KARAĐOZ Prateći u ovom romanu jednu banjalučku obitelj u razmaku od sedam stotina godina autor daje razvoj grada i odnose u gradu kroz prizmu glavnih junaka čiji se članovi tradicionalno bave uvjetno rečeno kazalištem: u doba Kraljevine Bosne oni su dvorske lude, dolaskom osmanske vlasti bivaju karađozi (i to im postaje prezime), kao i u austrougarsko doba, da bi u doba Kraljevine Jugoslavije samo pričali viceve po kafanama jer postepeno atrofira njihov kreativni i pobunjenički gen. Zadnji izdanak obitelji samo piše grafite u Banjaluci 1992. Sudbina je iznad svega; ona režira živote likova, ona se ponavlja neprestano kao povijest: čas je epopeja, čas je ironija.
Svraka
Tko bi rekao da se i u Bosni može umrijeti zbog toga što se netko bavi glumom? Ali, eto – dešava se i to. Umire se zbog umjetnosti, zbog umjetnosti onako kako ju je shvatio Mustafa – Mujo Karađoz. A čim jedna vlast počne sjeći umjetnike, ona će uskoro sjeći i narod. Tada vlast više nije nikakva moć – ona je tada nemoć. Vlast je slast dok je mir u zemlji, ali kada joj igra, igrište, glumište svojom ljepotom i snagom postane suparnik (a raja više voli slast glumišta) onda to postane opasno, smrtonosno opasno, ne samo za umjetnike, nego za sav narod i cijelu zemlju tog naroda.
Ako povijest Banjaluke još interesira čitaoca, treba reći sljedeće: poslije neuspjelih tanzimata, hatišerifa, i hatihamajuna, poslije bune Huseinkapetana Gradaščevića, navalio je na Bosnu Omerpaša Latas, a baška se nameračio na Banjaluku. Zbilja je navalio kao lud! Naćejfio je na čaršiju koja mu je prva dala utočište poslije njegovog bijega iz Hrvatske. U Hrvatskoj je Mićo Latas bio avanturista, haharčina i kockar. Da izbjegne plaćanje kockarskih dugova, pobjegao je u Bosnu i, kud će, gdje će, put ga navede u grad koji je svima oduvijek nudio dobrodošlicu. U Banjaluci ga primi bogati trgovac Alija Bojić u svoju obitelj i službu. Kad ga je trebalo sunetiti, jer Mićo je sam izrazio želju da primi islam, budući musliman povjeri svom gazdi da je vrlo stidljiv. Na to mu Alija reče da uđu u kacu i da ćunu proturi kroz rupu na kaci. Kako je ćuna bila kratka i jedva virila iz rupe, berberin trudeći se da dobro obavi posao, zahvati malo više nego što je trebalo. Sa pola muškosti otisnu se Mićo-Omer do Stambola i svojim vlaškim karakterom i temperamentom konvertita dokaza da može dogurati do seraskera. Smiri Omer Kučukćuna: Perziju, Kurdistan, Misir, Arbaniju, a tad na red dođe i Bosna. A šta je Bosnica za onoliki Orijent? Ništa! Drčni Latas, sjekao je begove, najbogatije spahije Carstva, pa može i goluždrave osiromašene bošnjačke begove. Znao je uzeti mjeru svakom bunđiji bez razlike u vjeri i naciji. Svakog bi od njih prvo preveo na islam – pa onda kada bi ga posjekao, rekao bi: “Smirio sam svoga!”
U doba pred dolazak Mićage Kučukćune u Banjaluku, Fahro Karađoz imao je vrlo malo mogućnosti da igra karađoz. Vlasti nisu zaboravile haram njegovog rahmetli oca, pa su mu dozvoljavale da igra karađoz samo četiri puta u godini. Zato je vremenom postao nešto nalik na “ptičara”. Znao se zbog toga rano probuditi i krenuti sa rajom, u lov na ptice, da nekako ispuni dan i proda koju uhvaćenu pticu na pijaci. Gledao je iskusne “ptičare” kako stavljaju melu na grančice konoplje i zviždući mame kroz sabah ptice, ne bi li jadnice sjele na mamac. Jednom se desilo da je mlada svraka sletjela, spustila svoje nožice na Fahrinu ljepljivu konoplju. Fahro se na to razvalio od smijeha, a Tofko, iskusni lovac na ptice, došavši do ptičice i odlijepivši je od mele – turi Karađozu pod nos. I reče mu, nimalo se ne šaleći:
– Kad ova propjeva, ti češ za mene ponovo biti Karađoz, k’o što sam ja za tebe “ptičar”… A na to češ pričekati… Viđaj, sletjela je jer je ima slomljenu nogu. Drukčije ti ne bi ni ulovio ovaj svoj trofej!
