Prokleta mogućnost izbora


Prokleta mogućnost izbora

Nihad Hasanović, Vidimo se u x, NOMAD, Sarajevo, 2022.


„Sarajevo se u Vidimo se u x našlo u središtu mojih promišljanja. Vjerujem da sam donekle uspio zahvatiti makar djelić onog što taj nesagledivi grad predstavlja u mom srcu. Nikad ga nisam ni truna mrzio kao što su to mnogi njegovi pljuvači otvoreno iskazivali u pojednostavljujućim, kompleksaškim i nadmenim napisima. Njegujem prema njemu neku vrstu izopačene, tamne ljubavi koja je za mene uvijek bila poticajna, obogaćujuća.“ – navodi književnik Nihad Hasanović u nedavnom intervjuu za Prometej, a povodom objave njegovog novog, četvrtog romana Vidimo se u x.

Ovaj navod vrijedi istaći iz dva razloga. Najprije, u njemu se pominje značaj prostora u kom Hasanovićevi književni likovi obitavaju, štaviše, može se naslutiti da on postaje grad-simbol „izopačene, tamne ljubavi“, kog autor ima potrebu odbraniti od diskursá koje prepoznaje kao pojednostavljujuće. I uistinu, nakon čitanja Vidimo se u x prepoznaje se potreba da se ovim narativom između ostalog propita značaj predstave o jednom urbanom prostoru, koji je nakon rata i opsade ostao ozlijeđenog značenja, okrnjenog mita o sebi. Ipak, bitno je istaći da Hasanović ovim romanom ne teži pukoj fabrikaciji novog mita o Sarajevu, u smislu traženja nekog angažovanog glasa koji će se tobože suprotstaviti pomenutim „pljuvačima“ naprasnim sistemom vrijednosti bez pokrića. Ovaj roman simbolički potencijal toponima gradi indirektno iz perspektive likova koji u njemu žive i koji glasnim rojem prigušenih ljepota i ružnoća svojih života ocrtavaju lice Sarajeva.



Nadalje, pomenutu nesagledivost kulturnog prostora Sarajeva priziva to neodređeno (ili pak neodredivo?) „x“ u naslovu romana. Uopće, sam naslov djeluje kao vrsta zavjeta, kodiranog obećanja koje nam je u mislima od početka čitanja. Da li se vidimo u određenom prostoru, vremenu, ili uopće nekom obliku bivanja čija značenja mogu ići u nesagledivo mnogo smjerova? Bilo kako bilo, „x“ je nekakvo odredište, mi čitanjem stremimo ka „x“, ili se bar možemo odlučiti na takav čin vjere. „Šta je za nas današnji grad? Mislim da sam napisao neku vrstu poslednje ljubavne poeme posvećene gradu, u vreme kada u njemu postaje sve teže živeti.“ – reći će Italo Calvino u kontekstu svojih Nevidljivih gradova. Opisani trenutak u kom se odlučuje na čin ljubavi prema gradu, taj trenutak sveprožimajuće labilnosti vrijednosti tog grada, čini princip kog je mogućno prepoznati i u Vidimo se u x Nihada Hasanovića.

U većini najava i prikaza, pa i u samom pogovoru ovog romana, radnja se opisuje kao „saga o dugogodišnjem prijateljstvu između pripovjedača Andreja Vukelića Andija i Orhana Ferizovića zvanog Grof“. Međutim, za tehnički iznimno uspješno izvedenu strukturu radnje ovog književnog teksta, i posebno element vremena njenog ustrojenja, je bitno pomenuti trećeg činioca ove konstelacije – naime lik Andijevog prijatelja Nazifa. Hasanović upravo iz ovog trojstva Grof-Andi-Nazif gradi jak temelj za roman koji sadržajno prati niz iz historijske perspektive oskudnih, malih događaja, u životima nekolicine malih ljudi u Sarajevu, u prvim godinama 21. vijeka. Zajedno, Grof, Andi i Nazif unekoliko podsjećaju na lik Čoveka-Sarajeva Bogdana Bogdanovića, oboren u kotlini koji se još mučno bori da pridigne glavu. No, kako je ovo moguće – da se od malih ljudi izgradi privid, dojam kolosa oborenog duž sarajevske kotline?

