Sokratov duhovni razvoj
Sokratov je otac bio klesar, majka primalja. Nikako, dakle, nije bio otmjena podrijetla, ali je bio građanin Atene. Vodeći skroman život bio je materijalno neovisan zahvaljujući skromnom nasljedstvu i državnoj potpori koju su dobivali svi Atenjani (kazališni novac i tomu slično).
Izvršavajući svoje vojne obveze, borio se kao hoplit u peleponeskom ratu kod Deliona i Amfipolija. Ispunjavajući neizbježne političke dužnosti, predsjedao je Vijećem 406. godine i zalagao se za pravdu nasuprot podivljaloj gomili koja je zahtijevala pogubljenje vojskovođa poslije bitke kod Arginuskih otoka. Ipak, nikada nije tražio značajniji položaj ni u državi ni u vojsci. Njegova žena Ksantipa nij e igrala nikakvu ulogu u tom životu. Neobično je što nam je poznat Sokratov izgled.
On je prvi filozof koji tjelesno ocrtan stoji pred nama. Bio je ružan, buljavih očiju. Tupasti nos, debele usne, debela trbušina i zbijena tjelesna konstitucija činili su ga nalik silenima i satirima. Čelična zdravlja, s lakoćom je podnosio napor i hladnoću. Naša je predodžba Sokrata slika starijega čovjeka.
O njegovoj mladosti nigdje nema ni spomena. Odrastao je u Ateni, moćnoj, bogatoj i procvjetaloj nakon perzijskih ratova. Bilo mu je gotovo četrdeset godina kada je započela tragedija peloponeskog rata (413.). Tek je od tog vremena postao poznatom javnom figurom. Najraniji dokument predaje Aristofanovi su Oblaci (423.) koji ga ismijavaju. Doživio je poraz, katastrofu Atene (405.). U sedamdesetoj mu godini demokracij a sudi zbog bezbožnosti. Umro je 399. iskapivši pehar otrova kukute.
Njegov se duhovni razvoj može otkriti samo posredno. Sokrat je poznavao filozofiju prirode Anaksagore i Arhelaja. Doživio je prodor sofistike i usvojio je njezinu vještinu. Nije ga zadovoljilo nijedno ni drugo. Filozofija prirode nije pružala pomoć čovjekovoj duši. Doduše, sofistika je postavljanjem pitanja mogla mnogo postići. Ali u načinu na koji je to činila, griješila je u novatorskom umišljenom znanju ili u nijekanju svake vrijednosti tradicije. U ovom vrtlogu mišljenja Sokrat nije ponudio nikakvo novo učenje, pa čak ni učenje o određenoj metodi, koja bi već sama po sebi bila dovoljna.
Nekoga se dana u Sokratu morao dogoditi preokret. Kada je spoznao nesposobnost prirodne filozofije za prvotna pitanja, i kako je u sofistici uočio pokvarenost, znao je da ni neko drugo ograničeno mišljenje nije ono pravo. No, ponijela gaje svijest o vlastitom pozivu, božanskom nalogu. Premda uvjeren u taj poziv kao što su to bili uvjereni proroci, ipak nije bio u posjedu objave poput njih. Nikakav mu bog nije naložio prenijeti ljudima što mu je on otkrio. Nije imao ničega drugog do zadaće da, jer je i sam čovjek, traga zajedno s ljudima.
Izvor: Karl Jaspers: Ljudi sudbine (Sokrat, Budha, Konfucije. Isus)
Dunjalučar 