Renesansa kao novo doba

Renesansa kao novo doba

U povijesti postoje vremena preokreta, obrata i vrenja kad nestaju stari dotadašnji oblici mišljenja i načina života jer se novo želi probiti na površinu. Takvo je povijesno razdoblje bilo ono koje danas zovemo renesansa. Između srednjeg i novog vijeka, kojima je teško odrediti točnu granicu jer se te dvije epohe na svojim rubovima preklapaju, ali se tu ipak ugrađuje razdoblje u kojem počinju obrisi nove slike svijeta i čovjeka, bude se novi pogledi na vrijednosti i novi oblici života. To je razdoblje renesanse. Taj su naziv uveli Voltaire i enciklopedisti želeći njime označiti ponovno oživljavanje (renaître, renaissance) antike. Drugi opet taj naziv žele pridržati samo za talijansku umjetnost «zatvorenih likova i skladnih odnosa» u 15. i 16. st. Ipak, danas se nazivom «renesansa» označuje nešto puno obuhvatnije: nastanak nove slike svijeta i čovjeka, novog životnog poretka, novih stavova u svjetonazorskom i religioznom pogledu sa svim posljedicama za umjetnost i znanost, gospodarstvo, društveni i politički poredak. Pod utjecajem pronalazaka i znanstvenih otkrića, antičkog buđenja i obaranja stare slike o prirodi počelo je polako i nezaustavno razaranje srednjovjekovnog čvrstog poretka u svijetu i životu (ordo) i jedinstvenosti vjere i života. Važno je, međutim, odmah zamijetiti da ipak nisu nestali svi oblici srednjovjekovnih zamisli i kulture, nego su se mnogi zadržali i sačuvali svoju stvarateljsku snagu.

Prema srednjovjekovno-kršćanskom shvaćanju svijet je «ordo» kojem na vrhu stoji Bog kao prvi uzrok i posljednji cilj. Taj ordo zahvaća čitavo čovječanstvo, svaki narod, svaki stalež i zanimanje, svakog pojedinca te sve tako ima u Božjem svjetskom nacrtu svoje mjesto. Sva područja i radnje života dobivaju smisao, usmjerenost, uređenje i omeđenje od prirodnog i ćudorednog zakona.

Renesansa sad to iz temelja mijenja. U središte pozornosti i procjenjivanja ulazi svijet. Mijenja se odnos čovjek – Bog u odnos čovjek – svijet. Uspostavlja se «regnum hominis» u kojem u prvi red stupa ljudska radna snaga u privređivanju, industriji i trgovini, a snaga uma u otkrićima i pronalascima. Znanje postaje moć, vrijednost i gospodstvo dobiva snaga ljudskog duha, cijeni se samostalno mišljenje, spoznavanje, istraživanje i eksperimentiranje. Iskustvo i mišljenje postaju osnovom za upoznavanje i oblikovanje života. Racionalizam s velikim povjerenjem u moć i samostalnost razuma najavljuje svoje rođenje. U tom vremenu, koje nazivamo i humanizmom, nastaje duhovna sekularizacija, raskida se veza između profanih znanosti i teologije. Znanost se osamostaljuje i oslobađa tutorstva teologije. Filologija i povijest, pjesništvo, govorništvo i estetika, a posebno prirodne znanosti više ne dopuštaju da im teologija propisuje metodu i smjer istraživanja, nego idu vlastitim putovima. Štoviše, religiozna i crkvena tradicija, a tako i sadržaji kršćanskog naučavanja podvrgavaju se kritici. Objektivni se poredak mora podvrći subjektivnoj kritici. Čovjek doista postaje mjerilom svih stvari. I ljestvica vrijednosti se mijenja: čovjek se okreće prema zemaljskom, prirodnom. Nastaje doba subjektivizma. Na vrijednosti gube ljubav prema onosvjetskom, vrijednost kreposti i svetosti, a raste vrijednost zemaljskog, prirodnog, ovosvjetskog i osjetnog, estetskih i povijesnih veličina. Individualni osjećaj snage dolazi u konflikt sa sviješću kršćanskih pravila, odbijajući svako kajanje, počinje se ljuljati moral.

Čovjek je postao samostalan i neovisan. Nastaje doba individualizma. Pojedinac, koji je u srednjem vijeku bio gledan u svjetlu općih kategorija obitelji, staleža, korporacija, naroda ili crkve, u renesansi dolazi do svijesti o samom sebi, sviđa mu se vlastita osobitost, sloboda i svoj način života. Individualne osobnosti zahtijevaju vlastita prava, razvoj svih tjelesnih i duševnih snaga bez zabrinutosti zbog tradicionalnih crkvenih, državnih ili staleških obveza, pa čak i važećih ćudorednih i pravnih odredaba. Oslobađaju se instinkti i strasti koje se najviše očituju u borbama između patricijskih obitelji koje ne prezaju ni pred krvavim osvetama, izdajama i ubojstvima za postizavanje vlastitih ciljeva. Svećenici i humanisti, knezovi i pape vodili su razvratan život.

Zapravo, renesansa je vrijeme velikih protivnosti: uz kršćanske svece i opće obrazovane ljude kao što su Leonardo da Vinci (1452-1519) i Michelangelo Buonaroti (1475-1564) te estetski profinjena ličnost Raffaela Santia (1483-1520), s jedne strane, stoje s druge strane ljudi na najnižem stupnju čovještva, ljudi sile i nasilja oličeni u osobi Cesare Borgia (1474-1507). Renesansu zato možemo nazvati vremenom napetosti i polarnosti, vremenom koje nam je dalo ličnosti svjetskog ranga na području umjetnosti, epohom veličine, ljepote i smisla za sklad i oblike. Ipak, renesansni čovjek je čovjek prirode, čovjek ovozemnosti s neograničenom ljubavlju prema životu i čežnjom za životnim užitkom. U tom svjetlu treba razumijevati one krajnosti koje su se javljale i u građanstvu i na dvorovima knezova i papa. Pojedinac je u to vrijeme na neki način poludio oslobodivši se svih spona. To je, dakako, izazvalo reakciju, osobito u Crkvi. Javljaju se propovjednici pokore: sv. Bernardin Sijenski (1380-1444) i Girolamo Savonarola (1452-1498) koji su imali veliki utjecaj. No to oslobađanje pojedinca imalo je posljedica na svim područjima.

U renesansnoj umjetnosti, u kojoj doduše još prevladavaju religiozni motivi, javljaju se profani i pogansko antikni motivi. Miješaju se poganska mitologija i kršćanska simbolika, pa čak i u samostanima. Metafizičko i religiozno usmjerenje umjetnosti sve više slabi. I gospodarsko privređivanje počinje slijediti vlastite zakone: kršćansko zadovoljavanje potreba nadomješta se sve više kapitalističkim nastojanjima za korišću i sve većom proizvodnjom i zaradom. Kršćanska etika ljubavi zamjenjuje se zemaljskom etikom blagostanja. Individualizam dovodi do napuštanja slike o državi kao zajednice zasnovane na solidarnosti ljudske prirode te uvođenjem shvaćanja države kao zbroja pojedinaca povezanih međusobno ugovorom. Smisao za staleže uzmiče pred osnivanjem skupina s većinskim odlučivanjem. To se odrazilo i u odnosu muškarca i žene. Obrazovana žena dobiva vodeći položaj te se posebno ističe energičnošću i umnošću.

Velika otkrića proširila su geografske, astronomske, etnološke i duhovne vidokruge. Težnja za kozmopolitizmom dobiva sve više poticaja u raznim krugovima.