Platon i Aristotel o muzici

Platon i Aristotel o muzici

Poznato je da je riječ »glazba«, μουσική, u Grka imala mnogo šire značenje nego u nas koji smo došli kasnije. Ona uz pjevanje i instrumentalnu pratnju ne obuhvaća samo ples, već se odnosi i na sve umjetnosti i umijeća kojima vladaju Apolon i muze. Njih nazivaju umjetnostima muza, nasuprot plastičnim i mehaničkim umijećima koja su izvan carstva muza. Sve što potječe od muza tijesno je povezano s kultom, prije svega sa svečanostima, u kojima dolazi do izražaja njegova prava svrha. Veza između kulta, plesa, glazbe i igre možda se nigdje ne opisuje tako jasno kao u Platonovim Zakonima.

Bogovi se, veli Platon, »…ražališe nad ljudskim rodom, koji je od prirode izložen nevoljama, te ljudima odrediše kao odmor od nevolja izmjenične svetkovine u čast bogova i dadoše im kao drugove u svetkovanju Muze, Apolona, vodu Muza i Dionisa, da popravljaju svoje odgajanje, a to se uz pomoć bogova zbiva na svetkovinama.« Neposredno nakon toga slijedi mjesto koje se iz Platona često navodi kao objašnjenje igre, i u kojemu se veli: »… da svako, tako reći, mlado stvorenje ne može mirovati ni tijelom ni glasom, već uvijek traži da se miče i daje glasove, jedno skačući i poskakujući, npr. plešući s veseljem i igrajući se, a drugo izvodeći sve moguće glasove. Ostala živa bića da nemaju osjećaja za ovu pravilnost u kretnjama, što nazivamo ritmom i skladom. Nama pak da su oni isti bogovi, za koje sam kazao da su nam dani za drugove u plesu, ulili osjećaj ritma i sklada uz nasladu…« — Time se najjasnije glazbu neposredno povezuje s igrom.

Pa ipak, tu misao u helenskom duhu umanjuje jedna činjenica iz semantike, na koju smo već ranije bili uputili: u grčkome se pod riječi za igru, pod παιδιά, zbog njena etimologijskog podrijetla, još uvijek previše podrazumijeva i značenje dječje igre i šale. Παιδιά jedva da je mogla služiti kao izraz za više oblike igre, jer je pomisao na dijete bila neodvojiva od nje. Stoga se ti viši oblici igre izražavaju donekle odvojenim općim imenicama, kao što su npr. άγων = natjecanje, σχολάζειν — provoditi slobodno vrijeme, διαγωνή, doslovce: način života, provesti se. Zbog toga je grčkom duhu izmakla spoznaja da se po svojoj biti svi ti pojmovi ujedinjuju u jednom općem pojmu, onako kako to jasno pokazuje koncepcija latinskoga ludus i riječi za igru u novijim evropskim jezicima. Upravo su zbog toga i Platon i Aristotel morali uložiti mnogo truda da bi spoznali da li je, i u koliko, glazba više nego puka igra. U već spomenutom djelu čitamo u Platona: »Naslada se, dakle, može uzeti kao mjerilo za prosuđivanje samo onoga što kod prikazivanja ne pruža niti kakvu korist, niti istinu, niti sličnost, ali isto tako niti štetu, već čemu je cilj samo ono što se javlja kao popratna pojava, naime ugodnost, koja se najljepše može nazvati nasladom, kad je ne prati ništa od navedenog… Da, i kažem da je ona upravo igra, kada ne donosi niti kakvu štetu niti korist vrijednu pažnje ili spomena.« — Valja obratiti pozornost na to da je ovdje neprestano riječ ο muzičkom izrazu. Ali u glazbi valja tražiti nešto više od tog užitka, i zato Platon odmah ide dalje, čime ćemo se morati podrobnije pozabaviti. Aristotel veli da nije lako odrediti bit glazbe, niti korist koja proizlazi iz njena poznavanja.

Da li se radi igre — ovdje bismo mogli prevesti u: »radi zabave« — ili radi odmora za glazbom žudi kao za snom i pićem, što samo po sebi nema ni značenja ni ozbiljne σπουδαία, već je ona prije svega ugodna te pruža odmor od briga. U svakom slučaju, muzikom se mnogi bave na taj način, te trojstvu sna, opojnosti i glazbe dodaju još i ples. »Ili muziku prije treba shvatiti kao sredstvo za razvijanje vrline koja, kao što gimnastika razvija određene osobine tela, može da obrazuje određene osobine karaktera navikavajući ljude na pravu i čistu radost.« Ili ona donosi — a to Aristotel smatra trećom tezom — razonodu duhu, διαγωνή, ili pak stjecanje znanja, φρόνησις.

