Camus o sebi i svom dobu

Camus o sebi i svom dobu

Uzrastao sam sa svojim vršnjacima uz bubnjeve I svjetskog rata, a naša povijest nije bila drugo no umorstvo, nepravda i nasilje (Ljeto). Slobodu nisam naučio od Marxa; naučio sam je u bijedi (Svagdašnjice, tj. Actuelles). … glupa sklonost Čovjeka da se rasplače kad je poražen (tjednik sportskoga kluba RUA, tj. Racing Club Alger).

Sreo sam Jeana Greniera1 i on mi je pružio jednu knjigu, roman Andre de Richauda, koji se zvao Bol. Tu knjigu neću nikad zaboraviti: govorila mi je o mnogo čemu što sam znao. Majka, siromaštvo, perspektive… Spoznao sam da knjige ne podaju samo zaborav i zabavu. Tvrdoglave moje šutnje, neodređene patnje, plemenitost mojih milih i dragih, njihova bijeda i moje tajne — sve se to može izreći… Bol mi je načas razotkrila svijet stvaralaštva u koji će me povesti Andrć Giđe (počasni zbornik: Hommage Andre Gide).

Držim da je moj izvor u svijetu siromaštva i svjetlosti u kojem sam dugo živio, a spomeni na te dane brane me još uvijek i štite od dviju suprotnih opasnosti koje prijete svakom umjetniku: da bude zlopamtilo ili da bude sa samim sobom zadovoljan … No o životu samom ne znam danas više od onoga što je nespretno izrečeno u Naličju i licu (iz predgovora novom izdanju).

Ustanoviti da je u životu nešto apsurdno ne može biti kraj i cilj nego samo početak (povodom Sartreove novele Zid). Nema očajnijeg prizora od bijede usred najljepšeg predjela svijeta (u novinarskoj reportaži o Kabiliji). Nikako ne valja predati se očajanju. Ne valja slušati one koji objavljuju konac svijeta (Ljeto, tekst se odnosi na početak II. svjetskog rata).

Pitate me zašto sam stao na stranu Otpora? Za neke ljude kojima i ja pripadam to pitanje nema smisla. Zar se čovjek može opredijeliti za koncentracione logore?… A da budem potpuno jasan, vrlo se točno sjećam dana kad je val revolta koji me obuzimao dosegao svoj vrhunac. Bilo je to onog jutra kad sam saznao da je u Lyonu strijeljan Gabriel Pćri (Kronike). Kako ja mislim i osjećam, kad bi postojao pakao, morao bi sličiti ovim beskrajnim i sivim ulicama gdje su svi ljudi odjeveni u crno (Lyon pod okupacijom, predgovor posmrtnoj zbirci stihova prijatelja i suborca Renea Leynauđa). Francuski radnici uz koje se jedino dobro osjećam… Oni su kao ja. (Zapisi, tj. Carnets) Ne, ja nisam egzistencijalist. Sartre i ja stalno se iznenađujemo i čudimo kako i zašto su naša imena povezana. Pomišljamo i na to da jednog dana objavimo oglas u kojem će potpisani izjaviti da nisu odgovorni za dugove za koje bi morali odgovarati uzajamno. Jer na kraju krajeva, Sartre i ja objavismo svoje knjige i prije nego što se upoznasmo. Kad smo se upoznali, nismo mogli drugo nego da konstatiramo naše razlike. Sartre je egzistenoijalist, a jedina knjiga u kojoj iznosim svoje ideje uperena je protiv filozofa nazvanih egzistencijalistima (napisano 1945, godinu dana nakon prvoga osobnog susreta s J. P. Sartreom).

Mehanička je civilizacija dostigla svoj vrhunac barbarstva. U bližoj ili daljoj budućnosti morat ćemo birati između kolektivnog samoubojstva i pametne upotrebe znanstvenih dostignuća (povodom atomske eksplozije nad Hirošimom i Nagasakijem 7. kolovoza 1945).

Jasno je to i strašno: mi (tj, Francuzi) činimo isto što smo prigovarah Nijemcima (povodom represivnih mjera na Madagaskaru 1947). Kad bih otišao u Zagreb, jednostavno bih rekao: Ako je teško odrediti istinski put miru, lako je reći kojim se putem njemu ne prilazi — putem koncentracionih logora, policijskih režima, kolonijalnih organizacija i ropstva (iz poruke zagrebačkom Skupu za mir i međunarodnu suradnju, 1951).

Ono što se zbiva (u Alžiru) potvrđuje moje uvjerenje. Za mene je to osobna nesreća. No valja izdržati, sve nije propalo (nakon neuspjelog posredovanja između francuskih useljenika i alžirskih boraca za nezavisnost 1956). Neki je istočnjački mudrac tražio uvijek u svojim molitvama da ga božanstvo poštedi života u zanimljivo doba. Budući da mi nismo mudraci, božanstvo nas nije poštedilo i mi živimo u zanimljivo doba. Pisci današnjice to znaju: ako progovore, eto jetkih kritika; ako postanu skromni pa zašute, odmah je riječ o njihovoj šutnji koju im veoma glasno predbacuju… Povijest bilježi zaoijelo mali broj umjetnika koji su nailazili na tako teške probleme kao danas. Ali upravo onda kad se i najjednostavnije riječi i rečenice plaćaju slobodom i krvlju, umjetnik se nauči njima služiti ispravno. Opasnost postaje svakodnevna, a napokon, svaka veličina ima svoj korijen u opasnosti