Balzac, ime moje usamljenosti
Ovaj književno-filozofski esej će više podsjećati na dnevnički zapis nego na esej iz razloga jer je površno i kratko uranjanje u Balzacov svijet Ljudske komedije izazvao u meni snažnu reakciju: nezapamćeno osjećanje zastrašujuće malenosti, ne u poređenju sebe i Balzaca, već u poređenju sebe i života. Ubrzo ću se vratiti objašnjenju tog osjećanja, ali prije toga želim izdvojiti obrazloženje odluke da ovaj esej bude napisan kao zapis nekog dnevnika misli. Introspekcija kroz koju sam prošao, šaljivo rečeno „Balzac me izbacio iz kolosijeka života“, može poslužiti kao uvid u probleme neodlučnosti sa kojima se svi ambiciozniji, mladi umjetnici i književnici nalaze.
Oni koji vjerno prate moje radove, primjetit će nestalnost u njihovom pisanju, pa i često prelaženje sa jedne teme na drugu temu, a da one prošle ne budu završene. Uvijek tvrdim da je to zbog nastojanja držanja fokusa na studij i temama i djelima koji su relevantni za njegov završetak, ali susret sa Balzacom je ispoljio i izbjegavanje stvarnosti koja je i Balzaca dočekala. On je svojevoljno (kao što je priroda umjetnosti i umjetnika) odlučio da bude sekretar francuskog građanskog društva svoga vremena i da kroz svoja književna djela pod naziv Ljudska komedija predstavi različite tipove i karaktere prisutnih ljudi. Veoma ambiciozan projekt, uspješan u namjerama njegove realizacije, ali neuspješan u njegovom planiranom opsegu. Od planiranih 137 djela, završeno je njih 91. Slično kao Balzacu, i ja namjeravam imati cjeloživotno djelo.
Pišem tumačeći Hegelovo nazivanje romana epom građanskog društva kao da su likovi književnosti sveprisutne ličnosti našeg društva u kojima se kriju tajne ovozemaljskog svijeta, ali i koji su ovozemaljske manifestacije onozemaljskih tajni. Da se naučim kako izvajati i isklesati likove i radnju slično kako je i Balzac radio, zapostavio sam pisanje i romana Tanat i priče još neimenovanog fiktivnog univerzuma i posvetio se pisanju eseja kojima pomoću književnih dijela i njihovih likova dolazim do komentara o svijetu današnjice. Zašto sam se osjećao zastrašujuće sitno? Balzac nije dovršio svoj književni cilj, ali to nije spriječilo njegovo nedovršeno djelo da bude preveliko za za današnju publiku; biti univerzum u svijetu ljudi koji se zanimaju samo za jednu planetu vjerujući da je to dovoljno za spoznavanje tajni svemira. Police knjižara nisu napunjene njegovim knjigama, nema posebnih serija izdanja Ljudske komedije. Takva je sudbina Balzacovog cjeložitovnog djela jer vjerovatno i izdavači znaju da nema onih ljudi koji će sebi zacrtati za cilj da pročitaju sve njegove knjige. Ako je takva sudbina dočekala jednog od najvećih pisaca historije svijeta, kakva će sudbina dočekati mene, neostvarenog mladog pisca koji se vječito bori između požrtvovanosti za svoje cjeloživotno djelo i praktičnosti svakodnevnog života. Svjestan sam svoje hronološke povlastice da mogu Balzacovo djelo zajedno sa Jungovim teorijama (pogotovo onu o arhetipovima) preuzeti kao temelje za svoje cjeloživotno djelo, a time optimistično gledano sa mladalačkom dozom preuveličavanja svoje bitnosti preteći Balzaca i možda dovoljno proučiti Balzacovo djelo da se usudim dovršiti njegovu Ljudsku komediju prateći njegove bilješke. Naravno, podrazumijeva se da govorim o stvarima koje bi možda bile moguće tek za dvadesetak godina stalnog rada i učenja. Ovaj zapis dnevnički služi kao i vježba oponašanja njegovog stila pisanja, pa i svi nedostaci oponašanja Balzaca mogu postati vidljive niti vodilje do usavršavanja. Ipak, Balzac me je naučio da treba biti drzak („Čuj, šta ima taj mali Honoré da u svojim pričama i romanima prikaže cjelokupnost ljudske naravi?!“ je vjerovatno nešto su njegovi savremenici htjeli reći da su mogli pomisliti na veličinu Balzacove ambicije) i radno raspoložen do ostvarenja cilja. Naučio me je da i nedovršeno djelo može biti preveliko za ukuse javnosti. Osjećaj sitnoće je bio osjećaj usamljenosti posmatrajući zapostavljenost uzora za kojeg predugo nisam znao da je ono što želim vidjeti u ogledalu svoje duše. Balzac kao priznati svjetski pisac, a ja vlat trave pored njega. Ako je njegovo djelo u svojoj cjelokupnosti nevidljivo, šta će onda biti sa mnom i mojim djelom koje tek treba biti?
