Don Quixote: Komični lament za izgubljenim vremenom

Don Quixote: Komični lament za izgubljenim vremenom

U prošlom eseju Biti stepski vuk u nadzornom kapitalizmu smo uveli pojam nadzornog kapitalizma prateći definicije Shoshane Zuboff, a u ovom eseju se osvrćemo na definiciju koja glasi: Pokret sa ciljem uspostavljanja kolektivnog reda utemljenog na potpunoj izvjesnosti. Možda nama prijeti totalitarna tehnokratija u kojoj se svi pojedinci mogu razložiti u različite podatke kojima će se skoro pa potpuno tačno moći precizirati sve dalje mogućnosti pojedinačnog i kolektivnog života bilo to predviđanje različitih zdravstvenih problema, bilo izgrađivanje najkorisnije ishrane ili u nekim krajnostima bodovanje postupaka populacije prema različitim ljestvicama (ne)poznatih ideoloških okvira, tj. datafikacija ljudskih života, svakodnevnice i slično. Smanjivanje izvjesnosti pretvaranjem svih sitnica života u mjerljive podatke kojima se precizno predviđaju rezultati zvuči primamljivo, pa se zbog toga moraju i naglašavati oni strašniji aspekti. U ovom eseju će se manje tradicionalnim tumačenjem Don Quixotea nastojati pokazati da i one mogućnosti koje nisu toliko strašne poput masivne kontrole stanovništva mogu biti opasne po ljudsko iskustvo.

Tradicionalno se na roman Don Quixote gleda kao na parodiju viteškog žanra; Don Quixote je skoro pa starac (ovo je bitno imati na umu) koji godinama čita epove i romanse o vitezovima, te odluči doživjeti svoje avanture slične onima kakve su imali Rolando ili Amadis de Gaula bez obzira na činjenicu da su ti epovi i romanse ispunjenima bićima iz fantastike među kojima se nalaze divovi, čarobnjaci, zmajevi itd. Pošto ne može takva bića pronaći u stvarnom svijetu, Don Quixote svakodnevne pojave na putu pretvara u njih, a najpoznatija epizoda je njegov juriš na vjetrenjače koje on doživljava kao divove. Kroz sami roman se postavlja pitanje da li je Don Quixote stvarno lud ili ne, pa nećemo ni mi trčati za sudom.

Ono što uzimamo za razmatranje je vrijeme u kojem je Don Quixote napisan, a to je početak XVII stoljeća, već godine odmakle od srednjeg vijeka i godine renesanse (makar po najčešće korištenim periodizacijama). Rolando, junak epa Bijesni Rolando, je živio za vrijeme Karla Velikog, a to je druga polovina VIII stoljeća. Osamsto godina je mnogo, ali tek od renesanse počinje razvoj tehnologije i društva takav da novije generacije žive u svijetu drastično drugačijem od svijeta njihovih roditelja. Junaci na koje se Don Quixote ugledao su mogli živjeti u tristo godina razlike, ali u srednjem vijeku to nije predstavljalo mnoge promjene životnih uvjeta; feudalizam se počeo pretvarati u kapitalizam već prije Cervantesa, a štampana knjiga je prije romana Don Quixotea počela značajno zamijenjivati rukopisne. U feudalizmu je rijetko ko mogao napredovati kroz društvene slojeve, tu su se renesansom mogućnosti povećale. Tekstovi štampanih knjiga su identični u svojim primjercima dok one rukopisne su mogle biti pogrešno prepisane i da se pokaže greška, moralo bi se ići do originala; tu se izvjesnost povećala.

Spomenutog Rolanda je opjevalo više autora, od nepoznatih franačkih o njegovoj smrti do dva renensna epa od Boiarda i Ariosta. Takav je običaj bio jer nije bio razvijen pojam autorstva kao što se počeo razvijati u renesansi. Drugu knjigu Don Quixotea je pokušao jedan pisac napisati, tj. napisao ju je jer Cervantesu je dugo trebalo da nastavi i taj pisac je vjerovatno i jer je bila tradicija da život jedne ličnosti više autora piše, ali je Cervantes napisao svoj zvanični nastavak u kojem je blatio tog drugog „lažnog“. O Rolandu i drugim vitezovima je moglo istovremeno postojati više međusobno kontradiktornih verzija njihovih života, poduhvata i smrti, ali taj „haos“ se počeo sa renesansom dovoditi u red. Može se reći da se u posljednje vrijeme vraćamo tom starom haosu, a za primjer nam mogu služiti ličnosti Sherlocka Holmesa i Jamesa Bonda sa svojim različitim verzijama i životima, ali ipak s određenim stalnim odlikama.