Pri tom mu baci ptiče u krilo. Ono zapijuka, a Fahro zbunjen, stavi ga u košulju, na svoje grudi. Kod kuće ptičetu priveza slomljenu nožicu dvjema daščicama. Cijelo vrijeme je maloj ptici cvrkutao i zviždao, iako mu je žena neprestano govorila da zviždanje u kući znači prizivanje šejtana. Fahro se pravio da ne čuje ženine zamjerke i pazio je na ptičicu više nego na sina koji se tog mjeseca rodio. Kad se ptić digao na obje noge, Fahro je počeo da mu tepa kao i sinu Osmanu:
– Pjevaj mi nešto o Bosni, ako imaš havaza. Ja ti burazeru nemam grlo, ali znam jednu… Slušaj me:
Ima Bosna, u njojzi stijena
to su stećak i bašluk jarane,
oni nas drže, ali to je sjena,
igra i pjesma Bošnju hrane!
Pjevao je te stihove dok svraka nije procvrkutala melodiju tih stihova. Kada je to primijetio, odlučio je da svraku nauči nešto više:
– Kakva si mi ti svraka, kakva si ti bosanska mahaluša, koja ne zna psovati? Počuj, čuj, čuj ovo: Jebeš čovjeka bez rakije i Bosanca bez čakije… Hajde, ponovi…
I ptica bi zahvalno ponavljala svome hećimu sve ono što je on tražio od nje. Osvjetlala je svome dobrotvoru obraz koji je Tofko svojevremeno htio uprljati. Vremenom je postala poznatija nego papiga trgovca Hardaša, koji ju je kupio u Skopju. Fahrina svraka je pjevala, pričala, i psovala na bosanskom i turskom, na radost svih ukućana i gostiju u Karađozovom domu. Ali jednog dana je Điđana (tristopedesetpeta, ili tristopedesetšesta, nije ni Fahro siguran) skočila na svraku, iz ljubomore, zavisti, ili zbog prestiža i odgrizla joj je najsjajnije pero sa njenog repa. Tada je svraki prećizilo i prhnula je u banjalučko nebo. Prije toga je rekla najčešću Fahrinu uzrečicu:
– Jebite se bez mene!
– Pa neka netko kaže da svrake nisu pametne? Ne postoji bez veze bosanska izreka: “Svrake ti mozak popile. Izgleda da one stvarno imaju ljudsku pamet…” – prokomentira Fahro svrakin odlazak.
Fahro je proklinjao Điđanu i ispsovao je na pasja kola. Jednu je čak predstavu Karađoza otkazao zbog tuge za svrakom, a u toj tuzi se dobro napio. Svoj fes je zakitio sjajnim zelenoplavim svračijim perom, pa je raja u gradu počela šaputati da je Fahrudin Karađoz skrenuo sa pameti.
Tog ljeta je Fahro upoznao Omerpašu Latasa, na njegovoj kaznenoj ekspediciji u Bosni, odnosno u Banjaluci. Na svoju sreću nesretnu, baš tada se zatekao u zelenom gradu i Ivan Frano Jukić, noseći u bisagama pedeset primjeraka “Poviesnice i zemljopisa Bosne”. Za to Fahro ne bi znao da mu fra Karlo Kapetanović, veliki ljubitelj knjige nije rekao kako se najveći katolik Bošnjak i rođeni Banjalučanin nalazi u svome rodnom gradu.
– Ivane, ili Frano, ne znam što si prvo, meni je svejedno – moj ahbab fra Karlo donio mi je preksinoć onu tvoju knjigu i ja sam ju burazeru, dvije noći čitao. Svaku noć po jednoć – gledaj mi podočnjake, k’o da sam lumpovao! Hoću da ti kažem: hvala ti na ovak'oj knjizi. Nek’ si šokac, ali si prvo – pravi Bošnjak.
