Epiktetovo stoičko određenje slobode
Epiktet naglašava važnost slobode za čovjekovu sreću. Moglo bi se pomisliti da je to razumljivo s obzirom na činjenicu da je Epiktet bio rob, pa je bio posebno osjetljiv na vrijednost slobode. No Epiktet ne govori ο slobodi u tom smislu. Njegov je pojam slobode takav da može bez ustručavanja reći da je on kao rob slobodan, dok je njegov gospodar rob. Ο kakvom se to pojmu slobode radi? Slobodan je onaj čovjek koji nije sprečavan,piše Epiktet, onaj kojemu su dostupne stvari koje hoće. Onaj pak kojega se može spriječiti, prisiliti, sputati, ili ga uvaliti u nešto protiv njegove volje, taj je rob.
Budući da vanjske stvari nisu do nas, u vezi s njima mi možemo biti spriječeni, prisiljeni i sputani. Stoga ako vanjske stvari smatramo dobrima i želimo ih, mi smo robovi. Na primjer, ako želimo zdravlje ili bogatstvo, bit ćemo zapriječeni kad se razbolimo ili kad nas netko okrade. U toj spriječenosti da ostvarimo ili posjedujemo ono što želimo mi nismo slobodni. Jedini način da čovjek bude slobodan jest da želi isključivo one stvari koje su do njega, jer za njihovo ostvarenje nema zapreka. Točnije kazano, jedina zapreka ostvarenju tih stvari je čovjek sam.
Ako čovjek ne odluči svoj proairesis učiniti dobrim, ako ne odluči učiniti svoje želje i porive ispravnima i racionalnima, dakako da neće željeti stvari koje su do njega i da će stoga biti spriječen u njihovom ostvarenju. No ako odluči svoj proairesis učiniti dobrim i usavršiti svoje želje i porive, nema nikakvih zapreka da on to ostvari. I u tom odsustvu svih zapreka ostvarenju spomenutih stvari čovjek je slobodan.
Prema tome, sloboda leži u čovjekovom proairesisu, u usklađivanju njegovih želja i poriva s kozmičkom prirodom. Put koji vodi u slobodu, jedino dokinuće ropstva, jest moći cijelom dušom reći: ‘Vodi me, Zeuse, i ti i Sudba, gdje god da ste mi odredili mjesto!
Isaiah Berlin u svom poznatom ogledu ο dva pojma slobode ovakvo individualističko i apolitičko shvaćanje naziva strateškim povlačenjem u unutrašnju kulu” koje je karakterističnza svijet u kojemu je život težak i neizvjestan. I odista, da bismo razumjeli uspjeh stoicizma u antici, moramo se prisjetiti da u to vrijeme nije bilo sustava zdravstvene zaštite, da je stopa mortaliteta bila vrlo visoka, da su društvene i političke prilike bile nepredvidljive. Ljudi su se mnogo češće suočavali s neimaštinom, glađu, bolestima, progonstvima, sakaćenjima i smrću nego što je to danas slučaj.
U takvim okolnostima ljudi su pronalazili utjehu i ohrabrenje u filozofiji koja naučava da je čovjek djelić bogom prožetog svemira u kojemu se sve odvija na unaprijed utvrđeni i najbolji mogući način. To je ljudima davalo snage da prihvate sve što ih u životu snalazi bez kompromitiranja osobnog i profesionalnog integriteta, i to s utješnim osjećajem da uloženi napor i samokontrola nisu uzaludni jer predstavljaju trijumf racionalnosti kojim čovjek doprinosi racionalnosti svijeta.
Tu grčku ideju savezništva s bogom imanentnim u prirodi i čovjeku, iz koje je antički duh pola tisućljeća crpio moralnu snagu i utjehu, povijesno je prevladala židovsko-kršćanska ideja ο transcendentnom bogu i vječnom životu na onome svijetu.
Izvor: Epiktet, Priručnik.
Dunjalučar 