Ahmet Hromadžić: Slavujeva smrt

Ahmet Hromadžić je rođen 11. 10. 1923. godine u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a građansku školu u Bosanskom Petrovcu. Srednju tehničku školu učio je u Sarajevu i Zagrebu, a Višu pedagošku u Sarajevu. Jednom je zapisao da su njegovi pismeni sastavi u školi bili i njegovi prvi literarni radovi, a u stvari je počeo pisati kao novinar Oslobođenja, 1944. godine. U početku je pisao priče, a prvu knjigu, roman Labudova poljana, objavio je 1952. godine u Sarajevu. Piše za djecu i odrasle, ali njegov pretežni opus pripada dječijoj literaturi i podneblju njegovog zavičaja, Krajine. Iz tog opusa najzapaženije su mu i najpopularnije knjige: Patuljak vam priča, Patuljak iz Zaboravljene Zemlje i Okamenjeni vukovi. Bavio se i književnom kritikom, a najveći dio radnog vijeka proveo je u izdavačkoj djelatnosti. Radio je u Oslobođenju kao saradnik i urednik, zatim kao urednik lista Krajina u Bihaću i glavni urednik omladinskog časopisa Zora u Sarajevu. Izdavačkom djelatnošću počeo se baviti u Narodnoj prosvjeti u Sarajevu, gdje je pokrenuo biblioteku Lastavica, čiji je urednik ostao i u izdavačkoj kući Veselin Masleša, U Masleši je radio i kao generalni direktor sve do penzionisanja. Za svoj rad dobio je brojne nagrade, priznanja i odlikovanja. Umro je u Sarajevu 2003. godine.

Ahmet Hromadžić: Slavujeva smrt

Na vrhu tamne gore, gdje se rađaju hladni vjetrovi, utrkuju i ukotvljavaju olujni oblaci i gdje munje vezu svoju zmijolike vezove a gromovi prate grmljavinu – živjela je porodica velikih surih orlova. Među turobnim, kao tornjevi oštrim i u nebo uklesanim stijenama savijali su svoja gnijezda i po čitav dan, na smjenu, stražu održavali. Ptice su pažljivo zaobilazile orlovsku postojbinu, a po zlu su je upoznale i mnoge šumske zvijeri. Znali su: ko padne u orlovske kandže, neće više živu glavu iznijeti… U čitavoj planini, nadaleko i naširoko, vladao je strah od orlova i samo su crne noći donosile spokojstvo. Mudre lisice, stare zečice i srne, tetrijebovi i ptice svih vrsta savjetovali su svoju mladunčad:

– Čuvajte se orlova, ne približavajte se planinskom vrhu, jer vas tamo čeka smrt…

Orlovi su se u jatima spuštali s litica i čim bi se pojavili nad oštrim vrhovima borova, započinjala je panična uzbuna. Od gnijezda do gnijezda, od grma do grma pronosio se glas:

– Sklanjajte se, eto orlova!

Ptice su se zavlačile u gusto lišće, lisice u kamenjare, zečevi u loge – začas bi prestao i bat brzih koraka po šušnju, i guk golubova u sanjivoj krošnji bukve i slavujeve pjesme uspavanka, nad gnijezdom punim goluždravih ptića. A orlovi su lagano i bešumno plovili iznad crnog šumskog mora, kružili strpljivo dok ne bi otkrili plijen. Zatim je započinjao lov praćen prodornim kliktanjem koje nije prestajali dok se žrtva ne bi zakoprcala u orlovskim kandžama. A te žrtve su najčešće bile neiskusni, istom prohodali zečići, naivni srndaći i ptići koji su polazili na svoj prvi let, ne očekujući da će im on biti posljednji… Orlovi su nosili plijen u svoje pećine i tek kad bi nestali s vidika, vraćao se u planini život. Zabrinute majke bi odmah započinjale tražiti zagubljenu djecu, dugo se kroz duboke klance i doline pronosilo njihovo dozivanje. Mnoge su tražile uzalud i nije im ostalo ništa drugo nego da se pomire sa sudbinom i da gorkim suzama oplaču svoju nesreću. I tako iz dana u dan, život je u toj planini postajao sve teži i nesnosniji.

Orlovskog vođu su zvali Strašni, i to ime mu je dobro pristajalo. Imao je kao katran crno perje, široka krila i veliku glavu u kojoj su grabljivo i divlje sjala dva kremena – mrka oka. Bojali su ga se i sami orlovi, a ptice su drhtale i od same pomisli na njega. On je predvodio orlove u lovu, ali se često spuštao u planinu sam i nikad se nije vraćao bez plijena. Umio je, bolje od ostalih orlova, pronaći zeca u grmu, pticu gustoj krošnji drveta, jarebicu u travi, mladu sjenicu u bujadi ili lozi divlje masline. Čim bi se on pojavio u zraku ptičji stražari postavljeni na vrškove jela, javljali su užurbano:

– Ide Strašni! Ide Strašni!

I sve je bježalo u svoja skrovišta.

Tako jednog jutra pođe Strašni sam u lov i još izdaleka opazi nad planinom slavuja kako bezbrižno juri prema sivom oblaku, usidrenom u plavom nebeskom moru,

– Evo slatka zalogaja – reče sam sebi orao. – Bolji mi doručak i ne treba…

I ubrza let. Slavuj ga opazi prekasno i još se i ne snađe, a orao ga zgrabi oštrim kandžama.

– Dobro mi došao za doručak, mali! – smijući se zadovoljno progovorio orao. – Nisi mi se nadao?

