Aristotel o svojstvima duše
Jednu vrst stvari koje jesu zovemo supstancijom. Pod tim razumijemo s jedne strane materiju, tj. ono što po sebi nije nešto određeno, a s druge lik i forma po kojoj se već naziva nešto određeno i kao treće ono sastavljeno od materije i forme. Materija je potencija, a forma entelehija, i to u dvojakom smislu: kao znanje i promatranje. Čini se da su tjelesa prije svega supstancije, osobito prirodna tjelesa. Ova su naime principi drugih.
Od prirodnih tjelesa jedna posjeduju život a druga ne. Životom smatramo da se samo hrani i raste i propada. Stoga svako prirodno tijelo, koje ima udjela u životu, bit će supstancija, i to u smislu složena supstancija. Budući da se radi ο takvom tijelu koje ima život, duša onda neće biti tijelo. Tijelo naime nije od onih stvari koje se dodaju subjektu, nego više kao subjekt i materija.
Nužno je dakle da duša bude supstancija kao forma prirodnoga tijela koje ima život u potenciji, a takva supstancija je entelehija. Duša je dakle entelehija takvoga tijela. Entelehija se razumije dvojako: kao znanje i kao razmatranje. Jasno je da je kao znanje, jer u pripadnosti duše je i san i budnost. Razmjerno tome budnost odgovara razmatranju, a san posjedovanju znanja ali bez izvršenja. Kod istog bića znanje je razvojem starije. Stoga duša je prva entelehija prirodnoga tijela koje ima život u potenciji. Takvo je tijelo opskrbljeno organima.
Organi su također dijelovi biljaka ali posve jednostavni. Tako je list pokrivač sjemenog omotača, a sjemeni omotač ploda. Korijenje je analogno ustima, jer oboje vuče hranu. Ako dakle treba označiti nešto zajedničko za svaku dušu, bila bi to prva entelehija prirodnoga tijela opskrbljenog organima. Stoga ne treba istraživati da li su duša i tijelo Jedno kao što se to čini za vosak i otisak niti uopće za materiju svake pojedine stvari i čija je materija. Jedno i biće iskazuje se na više načina, a temeljno je entelehija.
Općenito je rečeno što je duša. Ona je supstancija po obliku. To je suština tijelu takve vrste kao što je neko oruđe prirodno tijelo, npr. sjekira. Biti sjekirom bila bi njegova supstancija, a to bi bila i duša. Kad bi ona bila odvojena, ne bi više bila sjekira nego samo imenom, ali. ovako je sjekira. No duša nije suština i forma takvoga tijela, nego od takvog prirodnog tijela koje u sebi ima princip kretanja i mirovanja. Treba razmotriti i ono što je rečeno ο dijelovima tijela. Ako bi oko bilo živo biće, vid bi bio njegova duša. On je naime supstancija oka po obliku. Oko je materija vida. Ako ova izostane, nema više oka osim po imenu kao kameno i naslikano oko.
Treba dakle ono što se tiče dijela primijeniti na čitavo živo tijelo. Kao što je dio suglasan dijelu tako je čitavo opažanje suglasno čitavom tijelu koje može opažati ukoliko je takvo. No ono što je u potenciji da živi nije tijelo koje je odbacilo dušu nego ono koje je ima. Sjeme i plod a su potencijom takvo tijelo. Kao što je cijepanje i vid tako je i budnost entelehija, a kao gledanje i sposobnost organa entelehija je duša. Tijelo je ono što je u potenciji. No kao što je oko zjenica i vid tako je ondje živo biće duša i tijelo. Nije onda neizvjesno da duša nije odvojiva od tijela ili neki njezini dijelovi ako je po prirodi djeljiva. Entelehija nekih dijelova duše je ona i odgovarajućih organa. Međutim da neki dijelovi jesu ništa ne priječi zato što nisu entelehija nijednog tijela. I nadalje, neizvjesno je da li je duša tako entelehija tijela kao brodar lađe. To neka je u kratkim crtama definicija i prikaz duše.
Izvor: Aristotel, O duši.
Dunjalučar 