Stakleni svijet
Stakleni ljudi stakleno hodaju do kuće staklene
Preko stakla nose haljine savršene
Koprene na očima staklasto im sjaje
Kao ljuska što prekriva jaje
Čiji žumanjak razlijeva se poput sunčevih zraka
Preko polja opojnog maka
Čije crvenilo u nosnice ulazi
Lažna noga nemilosrdno ih gazi
Ali vide je oči koje nemaju koprenu
I tijelo koje ne nosi haljinu savršenu
I ogoljeno rasipaju staklo svoje
Na kojima se presijavaju sve boje
Svijeta u kojem živi
Svijeta u kojem svako krivi
Sve osim sebe i svog odraza
Čuva lažnu masku svog obraza
I mrvi pod nogama ono rasuto staklo duše ogoljene
Očiju koje vide bez koprene
Hoće li vam biti lakše ako ostane samo sjajni prah
Ako nestane dah
Koji je pokazivao vašu istinu?
Ili će grčevitost glume umoriti vašu sudbinu
Dok konačno svi ne vide da su temelji kuće staklene
Samo iluzije snene
Koje neće opravdati žrtvovanje
Onih koji oduvijek Vide?
Na ljuljački stvarnosti
Sjediš mi u krilu dok naša ljuljačka poskakuje
Tvoje dječije srce iskreno se raduje i
Ti glasno govoriš: “Opa, opaaa!” sa svakim novim zamahom
Leprša moja kosa
Dok rumen crvenila zahvata dio tvog nosa
A meni suze počinju da se mrse sa kose pramenovima
Stvarnost se prepliće sa snovima
Jedno u drugo utanja
Dah se prekida dok u prolaznost uranja
Grče mi se ruke – nisi više tako mala i lagana, rasteš nezaustavljivo
To tako treba, zna mama, nije to neshvatljivo
Ljuljačku zaustavljamo, po kamenčićima trčiš
Jedan posebni kamenčić u ručicu zgrabiš
I ne puštaš ga, čvrsto držiš
Kad ti ruka treba, za čuvanje svog “Ka” mamu zadužuješ
Jesi li od mene naučila tu odanost kojom me sretno rastužuješ
Može li se zadržati nešto tako sićušno i posebno
Možemo li koračati zajedno
I kad mi više ne budeš mogla stati u krilo?
Moje voljeno, malo, milo?
Nježno i odano ti mi hrliš
Srčano noge mi grliš
Jednom ćeš biti tako velika da ćeš me cijelu obujmiti zagrljajem
A dotad, i uvijek i zauvijek ja ti milovanja uvojaka i okruglih obraščića dajem.
Moja si briga i moja radost najveća.
Ponovo ću pisati
Vrti se globus na stolu kružno i ne staje
Vraćaš se ciklično svom bolu
Ožiljak ne prestaje
Sjećanjima da te mori
Gdje sad putujemo? Odgovori.
Istanbul nas čeka na krilima galebova
Srce se raduje palubama brodova
Bosfor nas ljubi na javi snova
Dok šarenilo i mirisi začina opijaju
Ribari na mostu štapove uvijaju
I sad kao da sam tu. Zaljubljena u ljepotu
Koja oživljava dušu i daje snagu životu
I ne zaboravlja se, nikad.
Zašto ne mogu reći: “Sad, sad ću samo tebe da se sjećam?
Sad, sad ne postoje bol, zlo, razočarenje
Ne postoje neostvarenje ni žaljenje
Sad, sad sam spremna za oprost
Sad postoji samo taj most
I ribari, i more, i začini, i džamije
I prodavac sladoleda što se smije
Otimajući i vraćajući kuglu sladoleda
Sa korneta tvoje radosti i drvoreda
Hlada kod dvoraca stambolskih
Sad, sad smo samo ti i ja i ovaj stih
Što nas veže ljepotom ljubavi
Ko će mi reći da ovo nije na javi,
Da su ožiljci i bolovi pravi?”
Ne mogu to reći jer ova krila ne bi krila bila
Da ih nisu lomili i da bjelina perja njegovog nije dotakla samu srž Ljepote
Vrti se globus kružno na stolu i ne staje
Sad, sad ću pisati ponovo i dajem se riječima,
Fantazija ne prestaje.
Sagorjeti
Knjiga o sagorjelom Rumiju sagorijeva kroz kontrole aerodromske
Skuplja prašinu kroz putanje eonske
Nepročitana, netaknuta, u ruksaku skače
Dok stope koje nose je trče sve jače
Dok ruke koje nose je venama plavim su prošarane
Dok oči koje gledaju je upijaju dane
U duplje svoje ljubičastim podočnjacima optočene
Buđenjem i trzanjem iz sna zatočene
U svijet nerazumljiv onima koji ne sagorijevaju
Koji lica suzama upijenim ne zalijevaju
Kojima duše ne grme iz temelja a misli ne sijevaju
Koji ne trče, stoje i stoje
Ali ne snivaju
Sagorijeva knjiga tražeći Šemsa svog
Sagorijeva putnica bez pravca puta svog
Ispod bosforskog mosta u vjetru ezana vječnog
Koji leluja u nezaborav duše koja gori
Baci knjige, zaboravi sve, um zatvori
A katanac baci u ključaonicu srčanu
Zašto se bojiš sagorjeti,
Pređi na onu stranu
Gdje tebe nema više
Gdje sebstvo lažno se briše
Gdje Srce Jedno diše.
Bilješka o autorici:
Jasmila Talić-Kujundžić rođena je 1989. godine u Banja Luci. U Zenici je provela djetinjstvo i mladost. Završila je studij Psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje i danas živi. Radila je sa djecom i mladima u dnevnim centrima i školama. Uređivala je omladinski časopis „Preventeen“ šest godina i pisala je za razne portale, antologije, zbirke. Trenutno piše za portal Psihološki prostor i već odavno sprema zbirku poezije i roman. Majka je jedne divne djevojčice.
Dunjalučar 