Kierkegaardov život i djelo: Isprepletenost života i djela

Kierkegaardov život i djelo: Isprepletenost života i djela

Život nekih filozofa ne može se promatrati odvojeno od njihove filozofije. Kod Sørena Kierkegaarda zaista svjedočimo toj činjenici. U tom kontekstu, Kierkegaarda je osobito interesirala mogućnost religioznog ostvarenja (tj. odnos čovjeka s Bogom).

Istraživanje čovjeka Kierkegaard započinje pitajući se o samom sebi. On razmišlja o sebi i čovjeku općenito, ali i promatra svijet oko sebe, nastojeći doći do konkretnih zaključaka koji bi mu pomogli u osmišljavanju života. Promišljajući o čovjeku te promatrajući živote drugih ljudi, s jedne strane, primjećuje mnoštvo mogućnosti ostvarenja koje se pojedincu nalaze na raspolaganju i od kojih samo treba odabrati one ili onu koja je najbolja, dok s druge strane, uočava opasnosti koje proizlaze iz mogućnosti krivih odabira. Čovjek je, dakle, u prvom redu biće mogućnosti od kojih Kierkegaard posebno izdvaja mogućnost religioznog ostvarenja. Religiozna dimenzija za njega predstavlja neku vrstu nadogradnje koju vjernik posjeduje u odnosu na nevjernika. Tu je religioznu dimenziju egzistiranja Kierkegaard pokušao i sam ostvariti (jer je vidi kao konačni cilj i vrhunac egzistiranja). Da bi mogao ostvariti taj cilj morao je prije svega pokazati na koji način se postaje čovjekom – jer postati čovjek, tj. pojedinac uvjet je za postati religiozni pojedinac.

Kierkegaardova je biografija zanimljiva iz više razloga. Jedan od razloga je taj što se nikada nije uklapao u stereotipe, što će osobito doći do izražaja u njegovom filozofskom pristupu. Bio je drugačiji od ostalih i to u mnogim aspektima: inteligenciji, interesima, shvaćanju života i filozofije. Na svoj je način tumačio znanost i njezinu ulogu u odnosu na mogućnosti čovjekova ostvarenja. Ponudio je i originalno tumačenje kršćanske religije, itd. Drugi razlog vezan je uz usku povezanost njegova života i djela. Kierkegaard je, naime, bio razočaran činjenicom što kod mnogih svojih suvremenika primjećuje neusklađenost između onoga što govore i onoga što rade. Filozofija bi, prema njegovom mišljenju, trebala izražavati ono što netko zastupa. Rastuživala ga je činjenica da nema mnogo filozofa koji se toga drže. To mu je smetalo, osobito kada je riječ o njegovim kolegama (posebice oponentima). Nezamislivo je da netko zastupa određeni filozofski pristup koji zatim ni sam ne slijedi. Stoga je Danac svojim životom nastojao izraziti vlastitu filozofiju, ali i potaknuti druge da to učine.

Čitav život pratio ga je glas kontroverzne osobe. Njegovi suvremenici najčešće ga nisu shvaćali niti prihvaćali, što je često i danas slučaj. Živio je najčešće izoliran od svoje okoline. Odmalena je osjećao da po mnogočemu odskače od svojih vršnjaka. Tužio se da nikada nije proživio pravo djetinjstvo jer se već kao dječak od sedam godina osjećao starcem. Bio je najmlađi od sedmero braće. Majka mu je bila kućna pomoćnica, a kao dijete patio je od blažeg oblika epilepsije. Njegov je otac bio privatni poduzetnik, i to prilično imućan, iako u nekim izvorima nailazimo i na drugačije interpretacije. To se osobito odnosi na Dnevnik koji je izdan posthumno. Kierkegaard je ponekad izražavao zabrinutost za vlastitu financijsku situaciju, a ponekad je tvrdio da nema ekonomskih poteškoća. Stvarni prikaz njegovog imovnog stanja bitan je da bi se u konačnici shvatilo zašto je uopće postao piscem. S jedne strane, tvrdi da je pisanje bilo njegov životni poziv, dok s druge govori kako je bio prisiljen pisati zbog novčanih poteškoća. Smatramo da prevagu ipak nosi pisanje kao životni poziv koji za cilj ima promoviranje (i življenje) kršćanstva, jer sam tvrdi da je njegov cilj postati religiozni pisac.

