Esej o romanima “Pobunjenik” i “Pustinjak” Bajrama Redžepagića


Esej o romanima “Pobunjenik” i “Pustinjak” Bajrama Redžepagića

Mile Babić: Mogući – i spasonosni – bijeg iz svijeta nasilja


… Umjetnički imperativ nalaže bijeg iz svijeta nasilja.

Kroz svoj glavni lik romana Pustinjak, Bajram Redžepagić čitavim svojim bićem želi izlaz iz svijeta straha, mržnje i nasilja. Tahir-beg Kadunić kaže: „Želim drugačiji svijet!“ (Str. 295). Istorijski okvir egzistencijalne drame glavnog junaka je vrijeme od Berlinskog kongresa (1878) do Prvog balkanskog rata (1912-1913.) Na osnovu odluka Berlinskog kongresa, kneževine Srbija i Crna Gora proglasile su suverenitet, a Austro-Ugarska stekao pravo okupacije Bosne i Hercegovine.

Redžepagić je dobro proučio ovo istorijsko razdoblje, a na temeljima istinskih monumentalnih događaja istinito je prikazao istorijski kontekst drame koju je preživjelo muslimansko stanovništvo slavenskog porijekla, želeći ostati u svojoj domovini nakon povlačenja Osmanskog carstva. To se uglavnom odnosi na muslimane Plava i Gusinja koje je Osmansko carstvo vratilo u Crnu Goru i nakon toga nasilno prešlo u hrišćanstvo.



Treba napomenuti da je nakon Francuske revolucije (1789) moderna demokratska zemlja u službi sloboda i prava pojedinca. Od 1791. sloboda vjerovanja i vjeroispovijesti dio je toga. Dakle, zemlja postaje vjerski neutralna i emancipirana.

Religija više nije državna stvar i sve su religije jednake pred zakonom. Svaki građanin ima pravo pripadati ili ne pripadati nekoj religiji, a takođe biti ateist. Od sada je religija privatna stvar (stvar njegove lične slobode) i dio je civilnog društva, jer civilno društvo uključuje sve ono što stvara razlike među građanima (religija, nacija, kultura itd.). Da bi održala mir, država se morala emancipirati od religije – budući da su se mnoge religije pojavile u jednoj državi, bilo je nemoguće, istovremeno nepravedno i nasilno objaviti jednu religiju kao državnu, a druge religije kao svoje neprijatelje. Naše zaostajanje za evropskim dostignućima vidljivo je danas na svim nivoima jugoslavenskih zemalja, koji su utopljeni u nacionalizam i od religije su stvorili slugu nacije – ono što nazivamo vjerskim nacionalizmom.

Unutar Tahir-paše Kadunića događa se drama koja ne želi izdati svoju savjest, osnovnu slobodu i voli svoju domovinu i ljude bez obzira na njihovu vjersku raznolikost. Kako biti pošten i pošten prema svakom čovjeku na svijetu kojeg je obuzela volja za moći – tj. Nasilje? Kako se oduprijeti političkoj i vjerskoj moći, politici i religiji koja – umjesto da služe čovječanstvu – dominiraju njima i proizvode najveća zlodjela?

To su unutarnje borbe koje razdvajaju Kadunića, svjesni da većina ljudi žudi za moći i potpuno je zavodi. Treba li se oduprijeti Porti da preda Plav i Gusinje Crnoj Gori? Da li bi se trebali boriti protiv Porte i Crne Gore i osnovati svoje carstvo unutar Carstva? Kako se suprotstaviti moći koja mami i privlači sve ljude? Čovjek treba biti kamen ili Bog, a ne da ga vlast mijenja – razabire Kadunić. Ako se suprotstavite moći, onda vas proglase izdajnikom ili luđakom.

