Proza: Selma Pašagić


Hodajuće misli

Kraj još jedne godine. Promrzle ruke vire iz kaputa, a lice se rumeni i oštre se zubi za još jedan razgovor sa sobom.

Idući tako niz veliki bulevar tražeći ustanovu u kojoj možeš da platiš režije, a da  ti ne naplate i naknadu za istu uslugu. Nešto što nam treba.

Razmišljam, ee dobro je ima i ovog kod nas. 

Veliki grad buči i huči, a ljudi su užurbani.  Neko po djecu iz škole, neko iz vrtića, a neko po vruću kiflu i kakvu akciju hrane u Bingu.

Lapeza je postala krug. Situacije su razne…



I ko᾿ da sam u drugoj državi. I te misli samo se nastavljaju jedna na drugu, ko᾿ elektron kruže po mozgu. Što bi rekao Selimović “ Misli su kao vjetar.”

Dolaze, odlaze. I ja u glavi pokušavam da ih poredam i ređam, ali mi i ne ide najbolje.

Nego da vam kažem, tamo neki čovjek ili vlada prekookeanska je smislila da se mi ne bi skroz izbili 90tih, a oni postali mirotvorci da nas maksimalno podijeli.

I eto te tu gdje jesi. Čim pređeš “granicu” kantona, entiteta prestaju ti sva prava. Moraš imati odobrenje ako negdje uz put slomiš nogu, ne do᾿ Bog. Kontam kako su samo fino smislili.

Bože pa treba im dati nagradu za životno djelo. Separacija, separacija i separacija.

I neka zauvijek ostanu sitni u svim svojim vladama, ministarstvima i uhljebima koji jašu državna jasla.  Nego da se vratim na početnu misao ove svoje šetnje. Kraj godine i ide sijaset reklama Nova godina, Nova JA. I svi ti jeftini marketinški trikovi. Koliko nas slušaju i koliko se nameću dobro je ako nam je išta ostalo od vlastitog lica. I onda ja se promislim… pa skontam Bože od kad sam počela da osjetim vlastito bitstvovanje počela sam se pitati  o smislu svega ovog što zovemo život.

Vazda sam ja sebi postavljala pitanja na koja nemam odgovor, nema ni na google-u, vjerujte mi. Čekirano. I onda krene rapsodija po glavi. Ne mogu ja da natjeram ljude da manje koriste plastične kese koje by the way nije ni jedna crkla od kako su se krenule praviti 60tih godina 20tog vijeka. I neće sigurno ni za još 2 stoljeća. Ima da na kraju postanemo i sami pvc masa. Ili smo to već možda postali, a da nismo ni svjesni. I da, sada ne mislim bukvalno.
Nova godina će doći, hoćemo li doći novi mi ???- to je već ekstrafilozofsko pitanje za sve.
Kontam sve, pa dobro ne mogu da promjeni što je onaj krenuo da puca na drugu državu, pa smo svi u tolikoj inflaciji da je svaki dan više gladnih nego sitih.

Ne mogu da promjenim ni državno ustrojstvo, ali mogu da se bunim protiv istog.  Mogu na kraju krajeva da mijenjam sebe. Možda da manje mislim, jer ne šetam sigurno dovoljno, vjerujte mi. Nove godine su dolazile i prolazile. I sa nama. I bez nas. Životni krugovi se otvaraju i zatvaraju svake sekunde, svake minute. I što ono bijaše smisao?

Smisao je novi dan. Novi udah. Nova spoznaja. Svaki novi osmijeh.

Smisao je kad nema smisla, a ti se smiješ.

Smisao je kad voliš. I kad se baviš s sobom. Kad ne hraniš svoj ego tuđim jadom. Kad ne viriš kroz prozor da vidiš ko kome dolazi i odlazi. I kada. Smisao je imati obraza. I ne dati pardona. Smisao je imati bonton. Smisao je cijeniti svoje, ali isto tako I tuđe. Smisao je i kad nisi takav. Kad si ohol, narcisoidni egomanijak koji radi na sebi i želi da se mijenja. I svakim danom sve je manje takav.  Smisao je i kad si tužan i duša te boli, I  još misliš da ne znaš ni što te boli ( ali znaš ti to dobro u sobama svoje duše ). Uzmeš, pa se boriš, pa otjeraš sve te teške oblake oko sebe, pa voliš, pa se nasmiješ. 

Smisao je i u sreći. I u tugi. I u suzi.  I u smijehu. I u stresu.

 I prijekom pogledu ljudih koji ne vide smisao.
Nova godina je samo kalendarski početak, a Smisao nema ni početak ni kraj…tu je… u nama.


Autor: Selma Pašagić

Bilješka o autorici:

Selma Pašagić, rođena u Sanskom Mostu 1989. godine. Julsko dijete. Završila osnovnu školu i gimnaziju u Sanskom Mostu. Medicinski fakultet završila u Sarajevu. Trenutno radi u Kantonalnoj bolnici “Dr Irfan Ljubijankić” u Bihaću, gdje i živi. Na specijalizaciji iz opće interne medicine. Povremeno prenese na papir percepciju vlastitog bitstvovanja sebe i svoje okoline.

– Ništaa posebno, a meni tako puno…