– Nisam ja birao vjeru. Mene je vjera izabrala. Ja sam kao i ti, čedo nekog bogumila. Ja znam da sam vjerovatno heretik za one preko Save i one preko Jadrana, a i za ove, sa naše strane… Znaš prijatelju, ima nešto čega se čovjek, insan, nikako ne može odreći ma koje vjere bio. To je domovina. Ona je nama dvojici – Bosna, bila svačija, ili ničija. Ja znam da je ona moja, a vidim da je i tvoja. Pa što ta naša Bosna ne bi i ostala samo naša? Omerpaša će smiriti zijanćere, vidjet ćeš. Pišem mu jednu poemu, veliku pjesmu. Omerpaša to zaslužuje. Sa njim ćemo se riješiti i Beča i Stambola. Možemo mi biti samostalni. Toliko snage imamo – ja to znam.
– Ja se burazeru moj, u politiku ne razumijem. – odgovori mu na to Fahro. – Tome je vičniji moj habab Asim Đulić. To ti sa njim…
– Pusti njega. On jeste raja. Ali vidiš li da se on bori sam sa sobom? Ratuje sad na Drini, sad na Uni. Hrani obitelj ubijajući ljude. Ti Asime – okrenu se Jukić Asimu Đuliću – nemoj na mene da se ljutiš…
Vidjevši da mu Đulić nazdravlja čašom vina i Jukić diže svoju čašu i nazdravi:
– Za Bosnu i Bošnjake!
– Za Bosnu i Bošnjake! – rekoše za njim Asim i Fahro i ispiše čaše nadušak.
– …Htjedoh ti reći Fahro; tvoja riječ se čuje. Ti kao glumac, kao Karađoz možeš mnogo više otrijezniti bosansku raju nego drugi…
– Burazeru i sam sam pijan od Bosne. – reče mu Fahro.
– Nisi ti pijan. Možda si samo umoran od svoje uloge koju ti nalaže predstava. Igraj brate svoju ulogu. Budi Bošnjak, nisi ni Turčin, ni Švabo.
– Đe me nađe?! Znam da nisam ni jedno ni drugo. Ali, babu su mi sasjekli, a ja sam se jedva izvukao… Shvatio sam da se igrač ne može, a i ne smije baviti politikom ni u svome gradu, a vala ni u svojoj domovini.
– Nisi ti igrač. – reče mu Frano – Ti si glumac. Ti si umjetnik. To ti je zanat iznad drugih zanata. To ti je jedno umijeće koje samo rijetki ljudi znaju. Znam ja da ti izmišljaš svaki svoj tekst tek kada si na sceni. A danas u Europi glumci igraju, glume sa napamet naučenim tekstom. Tebe nema nigdje u Europi, ima te samo u Bosni. Igraj svoju dušu, dušu Bošnjaka. Ma brate, igraj samog sebe i nadigrat ćeš i Hamleta i Fausta!
– A tko su ti pa – oni?
– Oni su bili nešto poput tebe. Vjerovali su da je istina i pravičnost na njihovoj strani, ali su završili u džehennemu. Ti to sebi ne smiješ dozvoliti. Ti si Bošnjak, spoj istoka i zapada, a oni su bili samo Europljani.
Bojeći se za svoju kožu i glavu, za nastup pred Omerpašom Latasom, Fahro je izabrao nevinu igru – “Safikadu”. Cijela obitelj je znala napamet tekst šejha Husamudina Čelebije. Ali u toku igre u Fahru je ušao šejtan (mada taj dan nije ništa pio) i počeo je da improvizira tekst. Dilber Safikadin više nije bio samo Banjalučanin Pavlović, nego je postao katolik, haman Švabo, a kapetan, a ne čaršija – ispao je kriv za smrt dvoje mladih.
Omerpaša Latas počeo je da se vrpolji u fotelji, zatim je nagnuo prema Jukiću koji je sjedio do njega, da ga fratar uvjeri kako je pogrešno čuo neke riječi. Frano je pokušao objasniti Omerpaši da se Karađoz zabunio, ali Fahro je nastavio po svom i glasno i jasno je rekao da su Beč i Stambol isto sranje, samo drugo pakovanje i serasker je napustio predstavu crven od bijesa.