Kadunić se bori za pravdu i protiv zla u sebi, shvaćajući da vlast znači silu, represiju, moć i da ne može biti drugačija (str. 265). Zna da je slava nesreća. Odbija da izda sebe i svoje ideale. Osjeća da su te unutarnje borbe poput rađanja novog svijeta i putovanja ka svom istinskom ja.

Kada Kadunić gleda kako diktator Avro Lemov oduzima ljudima pravo na vjeru, život i slobodu, a kad se prisjeti nasilnog vjerskog nametanja kroz vrijeme, zaključuje sljedeće: „Neka svatko vjeruje u vlastitu religiju! Ali više ne vjerujem nijednoj religiji! “(Str. 293). Vjeruje samo u borbu protiv vlastitog zla. Za njega se ljubav pretpostavlja kao nešto božansko, jer sve dok vjeruje u ljubav i ljude, mržnja iznutra nestaje. Želi voditi „bitku za zajednicu vjernika – koji bi željeli ljudsku slobodu duha“ (str. 303). Čovjek postaje velik kad shvati svoj grijeh.

Priznanje vlastitog grijeha omogućava mu da se obrati i krene drugim putem. Samo oni koji su svjesni svojih grijeha spremni su na obraćenje, iz zla u dobro, iz laži u istinu. Nasuprot tome, nosioci vlasti su uvijek nepogrešivi i nikada ne priznaju svoje grijehe. Nasilje je ukorijenjeno u svetosti počinilaca. Institucije vlasti nikada ne priznaju svoje greške, niti svoje zločine. Prema tome, svaku silu i moć treba pobijediti i niko nikome ne bi trebao vladati! Neka vladaju pravedni zakoni! Čovjek koji je sagriješio dušu, kako tvrdi Kadunić, tjera sebe i sve oko sebe u nesreću. Tahir-beg priznaje svoje grijehe („Odbio sam sotonu od sebe“) i vraća se sebi. Smatra da je čovjek najbliži Bogu kad čini dobro i svjedoči istinu. Doživljava kako ljubav daje snagu za spašavanje drugih.

Ključna poruka pustinjaka je da protagonista karakterizira vjera u istinu i njezinu nepobjedivost: „Ali istina procuri kroz bilo koju rupu, nema sile koja bi joj mogla prkositi …“ (str. 262). To govori da nas samo istina može učiniti slobodnima. Svi ljudi, nacije i religije na ovim prostorima moraju se suočiti sa istinom o sebi, istinom o svojoj prošlosti, ali i otpustiti suštinsko zlo i prestati proglašavati svoje zločince herojima. Ubiti istinu i njene svjedoke je nemoguće, jer ostaju relevantni za cijelo čovječanstvo, čak i nakon smrti. Oni koji se ne žele nositi s istinom o svojoj prošlosti suđeni su ponovljenom nasilju u još gorem, patološkom obliku.

Čovjek je biće koje je u potrazi za Tajnom i ispunjenim životom. Ljudi pijani moći i zaljubljeni u svoj život mogu završiti u paranoji, u kojoj je ubistvo krajnje oruđe kojem pribjegavaju, a krajnji alat paranoične nacije su agresija i rat – kao što je jednom napisao Max Horkheimer; i bio je vjeran kritičar dviju najopasnijih modernih ideologija: nacionalizma u obliku nacizma i komunizma u obliku staljinizma. Iz romana “Pustinjak” zaključeno je da ljubav prema istini i ljubav prema drugima vode čovjeka do punog života, dok negiranje istine vodi i druge u pakao na zemlji. Zahvaljujući svom književno-poetskom talentu, bogatoj mašti, razumijevanju ljudskog unutarnjeg oklopa i poznavanju istorijskog konteksta, Bajram Redžepagić uspio je napisati roman koji istovremeno otkriva najgore vrste nasilja i zagovarao ljubav i istinu kao jedini oslobodioci tog nasilja. Time se nudi alternativa svijetu nasilja. Jednostavno, njegov umjetnički imperativ nalaže bijeg iz svijeta nasilja.


Autor: Mile Babić