Neki čitalac će se zapitati zašto sam se tako brzo poistovjetio sa Balzacom. Dok sam čitao njegova djela koja možete pogledati na dnu ovog teksta, primijetio sam kako se kroz njih prožimaju jasno definisane misli tereta i opterećenja , te odnosa Balzacovih likova prema ta dva pojma. Iako je vladajuća ideja da se pisac odvaja od svog djela, ipak pisac ne može napisati ono o čemu nije razmišljao, pa tako sam pretpostavio da je Balzac osjećao teret svoje ambicije, teret na koji se nije mogao žaliti jer ga je on sam sebi izabrao i stvorio i tako sam došao do samoga sebe i svoje parole „Ne može teret biti toliko velik koliko čovjek može narasti i ojačati“. Balzac me je primoravao koristiti rijetko upotrebljene blagodati današnje tehnologije da provjerim i potvrdim šta je pisac uopšte htio da kaže, i tako sam pronašao sebe kako me Balzac tjera da radim ono što ja vjerovatno svojim pričama i tekstovima tjeram druge da rade. Mene, koji se ponosim širinom svog znanja, je Balzac natjerao da koristim internet da provjerim podatke o historiji Francuske, historiji XIX stoljeća i poneke podatke o Bibliji i iy prirodnih nauka. Možda je Balzac bio zapostavljen tokom ovih stoljeća jer bi se čitalac bez pristupa internetu morao napatiti da sazna kakve su to mađarske blizankinje koje spominje u Evgeniji Grande, mada prosječni čitaoci se drže onog nivoa čitanja da vide šta će se desiti kojem liku, a ne da pomoću teksta pred sobom dolaze do više saznanja i spoznaja o ovome svijetu u kojem živimo ili o onome svijetu koji se nalazi preko granica dobra i zla.
Balzac me podsjetio na smislenost moje parole jer može se sumnjati da sve ono što imamo od Balzaca ne bi imali da on nije sebi zadao toliko ogroman zadatak i da on nije bio neko ko izbjegava odgovornost, pa makar tu odgovornost on samome sebi izmislio. Naučnici su kroz historiju tako postupali. Oni imaju svoju želju saznanja i vode se tom željom (teretom) dok je ne realiziraju. To je možda zaboravljeno u vremenu današnjice gdje naučna otkrića su vođenja voljom finansijera, a ne radoznalosti naučnih pojedinaca. Možda je umjetnosti uručena ta štafeta koja će čovjeka podsjećati na sopstvenost njegove sudbine, ali da se to ostvari, čovjek se mora pomiriti sa osjećam potpune usamljenosti od koje se odvikao zbog stalne povezanosti s ostatkom svijeta putem društvenih mreža. Neki bi preporučili potpuno odvajanje od društvenih mreža, ali se nadam da ovaj nesređeni bućkuriš moga oporavka od sudara sa Balzacom i nastojanju da se vratim na svoje tračnice pokazuje da se taj nužni osjećaj usamljenosti može ostvariti i bez ostvarivanja potpune društvene izolacije i odbacivanja bremena ovog vremena; prosto se može ostvariti promatrajući sudbine onih ljudi prije vas koji su bili što vi želite biti. On je gradio svoj univerzum sa nastojanjem da što objektivnije predstavi realne ljudske naravi i igrao se tim naravima uslovljavajući ih okruženjem koje može izgledati realno, ali koje je u stvarnosti pažljivo osmišljeno Balzacovim umom. Možda je on izrevoltiran haotičnosti ljudskog ponašanja kreirao sebi svijet ljudi čije dubine poznaje i koji postupaju po određenim pravilima. On, Balzac, u stvarnom svijetu haosu u kojem se nije snalazio je stvorio predvidljiv svijet jasnih ličnosti zarobljenih u jasnim pravilima. Kolikogod da je objektivnijeg i