Pedro Salinas, španjolski pjesnik čija poezija je obilježila pokret “Generacija 27”, rođen je 1891. godine. Bio je univerzitetski profesor na Sorboni, Sevilji, Kembridžu, a pored pisanja književnoumjetničkih djela, bavio se prevođenjem i pisao je književnu kritiku. Preveo je djela Marcela Prousta na španski jezik. Umro je 1951. godine.

---

Ne vidim te

Ne vidim te. Ali znam
da se nalaziš tu,
iza tankog zida
od kreča i opeke, i čula bi
moj glas, kad bih te zvao.
Ali neću te zvati.
Zvat ću te sutra,
kad te ne budem vidio,
kad,budem sanjao
da si tu, do mene,
i da je dovoljan glas
koji sam jučer uskratio.
Sutra… kad budeš
gore, iza tankog
zida vjetra,
nebesa i godina.

---

---

Duša ti je bila

Duša ti je bila
otvorena, svijetla
tako da ne mogoh
nikad u nju ući.
Okušah prečace
uzane, prolaze
strme i opasne.
Al tvojoj se duši
pristupiti moglo
putima širokim.
Spremih ljestve vitke
– zidine visoke
sanjah kako priječe
pristup tvojoj duši –
ali duša tvoja
bijaše bez straže,
zidova i plota.
Tražio sam k tebi
uska vrata duše,
al duša ti bješe
tako otvorena,
da nikakvih vrata
na njoj nije bilo.
Gdje je počinjala?
Svršavala, gdje je?
I ostadoh tako
zauvijek sjedeći
tu, na zagonetnom
pragu tvoje duše.

Kad bi znala

Kad bi ti znala da ovo
teško jecanje, koje stišćeš
svojim rukama, da ova
suza koju brišeš
poljupcima,
dolaze od tebe, jesu ti,
bol, koju si pretvorila u suze
moje, jecaje moje.
Tada
ne bi više pitala
prošlost, nebesa,
čelo, pisma,
što mi je, zašto trpim.
I potpuno smirena,
u tom dubokom miru
svjetlosti i znanja
ljubila bi me više
i očajnički.
S očajem čovjeka
koji nema kod sebe
drugog bića, druge boli:
koji je konačno sam
sa svojom patnjom.
Željan da nađe utjehu
u nekom drugom nestvarnom
za veliku bol koja je tvoja.

Noć je velika sumnja

Noć je velika sumnja
svijeta i tvoje ljubavi.
Potrebno mi je da mi dan,
svaki dan da mi kaže
da je dan, da je on,
da je svjetlost: i da si ti tu.
Ono silno rušenje
mramora i trske,
ono veliko blijeđenje
krila i cvjetova:
noć; prijetnja
da će konačno nestati
boje i tebe,
sili me da drhtim: ništa?
Jesi li me već voljela?
I dok ti šutiš,
i dok je noć, ne znam
da li svjetlost, ljubav, postoje.
Potrebno mi je neobično
čudo: još jedan novi dan
i tvoj glas, da mi potvrde
vječnu čudesnost.
Pa iako ti šutiš,
u golemoj udaljenosti,
zora će, bar ona,
zora će, da. Svjetlost,
koju mi ona danas donosi,
bit će velika potvrda svijeta
za moju ljubav prema tebi.