Tvrtko Kulenović: Istorija bolesti kao istorija smrti

Tvrtko Kulenović, 1935. – 2019.

Tvrtko Kulenović: Istorija bolesti kao istorija smrti

(Esej o romanu Tvrtka Kulenovića i predstavi Dine Mustafića)


Predstava To nikad nigdje nije bilo, premijerno prikazana u Narodnom pozorištu Sarajevo, u režiji Dine Mustafića, reaktualizira i u prvi plan stavlja atmosferu i specifičnost romana Istorija bolesti, bosanskohercegovačkog pisca Tvrtka Kulenovića.  Predstava nastaje na temelju motiva iz romana, ona se odvija „sada i ovdje“, pokazuje nam na koji način djelo ovog pisca komunicira sa svijetom u kojem danas živimo, oslikava poslijeratnog društvo bombardovano različitim, vidljivim i nevidljivim bolestima.

Predstava, kao i roman, govori o velikom broju pojedinaca, nudi svjedočenja o životima koji su prekinuti krajnjom ekplozijom nasilja, rat i smrt su svreprisutni. Sa druge strane, govori o jednom kolektivu, propituje historiju i daje nam do znanja da historija nije samo ono što piše u udžbenicima, nego je spoj svih pojedinačnih sudbina, bolesti, rađanja i umiranja. Na taj način se propituje i uloga pozorišta kao prostora koji je svjedok agresije na BiH, kao prostora kojeg definira jedan kolektiv, jedna kultura. U predstavi se javlja i lik Tvrtka Kulenovića (Slaven Vidak) koji, također, funkcioniše kao svjedok koji sa sobom nosi poseban teret. On je umjetnik, čovjek koji živi kulturu, a koji se nalazi pred pitanjem kako govoriti, kako pisati o ratu, kako živjeti i preživjeti, ne samo rat, nego i kompleksnost poslijeratnog stanja. Predstava naglašava važnost kolektivnog i individualnog sjećanja te nudi mogućnost uspostavljanja direktnih analogija sa današnjicom. Apsurd rata povezan je sa apsurdom sadašnje političke nestabilnosti. „To nikad nigdje nije bilo“, rečenica je koju pisac nosi kao svoje svjedočanstvo, a označava čudenje, nemogućnost razumijevanja situacije koja život transformiše u preživljavanje. Predstava se fokusira na specifičnost poetike romana Tvrtka Kulenovića, poetike koja ne osuđuje, poprimajući pri tome odlike univerzalnog jezika umjetnosti.



Život je jedna nepregledna masa, magma, i sam ništa ne bi bio u stanju da oblikuje da nije književnosti i umjetnosti. (Kulenović, Istorija bolesti) Književnost je u stanju da „uhvati“ vrijeme, u stanju je predstaviti čovjeka, tu kipuću masu, uzburkani, vreli užas. Tvrtko Kulenović svojim romanom dezintegrira, razlaže tradicionalno shvaćen pojam romana. To je postmodernistički roman koji propituje i nadograđuje poetiku modernizma. Istorija bolesti je zapravo istorija smrti, istorija jednog pakla koji više ne liči ni na onaj Danteov. Tu su krugovi pakla jedan pored drugog i svaki od njih ima svoje vlastito bezdno. Ako krugovi pakla nisu kao u Danteovoj koncepciji jedan iznad i ispod drugog, ako se ne naslanjaju jedan na drugi, ako nemaju jasno definisane granice i stjenke, te ako leže na horizontali, onda je to slika jednog užasa, historija jednog pakla potpuno drugačijeg od svega što poznajemo, pa čak i od Danteove koncepcije. Tu se krugovi pakla ne redaju hronološki i na vertikali, ne naslanjaju se ni na šta, to su crne rupe koje progutaju, u sebe usisaju sve ono što im se nađe u blizini. To je pakao u čovjeku, pakao u kojem postoje samo oni, crvi koji večeraju.

            Pakao o kojem govori Kulenović je stvarni, historijski događaj, opsada Sarajeva u periodu od 1992. do 1995. godine. Pisac govori o ratu, ali na jedan specifičan način, dajući nam samo naznake i nagovještaje, tjera nas da aktivno sudjelujemo, da uzmemo nagovještaj i iz njega čitamo cijelu priču. „Ja“ koje čujemo u ovom romanu nije egoistično, ono jeste jasno vidljivo, ali prelazi u „opšte“, preispituje i čitateljevo „ja“. Iako na početku romana stoji napomena:

            Ličnosti u romanu su uvijek književni likovi, književni junaci bez obzira na imena. Ali ne radi se samo o zakonitostima književnog stvaranja, nego i o poštovanju određene realnosti. Događaji koji su u ovoj knjizi opisani načinili su od ljudi nešto što je i više i niže od obične, prosječne ljudskosti: oni jesu i junaci, ne samo u literarnom nego i u svakom mogućem drugom značenju te riječi, ali jesu i hodajući mrtvaci, zombiji.

