Hrvatski književnik August Ivan Napomuk Eduard Šenoa rođen je 1838. godine. Jedan je od najvažnijih i najutjecajnijih hrvatskih književnika. U svojim romanima, kao i u poeziji, radio je na unapređenju jezika, stoga se smatra začetnikom modernog hrvatskog jezika i književnosti. Pisao je i pod pseudonimima: Veljko Rabačević, Petrica Kerempuh, Milutin, Branislav i Onofrius Kopriva. Njegova najpoznatija djela su, između ostalih, “Ljubica”, “Zagrebulje”, “Kameni svatovi”, “Seljačka buna”, “Karanfil s pjesnikova groba”, “Branka”, “Kletva”, itd. Umro je 1881. godine,od posljedica upale pluća od koje je obolio dok se skrbio za povrijeđene u velikom zagrebačkom potresu.
Crne oči
Titra svijeća, amo-tamo skače,
Svjetlomrca po jesenskoj noći,
Vabi putna čarobnom si moći,
Za njome će – svjećica izmače.
Zavela ga u tamne dumače,
Kud će jadan mrklim mrakom poći,
Hman nazire spasa u samoći,
Zaman zove i zaman se plače.
Tako, djevo, crne oči tvoje
Sad zamame ognjem srce moje,
Sad me iz njih mrkla bije tmina.
Posvijetli mi okom – do srca si,
A tad, dušo, svjećicu ugasi,
Nek me krije sretna pomrčina!
Proljeće
Već se zemlji zimsko ruho tali,
A iz zemlje mlada narav viri,
Blag vjetarčić po dolini piri,
Prosto vriju srebropjeni vali;
Svi smo s nova sada procvjetali,
A s radosti svakom grud se širi,
Što li tebe jadna uznemiri,
Koja l‘ žalost srce ti ražali?
Ah uz radost svega živog stvora
Nij‘ radosti niti razgovora,
Usrijed raja suze bi prolijevo;
Bura bije, polje se zeleni,
Klas se zlati, grožđe se rumeni,
Srce plače; pitaš, zašto, djevo?
Sniježnik
Silan Sniježnik diže silno sljeme,
Mraz mu vječni čelo obastire,
Tužni vrsi u nebesa vire,
Crni oblak ovi golo tjeme:
Ali s neba blago sinu vrijeme,
A u pustoš božji trag udire
Svud se život, svuda cvijet prostire
Svuda klije brdam zlatno sjeme.
Tako nesta srcu mojem mraza,
Kad se, djevo, prvi put ukaza:
Mom životu sinu pramaljeće;
U mom srcu klilo sto dražesti,
Tebi stadoh malen vjenčac plesti,
Prva u njem ljubav, prvo cvijeće.
Školjka
Kano more, sinje more,
Srce ti je milo,
Baca talas dolje, gore,
Mlado uskipilo.
U njem ti je divna sjaja:
Sunce, zvijezde male;
Ma s radosti da su s raja
U srce ti pale.
Kano more, more sinje,
Srce ti je drago,
U njem rajsko sve milinje
I sve zemsko blago.
Samo more izbacilo
Malu školjku jednu,
Mene srce pozabilo,
Ljubav moju bijednu.
Zlatna riba
Kao more grud snježana ti je,
A u moru tome zlatna riba,
Divno srce ti se, dušo, ziba:
A vrh mora oči, zvijezde dvije.
Zlobne zvijezde! Od vas spasa nije;
Za vam brodim, bura brod mi šiba,
Ah Karibdi taj se ne ugiba,
Tko po vami jadra svoja vije.
Leti bijedan – ribu da uhvati
U pučinu ah! se sunovrati;
Zlobne zvijezde mladog momka smele.
Bježi srce njega, bježi nada,
Vrtlog vječni vije momka mlada;
Mog života evo slike cijele!
Dunjalučar 