Alija Isaković (Bitunja kod Stoca, 1932. – Sarajevo, 1997.), prozaist dramatičar, istraživač književne povijesti i jezika. U prozi okušao se u gotovo svim formama (roman, kratka priča, pripovijest, putopis, aforizam), a mnoge prozne tekstove uspješno je prerađivao u kazališne, televizijske i radijske drame. Isaković je romane Sunce o desno rame i Pobuna materije, knjige pripovjedaka Semafor, Taj čovjek, televizijske i kazališne drame To, Generalijum, Hasanaginica, knjigu putopisa Jednom, antologiju bosanskohercegovačkog putopisa Hodoljublje, i dnevničko – publicističku knjigu Antologija zla. Ostavio je prepoznatljiv osobni pečat u uređivanju književnog časopisa Život i edicije Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine.
Alija Isaković: Lijeve priče
Dragi moji slušaoci,
Ja sam ljevak i pričat ću vam samo lijeve priče. Pogledajte me! Pogledajte koliko mi je lijeva ruka ljevorukija od desne! Takva mi je i pamet – ljevoruka. Ja ću vam sada pričati, pričati. Hoću da se čuje muha. Hoću da se čuje sat u kuhinji. Hoću da se čuje šum vode u oluku. Hoću da se čuje češanje papagaja u kafezu, da se čuje kako prašina pada na obrisan parket. Hoću da se čuje mrak… I hoću da se ništa ne čuje. Samo…
Bila dva dječaka, Adi i Fari. To nisu njihova prava imena. Ko još danas nosi pravo ime! Staro, pomalo seljačko ime, teško ime na ramenima! Ime puno slova koja se danas teško izgovaraju. Ime pod kojim ne možeš hodati lagodno!… Adi i Fari su skraćena imena, dva ljupka imena koja je njihova majka pronašla u nekom stranskom filmu. Jupi!
Tu ste! Zinuli ste!…
Adi, ne diraj ga! Molim malo mira u ovoj lijevoj kući, u ovo gluho doba noći…
Vidim, blehnuli ste u mene kao riba kad zastane u akvariju, a voda joj nije promijenjena. A riba zijeva, hoće da umre bez svježe vode, ali joj zijev pomaže da ne umre pred našim krupnim očima.
Mir, molim! Sada počinje ono glavno. Sada ću samo vama dvojici ispričati što se nikad nije dogodilo. Niti će se dogoditi. Niti se moglo dogoditi… Možda se moglo dogoditi u nekoj drugoj zemlji, na nekom drugom kontinentu. Kontinenti su veliki. Kontinent je kao…
Fari, dogovorili smo se!
Dakle, dakle, ovo se nije nikome dogodilo. Ja izmišljam. Gledajte kako izmišljam! Ljevoruko! Pogledajte moje naočari. Moju kosu ne tako razbarušenu kao nekad. Moju kretnju lijevom rukom prema nebu… Dotičem oblak, a drugom rukom milujem vašu tršavu kosu… Ja to samo vama tako. I nikome drugome. Nikad!… I kome bih sada, ovdje, u ovo lijevo vrijeme?…
Mama je u pozorištu, reče Fari.
Ne prekidaj ga, reče Adi.
Šuti ti, Cviko!
Adi je nosio naočari, slične tatinim.
Mir!
Neka je mama u pozorištu, rekoh ja.
Mama će doći.
Ti pričaj, mi ćemo zaspati, mama hoće doći…
Hoće.
Kad je mami premijera, dođe kasno iz premijere.
Uostalom, ja sam vas rodio.
Zar Fari nije govorio da sam ga ja rodio?
Jesi, ali sutra sam plakao kad ode dan… a mama nije došla.
Sad si veliki! Ugasi i pričaj, reče Adi.
Neka se Fari prepadne.
Upalit ću malo svjetlo. Ovako, u redu?
Pričaj, već!
A noge vaše? A zubi?
Nismo. Joj!
Ne treba! Ma, tata!
Ništa! Pravac kupatilo! Pravac četkica za zube! Pravac tuš i voda!
Danas preskačemo… Ako se ja pokrenem, onda ćemo hladnom vodom.
Danas imamo propust za pranje…
Rekao si, reče Fari. Rekao si, reče Adi.
Već si nas upričao, reče Fari.
O-kej! Večeras imate propust. To ne volim, ali – carska se ne poriče. Samo večeras. Jer… Čistoća je pola zdravlja, a prljavština je druga polovina, rekoše sinovi. To je bila parola koju su oni razumijevali. I tata.
Dakle, počinje priča koja se nije nikada ispričala: Bila dva brata, Adi i Fari. Adi je imao mamu, a Fari tatu. I, ponekad, obratno. To jest, mama je glumila u velikom pozorištu i na televiziji, a tata je glumio doma, u kućnom pozorištu: kuhao mlijeko, drobio keks, razmazivao eurokrem. I svašta. Njegov radni sto bio je tamo, u onoj sobi, a mamino pozorište je u centru grada, u velikoj zgradi s velikim lusterima… Mama je tamo, noć je, gluho doba, ali tata je ovdje da vas čuva i da vam priča lijeve priče, prije spavanja. Tata je dobrodušni ljevak. Dobro, tatura, snizi ton! Pričaj.
Ne znam pričati. Eno kasete. Trnoružica. Adi, ubaci!
Nećemo kasetu!
Hoćete kasetu! To je moderno. Današnja lijepa djeca ne traže da im roditelji pričaju svoje priče i svojim glasom… Slušajte, sinovi, sokolići vrani, moj glas je hrapav, pun prijetnji, naređenja. Pun kratkih uskličnih rečenica poslije kojih slijede neke radnje.
Tatura, kreći mozak po priči!
A, ne! Ko rasteže žvake, ko guta crtice i stripove, ko ide u kinoteku na kaubojske filmove, ne može gutati moju priču: Bili djed i baka pa djed imao horku a baka koku…
E, može!
E, ne može! Kakav je moj glas, ružan, a kakav glas ima Zike iz kasete!
Ne puštamo te, i dosta priče, reče Adi.
Sinovi su ležali – mlađi na donjem, a stariji na gornjem krevetu. Tata je sjedio na podu držeći rukama skupljena koljena.
Dobro, reče:…
Izvor: Alija Isaković, Lijeve priče.
Dunjalučar 