šireg svjetonazora od mnogih ljudi čije su noge kročile po ovozemaljskom svijetu (a morao je strijemiti tome jer je to dosljedno cilju njegovog djela), on nezaobilazno ostaje zarobljen u okvirima svoje lobanje. Nije da sad treba odustati od širenja svjetonazora, nego treba nastojati doći do same granice, spoznati je, probiti njene zidove i izučiti šta se nalazi iza, to jeste ako je uopšte moguće doći do te tačke pucanja, te tačke pucanja koja, prateći vjerske i filozofske predrasude, dovodi do stanja transcendencije ovozemaljskog svijeta. Te okvire koje nije svojim umom prerastao vidimo u biologizmu, prisutnom u duhu njegovog vremena, i misaonom odnosu prema ženskom spolu uprkos tome što je ženama davao više prostora od muškaraca njegovog vremena i onoga prije njega. To nije naprosto sve palo sa neba, Balzac je morao dolaziti do svih zaključaka o ljudskoj naravi i društvu sadržanih u njegovim djelima. Taj put Balzacovog rasta je možda zanimljiviji od njegovih dijela, ali čemu se Balzac toliko trudio tokom svog života ako od sve njegove veličine imamo samo neke dijelove?
I tako, opet sam razmišljajući o Balzacovoj sudbini došao do samoga sebe koji tek treba polaziti Balzacovim primjerom i pokušati izgraditi svoj univerzum sastavljen od promatranja onog ljudskog i onog mitskog. U mitskome u kojem se nalaze i književni likovi koji su vjerovatno nepročitani kao i većinski dio Ljudske komedije. Možda i ja tražim previše od društva, ali onaj koji ne traži ne dobije ni dio onoga željenoga. Da je Balzac završio svoj književnu ambiciju, da li bi tad društvo opsjednuto formom reklo da se može ona u cjelosti nalaziti po policama knjižara jer ovako nedovršeno nije dovoljno dobra reklama? Čitav univerzum se ne može prodati, ali se makar planete tog univerzuma mogu reklamirati kupcima. Nije da ne živimo i mi u svemiru sačinjenog od mnogo nepoznatih planeta i nepoznatih zvijezda.
Usudio sam se u ovom zapisu nekog misaonog dnevnika postupiti prema Balzacu kao što je on postupao prema svojim likovima, ne uprkos tome što sam za sada pročitao četiri njegova djela, već baš iz tog razloga. Kad pročitam ostala dovršena, ovaj zapis dnevnika može poslužiti za usporedbu prvih dojmova jednog grada s onim izgrađenim nakon svakog sljedećeg povratka. Jean d'Alembert je za Francisa Bacona rekao da je više hvaljen nego što je poznat, odnosno da ga ljudi više poštuju nego što ga čitaju. Čitav život slušam hvale Balzaca, a tek nedavno sam pojmio koliko je zapravo zapostavljen i ove refleksije sam napisao sa nadom da će se Balzac početi čitati. Zabrinuto i sebično rečeno.
Iz jednog gledišta, ovo može biti veoma prepotentan način mišljenja, ali se vodim time šta bi Balzac rekao. No on je mrtav, pa se mogu nadati da bih ga podsjetio na njegovu mladost, ali bi me on vjerovatno smjestio negdje u svoju galeriju ljudske naravi. Tad se mogu nadati da ne bih bio neki dosadan lik, te da bi knjida u kojoj sam bila među onim Balzacovim rijetkim koje se i danas prodavaju.
Autor: Luka Bošković
Literatura:
Honoré de Balzac „Predgovor Ljudskoj komediji“
Honoré de Balzac „Sarrasine“
Honoré de Balzac „Eugenija Grande“
Honoré de Balzac „Muzej Starina“
Honoré de Balzac „Gopsek“
Jean d'Alembert „Uvodna rasprava u Enciklopediju“
Bilješka o autoru:
Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.
Dunjalučar 