Filozofi koji su se bavili Kierkegaardom zasigurno će reći da je on teško shvatljiv filozof. Njegovo viđenje života i filozofije ovisi o kombinaciji četiriju znanosti: filozofiji, teologiji, psihologiji i književnosti, a često ostaje nejasno s kojeg aspekta pristupa određenom problemu, temi ili argumentu (često naime prelazi bez upozorenja s jednog aspekta na drugi). Nerijetko je priopćavao kontradiktorne informacije, kako o nekim važnim filozofskim temama, tako i o samome sebi. Salvador Spera primjećuje kako je moguće da će nam se Kierkegaardovo stajalište o nekoj temi često činiti paradoksalnim jer se mijenja od djela do djela. U jednom djelu zastupa jedno mišljenje, u drugom potpuno različito, itd. Znamo da je bio pod jakim utjecajem vlastitog egzistiranja i da mu je upravo vlastito egzistiranje ponekad onemogućavalo da jasno sagleda problem koji se nalazi pred njim i kojeg treba riješiti. To se događalo i s tumačenjem egzistiranja. Jedan od razloga zbog kojega ga ljudi nisu razumjeli je i taj što je često rabio ironiju i humor (ironija je kod njega vezana za prijelaz iz estetičkog u etički stadij, a humor predstavlja točku susreta između etičkog i religijskog stadija). Koristio je tzv. dijalektičku metodu indirektne komunikacije čiji je cilj bio potaknuti čitatelje na razmišljanje. No, kada je riječ o njegovim promišljanjima o čovjeku, ipak moramo priznati da u njegovim djelima (i interpretacijama čovjeka koje izlaže počevši od mladenačke dobi pa sve do zrelije faze) možemo pratiti svojevrstan kontinuitet i razvoj.

Primjerice, dvojio je oko toga treba li postati kršćanin ili ne. Na nekim mjestima kaže da teži za time da postane pravi kršćanin, dok na drugim govori kako on nije svjedok kršćanstva. Svojim kontradiktornim stavovima često je zbunjivao svoje suvremenike. To je činio koristeći ironiju, kao i njegov uzor Sokrat. Sljedeći razlog koji je otežavao shvaćanje i interpretaciju njegovih filozofskih pozicija je upotreba pseudonima. On je, naime, većinu svojih djela napisao pod pseudonimima, tako da je često bilo teško ili čak nemoguće razaznati koji je njegov stav kada je riječ o određenom pitanju, problemu ili temi.

U konačnici je ipak bio svjestan važnosti svojih filozofskih postavki. Isticao je kako će, osim njegove osobnosti, i njegova filozofija biti osobito interesantna čitateljskoj publici u budućnosti (jer će se tada napokon shvatiti važnost njegovih filozofskih promišljanja).

Polazišna točka njegove filozofije je čovjek, tj. ono što on predstavlja samom sebi. Čovjek je samome sebi, smatra Kierkegaard, velikim dijelom, misterij. On gotovo cijeli život pokušava odgonetnuti vlastitu enigmu i razumjeti samoga sebe. Danac je tu poteškoću iskusio na vlastitoj koži (osobnoj razini). Više puta u životu bio je neodlučan te nije mogao donijeti konačnu odluku o tome želi li postati pastor, suprug ili nešto treće. Kao što možemo uočiti, njegov je interes za istraživanje i interpretiranje čovjeka izazvan poteškoćama pronalaženja vlastita puta i onoga što bi on sam trebao postati. Ipak smatra da postoji temelj od kojega svi kreću, a to je želja (ili strast) za potpunim ostvarenjem, tj. postignućem autentičnog čovještva (koje je prema Kierkegaardu moguće jedino unutar religijskog stadija egzistiranja).

Kierkegaard nije samo detaljno promišljao o problemima koji su ga mučili, nego se i konzultirao s ljudima oko sebe. Dapače, išao je i korak dalje pa je poput Sokrata na ulicama Kopenhagena često razgovarao sa svojim sugrađanima postavljajući im mnoga egzistencijalna pitanja (u prvom redu mislimo na pitanja koja se tiču svih nas). Na taj način stvorio je plodno tlo za raspravu o mogućnostima postignuća autentičnog egzistiranja i ukazao na važnost promišljanja upravo te teme. Pitanje koje ga je mučilo je: na koji se način čovjek (Kierkegaard tu ubraja i samoga sebe) može najbolje ostvariti i postoji li univerzalni ‘recept’ koji bi vrijedio za sve ljude?