Po završetku predstave koju je raja ispratila sa smijanjem i pljeskanjem, kao rijetko kada u Fahrinoj skromnoj karijeri, prišao mu je Jukić:
– Nisi ti samo glumac. – rekao mu je narodni prijatelj – Ti si burazeru moj, revolucionar. Ovo noćas nije bila samo gluma. Mislio sam smiriti onog poturčenog vlaha, a ti si ga zapalio… Valjda je imao sličan ljubavni bol… Šta je tu je… Samo, čuvaj glavu jarane… Moja je glava već u torbi…
Zagrijan aplauzom i rakijom, Fahro je slatko zaspao te noći u svome krevetu. Tofko mu je priznao da je ne samo Karađoz, nego da je has Karađoz, kakvog nema u čitavoj Carevini. Ali, oko sabaha digoše Fahru osmoru ruku iz kreveta. Žena zakuka, probudi galamom komšiluk, ali nitko se nije usudio prići Fahri, kojeg su držeći za noge i tako razapetog izvukli iz doma Latasovi askeri. Odvedoše ga na ušće Crkvene u Vrbas.
– Meni glumiš Bošnjo?! – reče mu Omerpaša – Bogme ćeš sada glumiti i ne samo glumiti umiranje, pred cijelom čaršijom. Na vješala sa njim! K’o Cigana ga treba. Da ga gleda sva čaršija! Još se nije rodio taj koji je meni dohakao!
Askeri staviše Fahru na tanak panj, jedva da mu je jedna noga moglo stajati na njemu. Prebaciše mu omču preko glave, zategnuše je na vratu. Fahro pogleda iznad sebe i poznade da je nad njim stara lipa o koju vlasti vješaju konjokradice.
– E sada – bujrum! Igraj na toj kladi. Kad ti popusti snaga Bošnjo, tad ćeš sam sebe objesiti. Nitko ti nije kriv… Ćehaja, gdje moj hintov?! Žurim u Doboj. I tamo ima ovakvih!
Paša sjede u kočije, a Fahro drhteći da mu ne popusti ravnoteža stiže u sebi da opsuje poturčenom vlahu i mater i ženu i ljubavnika, jer je čuo da je Latas kekez.
“Majko moja, što me rodi da se patim, što me ne pobaci?” – mislio je Fahro – “Beli sam sada obr’o bostan. Nema mi spasa. Nigdje žive duše… Da galamim? Privući ću zaptije, pa će mi još šutnuti ovaj panj podamnom.”
Fahro zazvižda od muke. Zviždao je jedva jedan minut kad na granu sa koje je visio konopac sleti ptica. Fahro ni ne ču, ni ne vidje pticu, ali osjeti kako mu kapnu njena tanka, rijetka izmetina na kičmu, na po vrata.
– Još mi ti trebaš, sranje jedno! Da mi ti nećeš donijeti sreću?!
Umjesto odgovora, ptica stade kljucati po drvetu. Kljucala je kao djetlić. Fahro je drhtao poput lista tužne vrbe. Ptica je udarala brzo, točno po užetu i ubrzo Fahro osjeti da mu štrik kojim je bio povezan za granu pade na rame.
Pogleda u zemlju i odgurnuvši panj, a zatvorivši oči, blebnu na tlo. Podbi guzicu, a kad se usudi, nekoliko trenutaka kasnije da pogleda, shvati da je živ i da pred njim u prašini stoji svraka.
– Jebi se bez mene! – reče mu svraka i prhnu u nebo koje je obasjavala prva zraka Sunca.
“Dobra lekcija” – pomisli Fahrudin Karađoz – “Ali, otkud svraka, otkud moja bezrepa svraka?! Kada dođem kući, ima da polomim sve kosti onoj Điđani… Điđana ju je očerupala, ona ju je povrijedila… A možda i neću, grehota je… Mila majko, tko me je spasio: mačka, koja je otjerala moju svraku od kuće, ili svraka…? Pusti to Fahro… Bježi kući i reci ženi da pusti haber kroz mahale da si stradao… Ljudi moji, ima Boga…”
KATARZA je autobiografski roman u kojem autor daje sliku svog emotivnog sazrijevanja poslije duhovnog pada. Poglavlje koje slijedi je doživljaj autorovog pretka koji je neočekivano isplivao iz podsvijesti autora.
