Parizu…
Možda na ulicama nema Danila Kiša ili Serge Gainsbourga, ali ima vina, kuhanog i onog nekuhanog
Možda je vrijeme Toulouse Lautreca i drugih Belle Epoque-era prošlo, ali ima stanova, nekadašnjih soba, koje čuvaju osjećaj ležernih bordela i miris duvanskog dima
Možda nema više pravog Moulin Rougea, ali ima lokalnih igrokaza koji stvaraju neka nova čula
Možda je boja grada više mat, ali rijeke turista oblače mu plašt nekih drugih vremena
Možda je muzika na zvučnicima lokala moderna, ali u gradu čak i takva oboji dah slučajnog gosta.
(bez naslova)
Ostajem na tragu Mjeseca
Vrtim se u krug
Odsjaj stvara more
Hodam mu po površini.
Sijam kao ludi dijamant
Ispraćam barku
Zaranjam ispod ferala
Dok ne postanem ješka
I predam se strujama,
Ribama.
Šaljem signale istima
Kroz valove osjećam
Zajednički puls
Neko tako i pleše
Pjeva
Ili cak šeta.
Kada postanem sva od mora
Vraćam se prabitku
Dubinama oceana
Samoj zemljinoj jezgri.
(bez naslova)
Ja sam antimaterija
Tami i tišini svojstvena
Sve što sam tamo
Ovde nisam
Sve što sam ovde
Nigdje nisam.
Materija je fakt
Kao i bolest
Kao i rat
Zato tamo preko
Uživam
U nepostojanju
I u neznanju o besmislu.
Smisao je materija
Baš kao i tuga
I lakrdija
U antimateriji sam nešto
Za što jos uvijek nema imena
Tamo ne postojim
Jer za mene ne zna svijet.
Ja sam antimaterija
Jer nije sve u gravitaciji
I jer je poznato da misli lete
A lako je biti antimaterija
Kad nisi dužan nikom ništa i
Kad si sretan sto ne postojiš.
Bilješka o autorici:
Maša Bodrožić, rođena je 1983. U Splitu. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer Francuski jezik i književnost i Etnologija i kulturna antropologija. Živi u Dalmaciji, ponovo. Obožava more.
Dunjalučar 