbog toga dužnost je filozofa prirode da istražuje ο duši ili u njezinoj cjelovitosti ili u takvoj pojedinosti. Različito bi naime filozof prirode i dijalektičar definirali svako od tih stanja, kao npr. što je srdžba. Za ovoga to je želja za osvetom ili nešto takvo, a za onoga ključanje krvi i vrućine oko srca. Od njih jedan označava materiju, a drugi oblik i pojam.

Pojam naime je oblik stvari, a da bude, nužno je da se ostvari u takvoj materiji. Tako je npr. pojam kuće takav da je zaklon koji štiti od pustošenja vjetrova, kiša i žega. Jedan će reći da je to kamenje, opeke i grede, a drugi da je u tome oblik za tu svrhu. Tko je dakle od njih filozof prirode? Da li onaj koji govori ο materiji a ne zna za formu ili onaj koji govori samo ο formi ili možda onaj koji uzima u obzir oboje? Tko je onda svaki od one obojice? Ili nema ga koji se bavi svojstvima materije koje nisu djeljive niti ukoliko su djeljive, ali filozof prirode bavi se svim djelatnostima i svojstvima koja se tiču određenog tijela i određene materije. A za ono što nije takve naravi brine se drugi. Za neke je baš vještak npr. graditelj ili liječnik, a za ono što nije djeljivo, gdje po oduzimanju nema osobitosti takvoga tijela, matematičar, a za one odvojene prvi filozof.

No treba da se vratimo tamo odakle je započelo izlaganje. Govorili smo da su stanja duše neodvojiva od fizičke materije živih bića i kao takvima pripadaju im kao npr. srčanost i strah, a ne npr. pravac i površina.