Odmah ću te pojesti…

A nesrećni slavuj zaplaka žalostivo i poče moliti:

– Smiluj mi se, orle, pusti me da živim. Ja sam jedinac u majke, orlovi su mi već pojeli svu braću i sestre. Nemoj da mi majka ostane sirota – a ja ću ti se za to pošteno odužiti.

Ako se kad nađeš u nevolji, pomoći ću ti, ako se razboliš, njegovaću te, samo me sad pusti…

Gromoglasno se nasmija orao slavujevoj molbi i reče:

– Baš si ti neka naivna budala. Kakva bi pomoć meni mogla zatrebati od tebe tako sitnog? Pogledaj se sam, nema te ni dva zalogaja. A ja sam najjači među orlovima, car među pticama. Kod mene nema milosti. Nagledaj se još malo svijeta, brzo ćeš se naći u mom kljunu.

I ponese slavuja zemlji da ga tamo pojede. Ali baš kad htjede da se spusti, zape krilom za grm i izgubi ravnotežu. U tom času slavuj osjeti da su orlove kandže popustile i izmače.

– Aha, bježiš, lukavce! – viknu odmah orao i dade se u potjeru. – Nećeš se, vala, spasiti da imaš dvoja krila… Ne zovu mene uzalud Strašni.

Ali je slavuj u grmovima bio spretniji od orla i začas se sakrio u stablo natrule bukve. Orao zagreba kandžama u drvo, pa kad vidje da je dubina preuska za njegovo tijelo i da je slavuj na sigurnom mjestu, ljutito viknu:

– Sad si umakao, ali drugi put nećeš. Bolje ću te čuvati.

– Drugi put ću paziti da ti ne padnem u šake – odgovori slavuj.

I tek kad orao ode, osjeti slavuj bolove u nozi i vidje da mu je prebijena. A od svega njegovog divnog perja ostalo mu je na tijelu manje od polovine… Pa ipak je bio sretan, presretan… Čak zaplaka od prevelike radosti, a onda zapjeva kao što nikad dotad nije zapjevao.

Minu otad podosta vremena i gorkih dana za stanovnike planine. Malom slavuju zaraste noga, ali osta šepav i ne znajući da će se ipak još jednom sresti sa Strašnim…

Dogodilo se, naime, da je na vrhu gore, među orlovima, neočekivano zavladala bolest. Počeše brzo skapavati nemilosrdni sijači smrti, odahnu planina. Kao pucanj se pronese glas:

– Umiru orlovi, dolazi sloboda!

I na sve strane složno zapjevaše vesele ptice, a srne i zečevi zaigraše na poljani kolo, poskakujući i po ritmu frule uz koju je svirala lisica. Čitavu noć potraja veselje i tek pred zoru, kad se pogasiše zvijezde i mjesec zaroni za greben, počeše se razilaziti…

Od velikog orlovskog plemena osta još samo Strašni. Ali i njega zahvati bolest… Pođe u lov i prvi put u životu vrati se bez plijena. Leže na stijenu, nemoćno opruzi krila i reče sam sebi:

– Dolazi kraj!

Dugo je tako ležao, kad najednom ču slavujevu pjesmu. Teško podiže glavu, pogleda i odmah prepozna šepavog slavuja, koji se spuštao na stijenu pitajući:

– Jesi li živ ili mrtav, orlušino?

– Živ sam – teško i molećivo uzdahnu orao.

– Nećeš dugo, vidim. A sjećaš se, orle, kako sam te onda molio da mi pokloniš život? Da si me onda pustio, sad bih te ja njegovao, možda bi i ostao živ. A ti si mislio da ti nikad moja pomoć neće trebati, je li?

– Bio sam budala, velika budala – uzdahnu orap. – A sad se kajem, gorko se kajem. Zaboravi, slavuju, šta je bilo, pomozi mi u nevolji. Nahrani me i napoji, a ako prezdravim, boljeg prijatelja od mene nećeš imati. Na krilima ću te nositi među oblake, braniću te i čuvati kao majka dijete.

– Da ti pomognem, veliš? A ti si mi nogu slomio, perje počupao, pa sad šepam i ružan na zemlji živim. Braću i sestre si mi potamanio, mnogo zla počinio… U tebi je vučje srce, za milost ne zna. Sad si dobar i umiljat zato što si u nevolji…

– Znam, mnogo sam zla nanio – pokajnički izusti orao. – Da sam dobra prijatelja stekao, ne bih sad ovdje osamljen i bespomoćan ležao… Želio bih da popravim što sam učinio. Pomozi i bićeš mi prvi prijatelj. A kakva je moja snaga, i sam znaš. Nikad više ni ja ni moji potomci nećemo ptičje meso jesti…

Sluša slavuj, pa misli:

“Dobro bi bilo imati ovako moćna prijatelja, dobro. Ali riječ je njegova nesigurna, čim se domogne snage – prevariće…”

Razmišljao tako dosta dugo, dvoumio se i na kraju odlučio:

– Pomoći ću ti, orle, hoću da vidiš da sam plemenitiji od tebe. Samo mi se zakuni da nikad više nećeš pticama zlo nanositi.

– Nikad, nikad. Kunem se životom i potomstvom! – izgovori orao.

I slavuj poče njegovati bolesnika. Donosio mu vodu sa potoka, crve sa oranice, bdio pored njega po čitave noći, sve dok se orao ne poče oporavljati… A kad se potpuno odboči na noge i osjeti snagu u krilima, orao pogazi zakletvu, uhvati kandžama slavuja i podrugljivo reče:

– Budalo, i ti si povjerovao mojim riječima! Zar misliš da ću se ja čitavog života crvima hraniti, a pustiti ptice da se slobodno po planini šepure? Tebe ću prvoga pojesti…

I pojede malog, plemenitog i lakovjernog slavuja.