George Orwell: Rat je mir, Trajni rat

George Orwell: Rat je mir, Trajni rat

Jedna od općepoznatih enciklopedijskih sintagmi kojom se ilustrira Orvvellov svijet iz romana 1984. je world of perpetual war, svijet trajnog rata«, svijet kojime vladaju tri velika bloka koji ponekad promijene međusobna savezništva i nastavljaju ratovati kao da prethodnih neprijateljstava odnosno prijateljstava uopće nije bilo. Orvell je itekako mogao posvjedočiti takvim obratima za života (rođen je 1903., a umro je 1950. godine).

Mogao je posvjedočiti Prvom svjetskom ratu, u kojemu su Austro-Ugarska Monarhija i Osmansko Carstvo postali saveznici netom nakon okončanja višestoljetnih sukoba. Mogao je posvjedočiti Paktu o nenapadanju između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza, čiji je iznenadni raskid prerastao u najveću klaonicu u povijesti. Mogao je posvjedočiti kako Zapadni saveznici i Sovjetski Savez, suborci iz Drugog svjetskog rata, odmah po njegovom završetku postaju neprijatelji u Hladnom ratu, a na njihovim suprotstavljenim stranama naći će se donedavni zajednički neprijatelji (Zapadna Njemačka, Italija, neformalno i Japan na strani Zapadnog bloka, Istočna Njemačka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska, a svojevrsno i Kina, na strani Istočnog bloka).

No, unatoč tim brzim izmjenama ratnih sukoba i suprotstavljenih strana, Onvell nije mogao posvjedočiti svijetu trajnog rata, stanju koje je nastupilo tek nakon njegove smrti. Hladni rat bio je svjetski sukob koji je trajao od 1947. do 1991. godine. Iako glavne supersile nisu izravno ratovale, bile su involvirane u velike ratove poput Korejskoga, Vijetnamskoga ili Afganistanskog rata. Nakon Hladnog rata, Zapad i Rusija nastavljaju se uključivati, što aktivno što pasivno, i u druge velike ratove koji slijede kao na tekućoj vrpci, kao što su Prvi zaljevski rat i tzv. Balkanski ratovi. »Stanje trajnog rata« eskalira 11. rujna 2001. godine i traje do danas, bez izgleda za okončanje. A čemu, uopće, trajni rat? Tvrdi Orvvell: »Problem je bio kako industriju održavati u punom pogonu, a pritom ne uvećavati pravo bogatstvo svijeta. Dobra se moraju proizvoditi, ali se ne smiju raspačavati.

A u praksi, jedini način da se to postigne bio je neprestano ratovanje. Suština je rata uništavanje, ne nužno ljudskih života, već proizvoda ljudskog rada. Rat je način da se pretvori u prah i pepeo, da se baci u stratosferu ili potopi na dno mora, onaj materijal koji bi se inače mogao upotrijebiti da mase žive udobnije i stoga, na dugi rok, postanu pametnije. I onda kad se vojno naoružanje uistinu ne uništava, njegova je proizvodnja i dalje prikladan način da se troši radna snaga a da se ne proizvodi nešto što se može konzumirati.« To su promišljanja kakva su se počela javljati tek krajem 20. stoljeća.

Hladni rat

Upravo se u nazivima ratova mogu detektirati totalitaristički primjeri suvremenog »novogovora«. Orvvell je mogao doživjeti samo jedan takav primjer: Hladni rat. Termin naopak i apsurdan već sam po sebi, u nekoj vrsti oksimoronskoga protuslovlja sa samim sobom. Kakav je to rat, rat koji je »hladan«? To je rat koji jest rat, ali je istovremeno i mir. Oba glavna aktera (SAD i SSSR) nisu u ratnom stanju, ali vode rat, što »hladno«, što »vmće«, šaljući svoju pomoć ali i svoje ljudstvo (ijedni i drugi) u Grčki građanski rat, u Koreju, na Kubu, u Vijetnam i u Afganistan za vrijeme sovjetske intervencije, u izraelsko-arapske ratove, kao i u mnoge manje poznate ratove, poput onoga u Angoli, gdje su tamošnje zaraćene strane, direktno ili indirektno, potpomagale SAD i Južnoafrička Republika odnosno Sovjetski Savez i Kuba.

To su tzv. proxy wars, »zamjenski ratovi« u kojima se treće strane bore za interese većih sila, jer se, zbog rizika od nuklearnog rata, glavne sile nisu htjele izravno međusobno sukobiti. I ostale današnje načine ratovanja Orwell je 1948. predvidio puno bolje nego što smo mi to mogli 1984. godine. »Sve su tri sile nastavile proizvoditi atomske bombe i skladištiti ih za eventualnu odlučnu priliku koja će se, kako su vjerovali, prije ili kasnije pružiti. U međuvremenu, ratno je umijeće trideset ili četrdeset godina gotovo stagniralo. Helikopteri se upotrebljavaju više nego prije, bombardere su većim dijelom nadomjestili projektili na vlastiti pogon, a osjetljivi pokretni bojni brod prepustio je mjesto gotovo nepotopivim Plovnim tvrđavama, ali inače nije došlo do gotovo nikakva razvitka. Tenk, podmornica, torpedo, strojnica, pa čak i puška i ručna bomba, i dalje se upotrebljavaju. A unatoč beskrajnim pokoljima o kojima se izvještava u tisku i na telekranima, nemilosrdne bitke prijašnjih ratova, u kojima se često znalo poubijati tisuće pa čak i milijune ljudi u nekoliko tjedana, nikad se više nisu ponovile.« Od toga je Orvvell mogao posvjedočiti samo prevlasti »Plovnih tvrđava« – nosača aviona.

Današnji ratovi vođeni konvencionalnim projektilima (iz daljine) bili su teško zamislivi čak i prije trideset godina, a helikopteri se u masovnoj uporabi koriste tek u Vijetnamskom ratu šezdesetih godina te ostaju glavnim sredstvom terenske borbe i u aktualnom Afganistanskom ratu i drugim današnjim sukobima. Orwell je za života posvjedočio rađanju termina »Hladni rat«, ali nije mogao posvjedočiti današnjem stanju trajnog rata. A da je termin »Hladni rat« pravi novogovomi eufemizam, potvrdio je svojedobni direktor CIA-e James Woolsey koji je 2002. godine rekao da je Drugi zaljevski rat zapravo početak Četvrtoga svjetskog rata, pri čemu je Hladni rat neposredno nazvao njegovim pravim imenom: Trećim svjetskim ratom.