Postoji istina, postoji skrovište, postoji sloboda

Tanja Stupar Trifunović

Postoji istina, postoji skrovište, postoji sloboda

Tanja Stupar Trifunović, Zmijštak, Arhipelag, Beograd, 2022.


Nova knjiga autorice Tanje Stupar Trifunović zbirka je poezije tematsko-idejno okrenuta ka univerzalnim motivima ljudskog postojanja. U trideset i pet pjesama, podijeljenih u četiri ciklusa i objedinjenih simboličkim naslovom Zmijštak, sažeta su tužna (beznadežna) općenita saznanja o ljudskoj sudbini u kojoj svaki dan se ponavlja isto i gdje su patnje, smrti i boli neizbježni. Na tematskom planu cjelokupne zbirke autorica demistificira ljudsku bol. Bez ciničnosti, narativnom strukturom pjesama, ironijskim i simboličkim koncem povezuje intimističko životno iskustvo pjesničkog subjekta sa savremenim i historijskim događajima. Lirski subjekt (nevoljko) izlazi iz uljuljkanosti udobnog i poznatog ka oštrim ivicama stvarnosti i u kompletnom haosu savremenog svijeta, svijeta post-istine, prividne slobode i ratova; lični gubici i susret sa smrću razmotavaju njene slojeve. Postojanje (nekakvog) sistema vrijednosti i istina naslućuje se kroz cijelu zbirku, ali njihov pronalazak ostaje teško vjerovatan i gotovo nedostižan. Moguće olakšanje od mrakova svijeta, lirski subjekt pronalazi u atmosferi doma i zagrljaju druge osobe:

nema skrivenih očiju zuba i duša koje pritišću sa zidova i iz nas / nema mraka mimo mraka i nema smrti mimo smrti / ni svakodnevnih umiranja nema / to su samo predasi / samo ulegnuća u gladnu dušu kreveta / u kojoj te sklupčano čeka biće drugog / gdje ne znaš gdje su proplanci / gdje su zvijeri gdje su ptice radoznale raspoređene (Gladna duša kreveta, 10)



Jezik prvog ciklusa je jezgrovit, zbijen, efektan i (na momente sablasno) oživljen motivima prirode i životinja. Odabir riječi odgovara intenzitetu ljubavnog zanosa, kao i dubini bola zbog rastanka. Nije nevažno ukazati na to da autorica već prvom pjesmom i istoimenim ciklusom „U oštro popodne“ uvodi motive homoerotskog ljubavnog odnosa kao i značajno tematiziranje ženske čulnosti i tjelesne žudnje. U prvom ciklusu se tako možda i najjasnije najavljuje borba i isprepletenost Erosa i Thanatosa u ostatku zbirke.

„U oštro popodne“ otvara zbirku, uvodi poliperspektivnost i fabularnost i (vjerovatno neprimjetno na prvo čitanje) sublimira sve one teme, motive i ideje kojima će biti posvećena svaka naredna pjesma. U duhu postmodernističke poetike, sve pjesme se mogu razumijevati i čitati zasebno, ali se i istovremeno međusobno zrcale i komuniciraju kroz svoje tematske preokupacije i način oblikovanja. Privatni i zatvoreni prostor sa kojim počinje „U oštro popodne“ pretače se u vanjsku sliku i stanje svijeta. Svojevrsnim postupkom udaljavanja, ili naizmjeničnom promjenom fokusa, a gotovo „na prepad“, autorica nas vodi iz jedne stvarnosti u drugu, iz trenutka nježnosti u njegovu suprotnost. Prožimajući i krećući se od pojedinačnog ka općem, stihovi su dojmljivi i sugerišu to da slični mehanizmi moći operiraju i u privatnim i u javnim odnosima i zbivanjima.

Dan se lomi pred nama / svaka ima svoju polovinu / mi smo jedna drugoj / i svani mi i smrkni mi […] još traje vjetar svečanih mimohoda / još su čempresi nježno zanjihani / i idilični prizori kriju od nas / kako će brzo stići propast / sa televizije glas voditelja proriče / nove poplave nestašice i bolesti / ljudi bezobrazno zagledaju jedni drugima u lica / tražeći po njima slabost žrtve koju bi rado / gurnuli u usta alavim bogovima […] U oštro popodne suncu narastu vrući zubi / ptice su mi pojele vazduh kljunovima / pod noktima me peče slana zemlja Kartagine / ni u tebi kao ni u drugim osvajačima / nije bilo samilosti (U oštro popodne, 8)