Džennetske hurije
Bože moj, sve muške glave u mojoj obitelji uvijek su tragale za ženskom ljepotom. Tako je i sa mnom sada. Oko mene sve ljepotice, barem za oko, ako ne za dušu. Ne može me u mojim sadašnjim asocijacijama mimoići priča koja je stara u našoj familiji skoro četiri stoljeća. Priča koja se neprestano pripovijeda kao mudrost moga pretka. Meni je pričao moj djed, a njemu njegov otac. Interesantno je da se sve to dogodilo mome pretku, nekom prašukunpradjedu koji se zvao isto kao i ja. A evo što mi je ispričao moj djed po majci, Latifaga:
… Ulazeći u odaju Benjaminu se učinilo da je pretamno. Međutim ubrzo se navikao na polutamu te čudne prostorije. Otrijeznio ga je miris tek procvalih arapskih ruža koji je nadjačavao mirisne štapiće Indije. Osjetivši blagi umor, prilegao je na veliki okrugli krevet prekriven svilom boje zlata. Iznad sebe pogleda ornamente u obliku zvijezda. Podsjetiše ga na crteže koje je crtao u pijesku na obali Vrbasa kao dijete. Veliki eunuh sultanovog harema Topkapi saraja u Istanbulu pojavi se na vratima. Pokloni se i pomaknu se u stranu. Iza njega se pojaviše tri siluete prekrivene bijelim damastom. S njima uđe i opojni miris kane. Benjamin se nalakti, još uvijek ležeći na krevetu i pogleda u čudu. Veliki eunuh reče:
– Svijetli sultan Sulejman El Kanuni, blagost ga Allahova džellešanuhu obasjavala na ovom i onom Svijetu, šalje ti ovaj poklon. Priznao je velikom veziru Mehmed-paši Sokoloviću da mu je drago što je poslušao tvoj savjet. Nije vjerovao da u Bosni postoje takvi tumači snova. Evo ti tri džennetske hurije. Tvoje su, raspolaži s njima. Ali prvo riješi jedan zadatak. Trebaš ih prepoznati. Sve tri pripadaju obiteljima koje poštuju svete knjige. Prvoj je blizak Tevrat, drugoj Indžil, a trećoj Kuran Časni.
– Kako ih prepoznati? Po čemu? – zbuni se Benjamin i diže se s kreveta.
– Lijepo… Sve tri su iz tvoje domovine. Sultan samo želi vidjeti koliko poznaješ svoj zavičaj po najljepšim cvjetovima u njegovoj Carevini.
– Ali po čemu ću znati koja je koja? – čudio se i dalje mladić.
– Pokaži malo sabura sinko. Sve će ti se samo reći kada ih vidiš. Ne smiješ ih ništa pitati. Ne smiješ ih dodirivati. Smiješ im skinuti platno s tijela. I samo ih smiješ gledati. Ti moraš odgovoriti sam sebi na pitanje koja od njih pripada kojem narodu? Mogu ti pomoći savjetom: gledaj ovu krasotu razumom, a ne srcem. Ako što pokušaš prije nego što riješiš zadatak straža ispred vrata će to čuti i meni će javiti. A tad gubiš sve tri.
Veliki eunuh se povuče tiho kao džin iz Aladinove čarobne svjetiljke. Benjamin se počeša iza uha. Oprezno im priđe bliže. Osjećao je u cijelom svom biću do tada nedoživljenu strepnju. Pogleda u sve tri siluete. Bijahu iste visine, otprilike istog stasa i jednako su mirisale – na njegovu domovinu Bosnu. Približi se na korak srednjoj silueti. Osjeti toplinu koja je izbijala ispod damasta.