            Uprkos uvodnoj napomeni čitatelju je jasno da je pripovjedač ovog romana istovremeno i književni lik i pisac Tvrtko Kulenović, čime se otvara polje igre pojavne stvarnosti i fikcije, sukobljavaju se dva svijeta, pravi se jedna zamka, o čijem postojanju smo upozoreni. S jedne strane stoji ta gola, naturalistička stvarnost, osakaćena ljudska tijela, smrti koje se dešavaju na silu, a sa druge strane je svijet fikcije, činjenica da roman stvara romane, da iz priče izvire priča. Postmodernistički roman preispituje sebe, medij iz kojeg potiče je nepouzdan, preispituje se historija, historijski diskurs koji dolazi iz jezika. Kako navodi Michaud Yves u svojoj knjizi Umjetnost u plinovitom stanju,  danas gotovo da nema umjetnosti, ali je umjetničko umijeće razvijenije nego ikada, umjetnost propituje samu sebe, otvorena je i lišena „visokog“ stila. Medđutim, umjetnost tu u većini slučajeva  govori o lijepom, čak i onda kada se radi o opisu smrti i užasa naglasak je na tome da se u prvi plan stavi ljepota. Ono što čini Tvrtko Kulenović jeste estetsko uokvirivanje užasa, suočavanja sa smrću, na jedan specifičan način, bez želje da se užasno predstavi kao lijepo, nego kao bolno i sveprisutno.

            Mi nismo samo sadašnji u sadašnjosti, mi smo i prošli u prošlosti, funkcionišemo kao svemir, sve ono što je nekad bilo nas određuje. Tu fragmentiranost svijeta ilustrira Kulenović u svom romanu Istorija bolesti, pokušava sumirati život, a sam roman je podijeljen na vrijeme prije i poslije rata. Postavlja se pitanje da li je ovaj život prije rata bio iluzija u odnosu na ovaj ratni, koji se poistovjećuje sa smrću, u kojem postoje samo crvi koji večeraju. Kao i na putovanju, i u ratu je tijelo suočeno sa nepoznatim, samo što je, naravno, to nepoznato potpuno drugačije prirode, pa kao i u putopisima, nasuprot naturalističkih opisa, kod Kulenovića stoje poglavlja koja su zapravo esejistički osvrt na azijsku filozofiju, putovanja, ljude i mjesta, a tu su i citati, poezija, te pjesma Shine on, you crazy diamond, grupe Pink Floyd, koja se pojavljuje kao light motiv, što doprinosti stvaranju fragmentiranosti. U skladu sa tim, u romanu se javljaju mjesta gdje pripovjedač sa stanovišta teorije književnosti objašnjava šta je to što pisac čini: Naravno da je priča, pisac nema drugog oružja osim priče, ali i ono može da bude ubojito, pogotovu kad se ne zna koliko je u priči mašte a koliko stvarnosti, šta je u njoj fiction, a šta faction.

            Ovaj roman je baziran na slučaju, ničim se, osim slučajem, ne mogu objasniti smrti koje se dešavaju na silu. Sve što se dešava, dešava se slučajno, pa je i sam roman predstavljen kao niz fragmenata koji na prvi pogled mogu izgledati kao nepovezani, ali ono što ih zaista povezuje jeste pripovjedač i njegovo „ja“. Kao i u putopisima, u romanu Istorija bolesti javljaju se svojevrsni procjepi u tekstu, gdje do izražaja dolazi intertekstualnost i autoreferencijalnost, pa tako pripovjedač tematizira i samu poetiku postmodernizma: To se valjda zove postmodernizam: napuštena je potraga za jedinstvom, umjesto, toga imamo tekstualnost, kultivisane površine na koje se stalno vraćamo, s kojih svjetlo odskače i odbija se o druge površine. Stalni motiv koji se pojavljuje na ključnim, prelomnim tačkama u radnji romana jeste pjesma o zeki i potočiću. To je dječija pjesmica, ali će pripovjedač u njoj vidjeti žal za potokom života, za mrtvima, ali i za vlastitom smrtnošću, stoga roman i završava stihovima:

U hladnoj zimskoj noći
Tam’ gdje je visok sneg
Smrznuo se potočić
i pokrio ga led.

            Nije slučajno što će se te pjesme pripovjedač sjetiti u ratu, kada je smrt sveprisutna, kada je tijelo, kako navodi Senadin Musabegović u svojoj knjizi Rat – konstitucija totalitarnog tijela, toliko otvoreno i ranjivo, da se čovjek trudi da na okupu očuva svoje organe i cjelovitost organizma. To je tijelo koje paničari, koje je bolno svjesno svog postojanja, ono je fragmentirano, a opet je dio određenog kolektiva koji djeluje kao jedna herojska figura. Pripovjedač Kulenovićevog romana ne samo da pokušava zadržati cjelovitost svog tijela, nego pokušava na okupu držati priču koja mora biti isprekidana i fragmentirana, isprepletena sa književnoteorijskim i putopisnim esejima, citatima i autocitatima, jer u momentu suočavanja sa smrću postoji sve osim vjere u jedinstvo svijeta.


Upute na tekst:

Kulenović Tvrtko: Istorija bolesti.
Musabegović Senadin: Rat –konstitucija totalitarnog tijela.
Yves Michaud: Umjetnost u plinovitom stanju.

Autorica: Zerina Kulović

Knjigu možete kupiti u Buybook shopu.