Dževad Karahasan: Istočni divan

Dževad Karahasan: Istočni divan

Al-Mukaffa „Mili moj daleki, javi se i ukloni strah ili ga bar potvrdi. Šta se to događa? Šta nije u redu s tobom ili sa mnom? Već desetak dana ponavljaju se iste zloslutne stvari: uredim se za tebe kao prije, dok si bio kod kuće, a onda mi se surma razlije po kapcima i obrazima, rumenilo mi se s usana slije niz bradu u tankim curcima, a kosa mi ugasne kao da nikad ulja nije vidjela. Ne znam kako se ni zašto se to događa. Uljepšam se i sjednem da s tobom razgovaram; u mislima ti pjevam i pokazujem igru s lutkama koju sam smislila za tebe; dozivam te, volim te i lijepo mi je; a onda se opet pogledam i vidim obraze srebrene od surme, kao na mrtvacu, crvenu bradu i ugaslu kosu kao da me već dugo nema. Šta je to? Javi se, jesen je i ljudi dosta putuju. Strašno je što mi ne dolaziš ni na san ni u razgovor. Begzada.” Ni jedne greške. Radi njega je naučila savršeno pisati, čak je arapski naučila da ne bi nekome zasmetalo što dobij a pisma koja drugi ne bi mogli čitati.

Ali nije naučila štedjeti. Na čitavom je smotku napisala onih nekoliko redova pa njega sada praznina ispod pisma obavija i uvlači u sebe kao neka hladna utroba. Kako je moguće da ona, koja sve razumije i sve može, tako uporno ne razumije njegov strah od prazne kozje kože? Nije to škrtost i nije prenemaganje, to je strah od prazne površine za pisanje koja se svojom prazninom nudi svakakvim glupostima, svim užasima i, što je najgore, proizvoljnostima. Sada se, bez obzira na njega, na nju i na sve ljude, žive i mrtve, svitak popunjava oko njezinog pisma a na to čime će se popuniti ne mogu uticati ni ona ni on. Samo zato što ispod svog imena nije presjekla svitak, oko njezinog se pisma sabiru skaredni ili smiješni crteži, opis njezine ili njegove bolesti, popis stvari koje nosi neka karavana ili ružna besposlena igra u kojoj neko nastoji izračunati koliko koraka napravi hadžija iz Farsa ako ide najkraćim putem i ako nigdje ne skrene zbog opasnosti.

„Ne možeš popuniti sve praznine i ne možeš svugdje spriječiti proizvoljnost” govorila mu je kad joj je prvi put, davno, još dok je mislio da ne mora micati od kuće da bi učio, objašnjavao zašto treba pisati sitno i slovima ispunjavati svaki dio žućkaste površine za pisanje.

Ne mogu i ne želim”, ubjedivao ju je al–Mukaffa zaljubljeno, „to možda ne bi bilo ni dobro jer prazno i proizvoljno trebaju ako postoje. Ali ih se ja bojim i svoj život nastojim ograditi od njih. Razumiješ li me? Ne mogu ja začepiti mijeh vjetrova i ubijediti kišu da pada onda kad treba, ali mogu svoju kuću popuniti onim što treba i onako kako treba. To me oslobađa straha pred svijetom i njegovim neredom. Ili redom koji ja ne razumijem pa ga doţivljavam kao nered.”

„Kakav si to ti muž koji se boji i to priznaje svojoj ženi?”, smijala se Begzada i pozivala ga. Nikad nije završila razgovor kojim joj se nešto prigovaralo ili nije htjela vidjeti da joj on ne prigovara nego se ispovijeda.

– Mora da su loše vijesti, gospodaru? Baš mi je ţao što ti ih ja donesoh, oprosti mi. Kakav vjesnik takve vijesti, kaţu, ali ja svejedno mislim da bi one došle i bez mene. Ali mi ti ipak oprosti i poţeli za idući put boljeg glasnika.

– Zašto misliš da su loše? – podiţe al–Mukaffa glavu i zagleda se u goniča koji mu je donio Begzadino pismo.

– Potonuo si u to pisamce kao u neku veliku knjigu pa računam da je nešto loše. Da je šta dobro ti bi skočio, nagradio bi siromaha i pustio ga da ide, a ne bi me ostavio da sjedim ovdje bez kapi vode i bez jedne riječi, kao da sam te došao robiti.

– Jesi li ti pročitao ovo pismo?

– Ja sam, ako je tvojoj milosti po volji, gonič deva, mazgi i ostaloga domaćeg blaga kojim nas je Milostivi obradovao i blagoslovio.

Pa šta? – začudi se al-Mukaffa koji nije uspijevao dokučiti raduje li se goniču ili mu on smeta.

– Ništa, samo računam da se ne bih ovako izlagao kad bih znao čitati. Strašan je moj život, a u njemu je najgore to što ne znaš šta je najgore -prašina i vjetar kod nas ili pijesak i sunce ovdje, vrućina danju ili hladnoća noću. Ali šta ću, ne žalim se, svakom je, računam, dato ono što je za njega najmanje loše, pa stalno govorim „Ne daj, Bože, gore”. Ja mislim da je bolje i ovako nego da je obrnuto, da si, recimo, ti na mome mjestu a ja na tvom. Meni bi ovdje bilo manje lijepo nego tebi, a tebi bi na mom mjestu bilo mnogo gore nego meni.

– Kako se zoveš ti? – upita al-Mukaffa iznenada, kao da nije čuo ni jednu od goničevih riječi.

– Rustem se zovem ja, a to sam ti već i rekao ako je tvojoj milosti po volji. Rustem se ja zovem i to mi nije mrsko, makar mi se ponekad čini da se sa mnom ruga ili to ime ili onaj ko mi ga je dao. A dao mi ga je moj roditelj, nije mi ga ko drugi imao dati.

Al-Mukaffa je svoga gosta mnogo više gledao nego što ga je slušao. Bilo mu je jasno koliko se Rustem trudi da se dopadne, bilo mu je jasno da pomalo lakrdijaši ne bi li dobio smiješak i tračak simpatije. Sve je to Mukaffa vidio i bilo mu je krivo što prema njemu osjeća samo blagu odvratnost. Siroti gost je krivio svoje široko lice, tresao glavom od čega su mu mesnati obrazi podrhtavali, upirao desnim kažiprstom u svoj nos kao da zbog nosa on ne može biti pravi Rustem, uvijao se i svako malo se pridizao kao da time ţeli podvući rečenicu. A Mukaffi je smetalo sve što radi, i to sve više. Načas mu se učinilo da gost sasvim dobro zna šta bi mu moglo u ovom trenutku smetati, pa to čini praveći se da se nastoji dopasti. Čak je i ono što je normalno kod svih ljudi na svijetu – to što je tjeme namazao uljem, Mukaffi sada neizrecivo smetalo na sirotome Rustemu. Valjda zato što je svoje kvrgavo tjeme namazao mošusovim uljem čiji je miris zauvijek ispunjen čežnjom i Begzadom.

Kako bih ja mogao biti Rustem? Ja sam nespretan i, grijeh je lagati, uglavnom plašljiv čovjek. A probam li potrčati, sigurno ću sam sebe saplesti, toliko sam mrke sreće. Valjda zato što sam ja čovjek sirot, brbljao je Rustem i raširio ruke misleći valjda da se po tome najbolje vidi koliko je on čovjek sirot jer jedino takav može toliko raširiti ruke. (…)