Diže ruku i otkri prvu huriju. Ugleda pred sobom nebesku ljepotu. Imala je put boje svijetlog oblaka i dugu, poput požara crvenu kosu. Oči joj bijahu tamne kao proljetna bosanska noć, a iz njih su iskrile zvjezdice dok ga je drsko gledala. Usne su joj bile rumene poput zalaska ljetnog sunca. Držala je obje svoje vitke ruke preko grudi skrivajući ih. Uočio je kako joj se grudi ispod ruku dižu i spuštaju. To ga još više zbuni jer djevojka je jednom rukom mogla skriti grudi, a drugom svoje krilo.
– Majko moja mila, što je ovo?! – reče naglas i istog trena odluči se okrenuti drugoj djevojci.
Otkri djevojku koja je stajala desno od srednje. Zasjeni ga rajski sjaj njene kože. Kosu je imala dugu i kao grijeh crnu. Možda mu se učinila samo malo sjajnija. A njene mu se oči učiniše toplije i milije od očiju srednje djevojke. Usne su joj bile poluotvorene kao da ga mami na poljubac. Imala je takve dojke iz kojih je osjetio da izbija vrelina i nijema, tek začeta žudnja. Njene ruke, poput vratova dva labuda spuštale su se dolje i sakrivale njeno drhtavo međunožje.
– Pobogu, pa kako je ovo moguće?! – izleti iz Benjamina kojem počeše noge klecati..
Ipak, odluči otkriti odmah i treću djevojku. Ugleda pred sobom neočekivan prizor od kojeg osjeti slabost u stomaku. Djevojka je imala jednako nježan ten kao i prve dvije, imala je predivan stas, bujnu, tešku, gustu kosu boje pitomog kestena i prelijepe, nedirnute grudi, ali nije joj mogao vidjeti oči. Oči su joj bile pokrivene tankim vitkim prstima kojima je skrivala svoj pogled. Benjamin osjeti da mu se hvata mrena na očima od blještavila njihove pojave.
– Sad mi baš više ništa nije jasno! – reče kao u bunilu i odmaknu se nekoliko koraka unazad. Dohvati nargilu, ali je odbaci sjetivši se da u njoj nije njegova omiljena hercegovačka škija. Pogleda na stolić kraj kreveta i dohvati s njega isjeckani hašiš koji je počeo pušiti s dervišem Amarom kada ga je ovaj uveo u tajne snova. Na brzinu, jednom rukom smota sebi cigaretu i zapali. Povuče nekoliko dubokih dimova ne bi li došao k sebi i u svoje, njemu svojstvene visine. Cijelo vrijeme je gledao ljepotice i čudom se čudio. Ni jedna nije imala nikakvog nakita na sebi. Nije im ni trebao, jer njihova divota bila je ukras sam sebi dovoljan. Sve su bile kao san snova koji je prvi put usnuo na livadi iznad Vrbasa kraj svoje kuće u Banjaluci. Bile su kao trolist djeteline koju je prebirao tražeći onu koja ima četiri lista. Nekad je vjerovao kao i sva djeca da će mu ona donijeti sreću. Hašiš ga nagovori neka kaže:
– Vas ste tri, a ja sam sâm. Vas tri zasigurno znate tko sam, a ja vas ne znam, jer vas ne razlikujem. Ti srednja kriješ svoje grudi. Zašto baš grudi, zašto su ti dojke toliko važnije nego izvor života koji krije druga, ili oči – ta ogledala duše, koja krije treća? Ako me i jedna od vas želi, pomoći će mi otkriti koja je koja. Vi ste sada ionako moje, a ja nisam vaš, dok ne riješim vašu tajnu.
Benjamin povuče još nekoliko oštrih dimova i vidjevši da sve tri vile stoje spokojne, gorde i odlučne u svojoj tišini, on se odjednom prisjeti stare bosanske brojalice iz djetinjstva:
– Eli, neli, veli… Ti si ptica, ti lisica, a ti vjeverica… Prznica, lažljivica, kradljivica… Ti si dan, ti si san, a ja Bosne ban… I što sam sad postigao…? Ništa! E, jeb…!
Benjamin prekide psovku i opet povuče dva-tri dima ne bi li u hašišu našao spas i rješenje problema. Djevojke su i dalje stajale kao da su od mramora: mirne, uzvišene i božanstvene. Kao da ih je neki paganski bog pravio samo za sebe.