Osim što je naziv zbirke, Zmijštak okuplja i pjesme drugog ciklusa. Zasigurno predstavlja ključno mjesto oneobičeno svojom zvučnošću i sažetošću. Čini se da kao naslov ima i sklonost ka pojačavanju simbolike žive prirode koju autorica uvodi još u prvom ciklusu, a dominantno upotrebljava u drugom ciklusu zbirke. Autorica posuđuje sliku prirode i njome (intimnu) ljudsku kob univerzalizira u simboličkoj viziji općeg prirodnog kretanja kao izraza prolaznosti života. Priroda je u službi opisivanja nemilosrdnog svijeta zavičaja i porodice, gubitaka i boli. Dirljiv je primjer toga pjesma „Otac i majka“ u kome dolazi do potpunog stapanja sjećanja i likova sa okruženjem koje pak ravnodušno stoji spram ljudskih sudbina. Leksičkim izborom prirodnih procesa i pojava, te njihovom personifikacijom ostvaruje se neka vrsta jezive eufonije stihova čiji sadržaj sugeriše okrutnost života i smrti.

Osim što simbolizuje zavičaj, Zmijštak je i stvarna geografska odrednica. Mjesto postanka i odrastanja je lišeno toplog sjaja zavičajnog ognjišta, suprotno tome, u poeziji Tanje Stupar Trifunović postaje veličanstveno stanište opasnosti, surove prirode i teškog života. Stilski su pjesme oneobičene gradacijom i metaforički progovaraju o iskustvu gubitka dragih osoba, kompleksnosti porodičnih odnosa, kao i o stereotipno idiličnom viđenju sunca i krša Dalmacije. Trenutačnim gledanjem i sjećanjima lirskog subjekta ukrštaju se životom napaćeni majčini i očevi glasovi i perspektive. Upečatljive su pjesme ovog ciklusa „Po vodu“ i „Da umrem“.

Istog (životom izmorenog) raspoloženja treći su i četvrti svijet zbirke, malo više okrenuti od privatne boli ka kolektivnom savremenom stanju svijeta. U ironičko ustrojenom trećem ciklusu „Istina je destruktivna sprava“ lirski subjekt u tržišno orijentiranom društvu propituje pojmove istine i slobode i njihovu cijenu. Stilski slično kao i u prva dva ciklusa pjesme upućuju na emotivnu otuđenost i jaz među ljudima i činjenicu da se suštinski malo šta u čovjeku i u povijesti ljudske civilizacije mijenja. U smjeni osvajača i poraženih, potencijalno prisutnih u svakome od nas, samo način nadvladavanja postaje perfidniji, uglađeniji i zamaskiraniji. Varirajući istu ili sličnu misao o kružnoj ljudskoj sudbini neizmjenjivo omeđenoj neminovnošću smrti, četvrti ciklus sugeriše jedini izlaz (ako to uopće jeste) i smisao u zahtjevu koji pred sebe postavlja lirski subjekt (i nerado ga prihvata): izmisliti svijet ispočetka. Istina se tako još možda zaista nađe […] u mravinjaku i na drveću / u naborima zemlje i u lišću / među nametnicima i njihovim žrtvama / među korisnim i beskorisnim (Predsjednikovi ljudi, 36).

Pitkom narativnošću Zmijštak (za)vodi čitatelja/icu u svoj vrlo slikovit svijet. Od jasne autoričine motivisanosti i fasciniranosti intimnim ljubavnim osjećajima metaforički stavljenim u ravan sa povijesnim zbivanjima i teritorijalnim osvajanjima, preko zavičaja koji peče doslovno i figurativno, u lirskom subjektu se gomilaju ožiljci života. Iz propitivanja iskustva vlastitog mikrosvijeta stiže i do neeufemiziranih saznanja o svijetu i društvu pred čijom (i zbog čije) okrutnosti i bezobzirnosti ne stoji više pitanje da li je svijet moguće i potrebno izmisliti ispočetka, nego ima li smisla, ko bi i kako uopće mogao smoći snage za takvo što.


Autorica: Medina Garić

*Tekst prvi put objavljen na stranici P.E.N. Centra BiH.

Bilješka o autorici:

Medina Garić je rođena 1997. godine u Tešnju gdje je i završila osnovnu školu, a dalje obrazovanje nastavila u Sarajevu. Nakon srednje škole upisuje Filozofski fakultet i trenutno je studentica drugog ciklusa studija odsjeka za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo.


Finansirano iz Stabilizacionog fonda – Inicijativa za podršku kulturnim i obrazovnim organizacijama u Ukrajini, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi i Centralnoj Aziji pogođenim posljedicama rata u Ukrajini. / Funded by the Stabilisation Fund – An initiative to support cultural and educational organisations in Ukraine, Eastern and South-Eastern Europe and Central Asia affected by the impact of the Ukraine war.