Srednjevjekovni ljudi nisu puno putovali, pa su i u tim vremenima česti bili šarlatani sa svojim kabinetima kurioziteta koji su prikazivali dokaze postojanja mnogih mističnih stvari kao što su sirene i ne bi moglo puno ljudi sa sigurnošću tvrditi da ne postoje jer većini ljudi je svijet van njihovog mjesta bio nepoznat. Ono što je bilo poznato je prenošeno riječima putnika, vitezova, trgovaca, ljudi koji su mogli i lagati i izmišljati, a kojima ne bi toliko moglo ljudi proturječiti. Sa štampom je postalo to drastično drugačije jer su informacije brže putovale i manje je bilo mogućnosti da u masivnoj komunikaciji nastane šum; primjerci štampane knjige i kasnije primjerci novina su imali isti sadržaj kakogod ga neko pročitao i tom sadržaju se moglo ići radi provjere tuđih navoda (naravno, ako govorimo o pismenom stanovništvu, ali vrijeme renesanse je i početak vremena širenja pismenosti). To je svijet koji je mogao sadržavati mistična bića jer ko je tad mogao svojim očima vidjeti toliko svijeta da kaže da ih nema?

U 32. poglavlju drugog dijela kad Don Quixote bude prozvan za svoje budalaštine, on održi govor o viteštvu i vrlinama vitezova, i tokom tog govora je prigodno prisjetiti se u ranijim epizodama koliko su ga ljudi bili spremni varati, obmanjivati i ismijavati, pogotovo u dijelu govora kad razlikuje insult od offence. On naprosto govori o vrlinama, nečinjenju zla drugima, ali ne tvrdi ništa o stvarnosti svojih mističnih doživljaja. Čak je Sancho Panza iznenađen razumnim riječima svog ‘gospodara’. Pri kraju romana, kad Don Quixote umire, on većinu svoje imovine ostavlja svojoj nećakinji Antoniji Quixani pod uslovom da njen vjerenik ne smije biti neko ko je čitao viteška djela. To su dva od tri trenutka u kojima se Don Quixote može nazivati razumnim, a ne ludim, pa pomoću njih se može zapitati da li je Don Quixote u svojim poznim godinama shvatio da se zanavijek gubi fantastični i neizvjesni svijet srednjeg vijeka, pa je odlučio biti prvi performance aritist (doduše, fiktivni) sa nadom da sa umiranjem srednjeg vijeka neće umrijeti i oni njegovi dijelovi koji su se zasnivali na međusobnom povjerenju stanovnika, pa makar ono bilo naivno. Za sebe je mogao priuštiti to ludilo vraćanja starim vremenima, ali za svoju nećakinju je želio nekoga ko neće nositi opterećenje starijeg vremena.

Nije nam cilj dokazati da je Don Quixote zapravo bio razuman, nego nam je cilj pokazati da roman sadrži dva lica. Spomenuto je da je u samom romanu misterija da li je Don Quixote razuman ili lud, a taj sud o stanju njegovom uma je bitan za tumačenje romana. Roman se drugačije čita pod idejom da je on zapravo čitav tok radnje izigravao svoje ludilo kao što ga je izigravao i Odisej prije odlaska na Troju jer onda se počinjemo pitati šta je Don Quixote želio postići. Jedan od odgovora je negiranje čovjeka poodmaklih godina da nepovratno nestaje svijet u kojem je on odrastao. U tom novom svijetu gdje nestaje neizvjesnosti, nestaje i zabave. Iščekivanje postaje samo čekanje, a dosada se širi zajedno sa većom sigurnošću. Igre se ne mogu igrati sa zabavom jer se pri početku odmah znaju pobjednici i gubitnici. Datafikacija ljudskog iskustva nam može pružiti sigurnost i smanjiti mogućnosti grešaka, ali time nestaje i ljudsko iskustvo svijeta i nestaje mogućnost učenja jer ono što se zna, naučilo se od mašina. Drugi odgovori su sakriveni dokle god se u shvaćanju romana zanemaruje ostavljanje pitanja njegovog ludila otvorenim za diskusije. U egzaktnim naukama je bitno doći do preciznog odgovora, ali u tumačenjima je bitno proizvesti što više smislenih i obrazloženih tumačenja pomoću kojih se može sagledavati dubina nekog djela, ali i izvlačiti pouke za okolnosti svijeta u kojem živimo.