– Znam da je u vama skrivena vaša tajna. Jedna od vas je muslimanka, druga kršćanka, a treća židovka – reče im to i priđe, pa nastavi govoriti oholo, kako samo muškarac može pred obnaženom djevojkom:
– Ti si židovka, ha? A možda i nisi? Ti si, kao, muslimanka, ili nisi? Ti bi mogla biti i kršćanka, ali nisi? Ili si ti muslimanka, a ona je kršćanka? Možda je židovka ona koja mi se čini da je kršćanka? Ili je kršćanka upravo ona za koju ja mislim da je muslimanka?
Benjamin se jednom okrenu oko sebe, pa još jednom, pa opet, i iznova. Zavrti se ludo kao čigra kako ga je učio derviš Amar i pade na perzijaner. Uleti u carstvo sna. I usni san. I u snu tajnu na koju dobi odgovor.
Diže se okrijepljen blaženim snom istočne trave i vidje sve tri: djevojke, anđele, hurije, kako stoje i čekaju odgovor. A Benjaminov odgovor, kad im je prišao, kad se šeretski nasmijao kako to može samo Bosanac, je glasio:
– Ti si trojedna: i kršćanka i muslimanka i židovka!
Zadovoljno klimanje glavom potvrdi da je Benjamin u pravu.
A u snu je Benjamin vidio ovo: derviš Amar pušio je hašiš i smijao se držeći Benjaminovo srce u ruci. Govorio je:
– Tvoj mozak je tvoje srce. Ti srcem razmišljaš. A to je ogromna greška kao i kod svih tvojih zemljaka. Allah džellešanuhu ti je podario razum. Ostavi srce za ljepotu…
– Ali, one su ljepota.
– Ne, one nisu ljepota. One su samo privid tvoga srca. Ne može biti lijepo ono što dolazi iz prirode. Čujem ljudi kažu: Perzija je lijepa zemlja. Ili, kako je lijep ovaj vodopad. Što tu ima lijepo? To je samo priroda. Ona nije djelo umjetnika i ne može biti lijepa. Ona je samo – prirodna. A prirodu je stvorio Allah džellešanuhu – i priznaj da On nije umjetnik. Čovjek je stvorio i njih tri, a da li zbog toga treba biti umjetnik? Hajde pogledaj ih sada u snu, na javi ne smiju govoriti, ali u snu je sve dozvoljeno, zato snovi i postoje, da u njima možeš pričati s drugom dušom.
I zaista sve tri su tu stajale. Jedna reče:
– Ti misliš da sam ja muslimanka zato što sam sakrila oči? A što to treba značiti? To može značiti da ja krijem oči od svega što mi mogu učiniti. I da mi je svejedno što me posjeduju jer svojom dušom to ne vidim. Po tome proizlazi da sam licemjerna. A da li bi ti ikada pristao imati licemjernu ženu kraj sebe? Ne bi!
Druga mu reče:
– Ti misliš da sam ja Židovka, jer sam pokrila svoj raj. Naravno, u njega nema svako pristup. Znači li to da nudim muškarcima kroz poljubac med svojih usana? Nije li to dvolično? Nije li ludo mijenjati raj za med, kad u raju ima više meda? To je dvolično, zar ne? A priznaj da ni jedan muškarac ne bi htio imati dvoličnu ženu, pa ni ti.
Treća reče:
– Ti misliš da sam ja kršćanka jer krijem ono što najviše bode oči muškarcima. Točno, ja krijem mlijeko, život. Ali zato misliš da olako dajem sve ostalo? Pa koliko bih nemoralna bila kada bih nudila sve ostalo, a samo grudi krila? Ja znam da ti nikada ne bi pristao živjeti s nemoralnom ženom.
Benjamin tada reče:
– Dobro, dajte mi te vaše tajne. Pokažite mi svoje krilo, oči i grudi.
One poslušno učiniše što je tražio od njih. Ona što otkri krilo imala je snježno bijeli Venerin brežuljak.
Ona što otkri oči imala je oči, ali one bijahu bez šarenica i zjenica – i stravično su zjapile svojom slijepom prazninom.
Ona što otkri grudi, imala je obje dojke, ali na njima nije bilo bradavica. Ljepota se pretvorila u užas.
