Prostor današnje BiH: od paleolita do ilirskih plemenskih saveza

Prostor današnje BiH: od paleolita do ilirskih plemenskih saveza

Svjedočanstva Ijudskog života na prostoru Bosne i Hercegovine sežu duboko u prethistoriju i u dugom rasponu od paleolita do pojave ilirskih plemenskih saveza mogu se pratiti gotovo u svim slojevima uobičajene evropske prethistorijske kulturne ljestvice, koju, dapače, i obogaćuju nekim veoma rafiniranim oblicima.

Dosadašnji nalazi iz starijeg kamenog doba svjedoče o tome da su u paleolitu najživlje naseljeni Sjeverni dijelovi Bosne — područje između rijeka Bosne, Ukrine i Usore, a veoma značajni paleolitski lokaliteti nađeni su i u Hercegovini (Crvena Stijena kod Trebišnjice i Varvara kod Ргоzora).

Negdje u toku ovog ranog prethistorijskog perioda zbio se onaj značajni skok: neandertalskog pračovjeka, nosioca srednjopaleolitske kuture, potisnuo je Homo sapiens, kojemu pripada razdoblje kasnog paleolita (otprilike do 10.000 godina prije nove ere). U pećini Ваdanj kod Stoca otkriven je i prvi crtež iz toga doba u Bosni i Hercegovini, kao jedan od rijetkih primjera te vrste u Evropi.

Na izmaku paleolita zbivaju se velilke klimatske promjene — porast temperature, topljenje leda i povlačenje ledenjaka prema sjeveru, nastanak velikih močvara i šuma, natapanje atmosfere vlaigom — što se fatalno odražava na sve oblike paleolitskog života. Zbog ovog poboljšanja, koje je za paleolitskog čovjeka imalo karakter kataklizme, naredni period — srednje kameno doba u Bosni i Hercegovini (otprilike do 4.000 godina prije nove еге) ostaje uglavnom nenastanjeno. Iznimka su kraški mediteranski krajevi, što potvrđuju mezolitsiki nalazi u Crvenoj Stijeni, lokalitetu koji je i inače vrlo zanimljiv po kulturnim slojevima čija starost ide unatrag sve do pred-neandertalskih nalaza.

Nakon ove duge i neosvijetljene mezolitske pauze, u trećem mileniju prije nove ere na tlu Bosne i Hercegovine dolazi do bogatog razvoja neolitske kulture, o kojem svjedoče mnogobrojna nalazišta i izvanredno bogatstvo predmeta i oblika. То je razdoblje povoljnih životnih uvjeta, sjedilačkog načina života, virtouznog usavršavanja kamenog oruđa i oružja, prelaska na zemljoradnju i stočarstvo, stvaranja naselja i novih oblika društvene organizacije. Nadasve — to je vrijeme keramike. K tome, ovo razdoiblje je sve do II milenija mirno, pošteđeno od velikih provala izvana i drastičnog prekidanja kontinuiteta.

Kultura neolitskih grupa u Bosni i Hercegovini razvija se na interferentnom području dvaju velikih neolitskih kulturnih kompleksa — mediteranskog (s karakterističnom impresso keramikom) i srednjoevropskog (koji karakterizira trakasta keramika), i po mnogim zajedničkim elementima predstavlja jedinstvenu neolitsku kulturu, s brojnim lokalnim specifičnostima, čiji su nosioci tzv. neolitske grupe. Najstariji neolitski nalazi u Bosni i Hercegovini su oni iz Gornje Tuzle i iz Zelene Pećine (iznad Bune, kod Mostara), a najmarkantnije kulturne grupe; kakanjska (nalazišta u Kaknju i Arnautovićima), vinčanska (zahvaćala je sjeveroistočne dijelove Bosne), butmirska (Butmir, Kraljevine kod Novog Šeheraа, Obre kod Kaknja, Nebo kod Travnika, Crkvina kod Turbeta, Kiseljak), lisičićka (Lisdčići kod Konjica) i posavska (Donji Klakar kod Bosanskog Broda i Donja Маhala kod Orašja).

Sama Ijepota plastike i posuđa butmirskih keramičara bila bi dovoljna da ilustrira rafinirano, bogatstvo formi i savršenstvo vještine do kojega se ovdje probio neolitski čovjek. То obilje keramičkih oblika tamnog sjaja, neiscrpna fantazija ornamentike, sve te zdjele, vaze, žrtvenici, taj nepogrešivi skulptorski osjećaj koji kulminira u plastici glave poigravajući se materijalom u rasponu od stroge stilizacije do precizno realističkih konkretizacija — sve to govori o jednom davnom „sretnom dobu“, o optimumu duhovnog života i o kreativnim sposobnostima prethistorijskim ljudi koji su, nakon jedne sjajne epohe, netragom nestali kao, uostalom, i sva neolitska kultura u Bosni i Hercegovini — u mraku velikog kaosa koji je Evropu zahvatio na prijelazu iz III u II milenij.

Ti veliki pokreti i gibanja, izazvani impulsom koji je došao od crnomorskih stepskih nomada, značili su za Balkan upoznavanje s bakkrom i ulazak u novu epohu — tzv. prelazno doba (eneolit), u kojemu se može pratiti paralelna upotreba kamena i metala, s keramikom kao još zadugo važnom kulturnom karakteristikom. Ovo doba traje otprilike do 1.800 godine prije nove ere. Metalizacija u Bosnu uglavnom dolazi sa sjevera, preko Save, što se i po znatnom broju nalaza u sjevemom poriječju Bosne (Dobrinja, Vranovići, Džakule, Tešanj, Bosanski Svilaj) i Vrbasa (Bočac, Griča, Laktaši). Elementi neolitske kulture bivaju patpuno iskorijenjeni dolaskom i ustaljivanjem novopridošlih grupa, među kojima su na području Bosne i Hercegovine najvažnije: vučedolska, lasinjska, kostolačka i badenska.

Ovo je razdoblje, kao i naredno, bronzano doba (kojemu pripada otprilike ostatak II mile- nija), obilježeno značajnim proizvodnim i društveno-organizacionim promjenama, te pred kraj milenija snažnom ekspanzijom dobro naoružanog, agresivnog elementa iz zapadnopanonskih krajeva, koja je išla ka jugu i jugoistoku. U ovom nesigurnom vremenu u kojemu je metal na sve većoj cijeni, i u kojemu su ratni sukobi vrlo česti, prostor Bosne i Негcegovine imao je mnoge važne prrednosti, ргvenstveno zbog rudnog bogatstva i zbog sigurnosti koju je pružala planinska konfiguracija, šume, duboki usjeci, vrletni visovi…