Nihad Hasanović: Odlomak iz romana “Vidimo se u x”

Nihad Hasanović: Odlomak iz romana “Vidimo se u x”

Uprkos zauzimanju za vjeru u Boga, sam je nije praktikovao – kroz ritual ili bilo kako. Nije klanjao ni molio se, nije postio ramazan. Džamijski golubovi ga nikad nisu vidjeli. Pršutu je meo s pladnjeva, a alkohol da ni ne spominjem.

Mene je optuživao za pretjeranu racionalnost. Po njemu, razum te svodi na stroj. Udaljava te od onog što je uistinu ljudsko. Milion puta mi je preporučio Primalni krik Arthura Janova. Kad mi je knjižurina napokon dospjela u ruke, odustao sam od čitanja ne stigavši ni dopola. Umjesto da je poderem (a zaslužila je), pomilovao sam je i zauvijek zaklopio. Psihijatrijska kenjaža, bez zadovoljavajuće količine dokaza, dosadna, s mnogo ponavljanja. Podesna za indoktrinaciju ništa manje od Biblije i Kur’ana. Ali Grof me uvjeravao da je autor „sve rekao”.

Koliko sam shvatio, Janov propovijeda da je u cilju samospoznaje nužno zaroniti u primarno djetinjstvo. Da bi ozdravio kao ličnost, istraži prve godine sopstvenog postojanja. Uhvati se u koštac s traumama iz rane dobi, koje su proistekle iz uskraćivanja roditeljske ljubavi. Moraš dopustiti da se famozni primalni krik otme iz dubine tvog napaćenog, nevoljenog bića. Jedan ili više njih. Poslije ti se preporode i duša i tijelo. Poslije si kompletan, „ono što jesi”.

Previše jednostavno, previše jeftino da bi štimalo zato što događaj proizvode nebrojene sile, a ne samo jedna ili nekoliko njih. Uostalom, rijetko podižem glas (ispad s Ružičastim je izuzetak). Ni moja mati se nikad nije derala na mene. A izgleda da se ni Grofu nije dalo forsirati glasne žice u cilju samoizlječenja. Janova je upražnjavao jednako kao i islam. Nije mi poznato da je ikad kriknuo do te mjere da se oslobodio „nestvarnog ja” i postao u potpunosti stvaran, savršeno podudaran sa samim sobom.

Uostalom, nemoguće je da budeš skroz svoj ukoliko se udubljuješ u književna ostvarenja. Likovi u njima te mame da iskočiš iz vlastitog „ja”, da se preliješ u nekog drugog.

I mene i Grofa je književnost rano privukla. Rano sam i progovorio, iako me u početku ometalo mucanje. Latinicom i polovinom ćiriličnih slova ovladao sam prije polaska u osnovnu školu. Kultna knjiga moga dječaštva je EUREKA!, „ilustrovana istorija pronalazaka od točka do kompjutera”. Cijelu naslovnicu je zauzimala fotografija sijalice. Njena užarena nit upozoravala je na to da su prevažne stvari napisane između korica. Listanju se moralo pristupiti istog trena. Grof nikad nije čuo za tu enciklopediju.

U gimnaziji, na časovima srpskohrvatskog jezika moja zapažanja o djelima iz lektire su uvijek nailazila na fin prijem kod profesorice. Isti renome pratio je i njega, u malom gradu gdje se rodio. Pozivan je da pred cijelim razredom raskrili zadaćnicu i naglas pročita svoja promišljanja nagrađena s 5+. Samo, on je riješio da i fakultetsko obrazovanje nastavi u istom smjeru. „To mi je najbolje išlo u školi”, isticao je napuhujući grudi. „Sve druge predmete sam mrzio. A i školu sam mrzio. Robija! Najgora faza odrastanja, fuj!”

Odsjek za komparativnu književnost meni nije pružao nadu u egzistencijalnu sigurnost. Biti novinarsko piskaralo, nije me zanimalo. Još manje sam vidio sebe kao budućeg književnog kritičara ili bibliotekara. Izlete u kraljevstva literature sam doživljavao kao formu hedonizma. Ali i kao odricanje od samoga sebe, kao blaženo samoubistvo. Knjige nisam birao po nekoj metodi – suprotno od onog što su Grofu nalagali plan i program studija. U mojoj glavi se skrkalo svačega: od Džamonje preko Atwood, Le Guin, de Sada do Saroyana i nezaboravnog Admirala Mahića. Nije mi bilo ni na kraj pameti da to šaranje pokušam izdići na nivo profesije.

Upisao sam se na Prirodno‑matematički fakultet, gdje sam izučavao fiziku. Kad je upao u krizu nakon Livijinog odseljenja u Italiju, ja sam se već bio okitio visokom stručnom spremom. Da ne propadnem na ulici, postarali su se mamini nekadašnji prijatelji i, svakako, tetka i tetak. Bez njihovog urgiranja, ko zna kad bih startao s poslom u struci. Kao privremena zamjena, učio sam srednjoškolce čarima svjetlosti, atomske jezgre, kinetike, elektromagnetnih valova (i pritom razmišljao o infracrvenim i ultraljubičastim segmentima Grofovog nepripitomljivog uma). Dok sam pisao i crtao po tabli, lomila mi se kreda pod prstima od želje da se što bolje izrazim, da u đacima probudim ljubav prema termičkim svojstvima tvari i osmozi. Ljubav prema ljubavi. Jer osmoza je ljubav.

Izvor: Nihad Hasanović, Vidimo se u X.

Knjigu možete kupiti putem web stranice Nihada Hasanovića.

Bilješka o autoru:

Nihad Hasanović je rođen 1974. godine u Bihaću, SFRJ. Završio studij francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio romane Vidimo se u x (2022), Laki pogon (2016), Čovjek iz podruma (2013) i O roštilju i raznim smetnjama (2008), zbirku kratkih priča Kad su narodi nestali (2003), te drame Zaista? (2000) i Podigni visoko baklju (1996). Objavljivao takođe pjesme, priče, eseje i prevode (uglavnom s francuskog i španskog, a ponešto s engleskog) po književnim časopisima, štampanim i on-line. Preveo Lumpen novelu (2021) Roberta Bolaña, Duh terorizma (2002) Jeana Baudrillarda, roman Kenizé Mourad Vrt u Badalpuru (2001), kao i dnevničke zapise E. M. Ciorana Sveska iz Talamanke (2001). Živi u Sarajevu. Stalni saradnik portala Nomad.