– Što sada imaš reći? – rekoše tri ženska demona istovremeno.
Benjamin se nije dao zbuniti. Reče odlučno:
– Ti, jer nemaš bradavica, nije ti suđeno imati sretno potomstvo, jer će ti uvijek žene iz drugog naroda odgajati djecu, s mlijekom će primati tuđe, a ne nasljeđe tvog naroda.
Ti što su ti oči iskapale od tuge, nikada nećeš moći dovoljno vidjeti istinu, uvijek će ti muškarac davati samo svoju istinu i bit ćeš primorana vjerovati u nju.
Ti koju su obrijali dolje da bi te obilježili kao što muškarce obilježavaju jer ih sunete, nikada nećeš dovoljno uživati svojim tijelom, jer samo je privilegija muškaraca da pokažu svoju nasladu u zagrljaju sa ženom.
– Samo si dopola odgovorio i sve je točno. Što dalje? Koja je koja? – vrištali su demoni.
– Sve ste slične… – započe odgovor Benjamin – Poslije nekog vremena čovjek shvati da svakoj ljepoti nešto nedostaje. Zato žene treba primiti onakve kakve jesu. Ali, budući da sam ja Umjetnik Sna, ja ću izabrati način kako biti sretan. Tebi, Židovko bez bradavica dajem grudi kršćanke, tebi muslimanko kojoj je uživanje uskraćeno dajem krilo Židovke. Tebi kršćanko bez očiju dajem oči muslimanke. Zagrlite se jer ste sestre istog oca i majke. Jedni ga zovu Adem, drugi Adam, a majku zovu Hava ili Eva. Tako je to.
Njih tri se zagrliše, priljubiše se jedna drugoj, kose, ruke i noge im se isprepletoše, a Benjamin začu jedan bolan uzdah koji ga probudi. Pogleda oko sebe još uvijek pod utiskom sna i vidje pred sobom damast koji je prekrivao neko tijelo. On priđe pokrovu i diže ga. Pred njim je stajala djevojka koja je imala sve, savršena žena, bez ijedne mane.
– Ti si trojedna; i kršćanka i muslimanka i Židovka! Idi i reci Velikom eunuhu da si Židovka, jer imaš grudi kao kršćanka, da si kršćanka jer imaš oči kao muslimanka i da si muslimanka jer imaš krilo kao Židovka. Ti si trojedna Ljepota, vječita Istina, kao i sve djevojke iz moje domovine. Uzimam te, jer onaj tko voli jednu ženu voli sve žene, a onaj koji želi sve žene, ne voli ni jednu.
Bilješka o autoru:
Zlatko Lukić, 1953. Zagreb. Od rođenja do 1992. živio u Banjaluci. Član Društva pisaca BiH. Novinar (i urednik): Oslobođenje (europsko izdanje), Glas BiH (Stockholm), Behar (Zagreb), Bosanska pošta, (Oslo), Radio Behar (Oslo), Bosanska riječ (Göteborg), Slobodni Radio, Prijedor, TV 101, Sanski Most. Zastupljen u nekoliko izbora i panorama bh književnosti, te nagrađivan za poeziju, prozu, roman i dramu.
Bibliografija:
Drame: Crveni kesten, Djeca noći, Hibernatori, Hepek (monodrama).
Romani: Bosanski trokut (2 izdanja), Antigona Bosanska, Tajna Knjiga, Progonstvo, Mozak i metak, Posrtanje knjige (2 izdanja), Karađoz (2 izdanja), Kino Bosna (2 izdanja), Katarza, Nauk nebeski za narod bosanski, Više od ljubavi, Ponoćni rituali u hramu snova, Sunce je tvoja sjena, Prije nego odrastem, Decameron u doba corone, Izgubljena generacija (pripovjetke), Zagrljaj (poezija u prozi).
Leksikografija: Bosanska sehara (2 izdanja), Eponimi (2 izdanja).
Genealogija: Bosanski rodoslovi (2 izdanja), Znameniti Rimljani, Croatian Genealogy, Hrvatska rodoslovlja, Osmanska dinastija, Znameniti Grci, Habsburška dinastija.
Dunjalučar 