Naravno, ovo sve se podrazumijevalo da će već nastati sa porastom tehnologije, ali ipak se umjesto reda dobio haos, haos u kojem prosječni ljudi postaju Don Quixotei jer im se stvarnost u digitalnom svijetu nudi nakon što je priređena, smisleno ili besmisleno. Don Quixoteu se možemo smijati što je umjesto vjetrenjača vidio divove i što je nakon juriša na njih bio poražen, ali u digitalnom svijetu stvarni svijet nije nikad predstavljen toliko jasno: u njemu vjetrenjače mogu biti divovi, ali mogu biti i sve ostalo; rijetko kad će vjetrenjače biti prikazane kao vjetrenjače, kao ono što jesu i što bi bile svakome ko pred njima stoji.

Iz te epizode možemo naučiti da čovjek treba prvo postati div da jurišta na vjetrenjače, odnosno mora se posvetiti svom rastu i razvoju, dugotrajnom procesu. To se zaboravlja pogotovo jer kad se vjetrenjače prikazuju kao divovi, one predstavljaju opasnost, pokretnu opasnost, opasnost koja se može približiti, ali kao vjetrenjače one ostaju na svom mjestu. Ranije smo spominjali Wienerove upozorenje i naglasak na potrebu razvoja humanističkih aspekata kibernetike, ali kroz desetljeća se vodilo računa samo o tehničkom aspektu, pa se razmjere nastalog jaza između mašine i čovjeka mogu nazvati ogromnim. Wiener, čija kibernetika je ukratko predstavljena u prošlom eseju, je izabrao starogrčku riječ „kormilar“ da slikovito prikaže ono što je smatrao potrebno čovjeku u svijetu u kojem živimo, a ljudi su prepuštani da sami uče kako kormilariti. Don Quixote je makar imao viteške romane i epove, ali su se oni pokazali kao loši primjeri. Današnji ljudi se od pojedinaca do pojedinaca hvataju za svoje verzije starih vremena, iako postoji medijska i informacijska pismenost koja je zamišljena kao skup vještina koje će svakom pojedincu omogućiti sigurnije kormilarenje preko okeana digitalnog svijeta. Kao skup vještina, to nije nešto što se može odmah naučiti i primjenjivati, već kao rast i razvoj, to je dugotrajni proces, ali proces nakon kojeg vjetrenjače možda neće toliko naličiti divovima koliko patuljcima.

U konačnici, kad se vremena mijenjaju, kao što se mijenjalo vrijeme tokom pisanja Don Quixetoa i što se mijenja vrijeme današnjice, bitno je pitanje šta iz prošlog vremena prepustiti zaboravu, a šta iz prošlog vremena treba zadržati u novom. Don Quixote je možda nastojao da se u novim vremenima trgovaca zadrže vrline vitezova, a mi možemo zadržati književnost kao sidro koje nas neće pustiti da previše zalutamo, da nas čuva u olujnim vremenima ili koje će nas čuvati dok odmaramo od lutanja preko okeana digitalnog svijeta i dok učimo kako prebroditi novonastale jazove.

Autor: Luka Bošković.

Upute na tekst:

Miguel de Cervantes „Don Quixote“, translated by Tom Lathrop
Norbert Wiener „Kibernetika i društvo: Ljudska upotreba ljudskih bića“
Shoshana Zuboff „The Age of Surveillance Capitalisam: The Fight for a Human Future at the New Frontier of Power“

Bilješka o autoru:

Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.