U spomenutom kontekstu veoma je značajna riječ διαγωνή. Ona doslovce označuje »provođenje« vremena, a prijevod s »dokolica« pouzdan je samo onda ako se prenesemo u Aristotelovo shvaćanje ο suprotnosti rada i slobodnog vremena. »Danas se«, veli Aristotel, »mnogi muzikom bave radi zadovoljstva; stari su je svrstavali u odgoj, παιδεία, zato što sama priroda zahtijeva ne samo da valjano radimo nego da, štaviše, uzmognemo lijepo provoditi slobodno vrijeme. A ta je dokolica temelj svemu. Nju valja pretpostaviti radu, jer mu je ona i cilj — τέλος.« Taj obrat odnosa, odnosa na koji smo mi navikli, moramo pokušati shvatiti u svjetlu slobode od najamnog rada, a ta je sloboda slobodnu Helenu bila urođena, te mu je omogućavala da teži za plemenitim i od gojnim djelatnostima kao za životnim ciljem, za τέλος-om. Pitanje je, dakle, kako upotrijebiti slobodno vrijeme, σχολή. Ne igrajući se, jer tada bi nam igra bila životni cilj. A to je nemoguće, jer je Aristotelu παιδιά značila samo dječju igru i zadovoljstvo. Pa budući da duši donose opuštanje i mir, igre poput nekog lijeka služe tek počinku nakon nekog posla. Ali čini se da dokolica već u sebi nosi nasladu, sreću i životnu radost. A ta sreća, to; ne težiti više za onim čega nema, to je τέλος, životni cilj. Ali tu nasladu svi ljudi ne traže u istim stvarima.

Naslada je najbolja onda kad je uživa najbolji čovjek, i kad je njegova težnja ona najplemenitija. Očito je, dakle, da se za provođenje slobodna vremena’ valja odgajati i učiti, i to stvari koje se ne uče i ne gaje iz nužde što je nameće rad, već radi stvari samih. Zato nam preci muziku svrstavahu u παιδεία, tj. odgoj, oblikovanje, obrazovanje, dakle u nešto što nije ni nužno ni korisno, kao što je to npr. čitanje i pisanje, već čemu je jedina namjena provođenje slobodnog vremena. Tim je riječima, dakle, granica između igre i zbilje, te kriteriji njena vrednovanja, mjerimo li našim mjerilima, veoma pomaknuta. Διαγωνή je neopazice zadobilo značenje bavljenja intelektualnim i estetičkim te značenje uživanja koje i priliči slobodnu čovjeku. Djeca, veli Aristotel, nisu još dorasla za διαγωνή, jer je ono svrha i usavršenje, a još nesavršenim savršenstvo je nedostupno. Takvom krajnjem cilju djelovanja, τελος-u, približuje se i uživanje u glazbi, jer se njemu ne teži radi nekoga budućeg dobra, već radi njega samog. Na taj način ova misao prenosi glazbu u područje koje je između plemenite igre i samosvojnog umjetničkog užitka. Takvo shvaćanje poništava se u Grka onim drugim uvjerenjem, koje glazbi pridaje određenu tehničku, psihologijsku i moralnu zadaću. Glazbu se uzima kao mimetičku ili oponašajuću umjetnost, a djelovanje tog oponašanja je buđenje etičkog osjećaja, bio on pozitivne ili negativne naravi. Svaki način pjevanja, svaki tonalitet ili držanje u plesu nešto predstavlja, prikazuje ili odrazuje, te s obzirom na to da li je predstavljanje dobro ili loše, lijepo ili ružno, glazbi se pridaje značenje dobroga ili lošega. I u tome je njena visoka etička i odgojna vrijednost. Slušanje oponašanja budi i same oponašane osjećaje.

Olimpijske melodije bude oduševljenje, ostali ritmovi i načini tumače bijes ili bolećivost, hrabrost i razboritost. I dok osjet opipa ili okusa ne pobuđuje nikakvo etičko djelovanje, a osjet vida pobuđuje ga tek djelomično, izraz ethosa sadrži već i sama melodija. Pojava je još izrazitija u tonalitetima snažna etičkog sadržaja, te u ritmovima. Poznato je da su Grci svakom pojedinom tonalitetu pripisivali i određeno djelovanje: jedan ražalošćuje, drugi smiruje, a isto tako i svakom pojedinom glazbalu: flauta uzbuđuje, itd. Pojmom »oponašanje« Platon opisuje i ponašanje umjetnika. Oponašalac, μιμετες, veli Platon, pa bio on umjetnik-stvaralac ili reproduktivac, ne zna ni sam je li ono što on oponaša dobro ili loše. Oponašanje, μιμητής, njemu je igra, a ne neki ozbiljan posao. A to se isto odnosi i na tragičkog pjesnika. Svi su oni samo oponašatelji, μιμητιχοί. Ostavimo sada po strani samu tendenciju tog naoko prilično potcjenjujućeg određenja umjetničkog stvaranja i djelovanja. Ona nije posve jasna. Nama je tek do toga da je on to djelovanje shvatio kao igru.