Ono što malenkost ove trojice likova značenjski produbljuje jeste činjenica da Hasanović karakter svakog od likova gradi na osnovu inog odnosa prema vremenu, odnosno protoku inog života. Na taj način je Grof lik kom je prelomni životni događaj rat i iskustvo u vojsci – to su referentne tačke kojima se vraća kada treba nanovo artikulisati doživljaj sopstvene vrijednosti ili kada treba dati kontekst/značenje nekome ili nečemu novom u svom životu. Grof je povjerenik prošlosti. S druge strane, Nazif je lik koji je potpuno usredotočen na budućnost, tj. na razvijanje mehanizama prognoze života. Nazif kao da želi otići gdje nijedan čovjek nije, budućnost nije bolja niti gora od sadašnjosti, u njoj vlada takoreći totalitarizam potencijalnosti, u njoj je sve moguće, stoga nije isključeno da je u njoj sve ono najveće i najbitnije ikad. U budućnosti je jamačna vrijednost. Grof i Nazif se stoga uopće ne podnose, štaviše, Grof (prošlost) ima svakojake primjedbe na Nazifa (budućnost), dok ovaj uopće ne mari za Grofa. Dakle, značenja likova, značenja svih sitnih događaja koje nam pripovjedač opisuje u gustom kauzalnom lancu četiri poglavlja romana, su svedena na odnos likova prema vremenu. Oni su postvarenja nazora o vremenu.

Nadalje, dolazimo do samog pripovjedača – Andija – povjerenika sadašnjosti. Nije slučajno što su Andi i Grof studirali književnost – bivajući rastrgnutim između vremena čitanja, ispripovijedanog vremena i vremena pripovijedanja – dakle oscilacija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nadalje, nije slučajno ni što se u toku radnje romana ističe baš jedan primjer neslaganja njihovih književnih ukusa – primjer knjige Primalni krik Arthura Janova. Grof je oduševljen, budući da ova knjiga objašnjava i značenjski uslovljava sadašnjost čovjeka primalnim događajem iz prošlosti kao instancom traume kojoj se neprestano vraća. Andi se uopće ne slaže s tim, jer vjeruje u sadašnjost koja se neprestano obnavlja, koja buja značenjima ovisnim o dinamici između narativa prošlosti i narativa budućnosti. Andi je u biti sklon Nazifovom doživljaju svijeta, ali nikada u mjeri da bi joj se potpuno predao. Andi je savršen pripovjedač, jer je jedini u mogućnosti da izvještava o Grofovim traumama i Nazifovim nadama, jer jedini vidi širinu značenja svih njihovih životnih mijena. Andi jedini uistinu uviđa značaj vremenske perspektive na vrjednovanje života.

Ovom trojcu predanih sljedbenika prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Hasanović nudi mehanizam mekšanja njihovih međusobnih granica i tačaka dodira u nekolicini ženskih likova. Andijeve i Grofove djevojke se u toku radnje razvijaju načelno kao funkcije, koje doprinose karakterizaciji glavnih likova. Međutim, na planu tretiranja vremena, njihovi karakteri služe junacima kao tačke zaborava, bijega, ali i – tranzitivnosti. S tim ženama se muški likovi susreću kroz vrijeme, ili ih one, u nedostatku tog susreta, na neki način proganjaju. One se kroz vrijeme kreću, bivaju ponekad poražene, ponekad pobjedonosne, i ta dinamičnost im omogućava da nestaju i vraćaju se u vrijednosne sisteme glavnih junaka. Sloboda nestanka i povratka je na tragu ranije pomenutog motiva nesagledivosti.

Budući da radnja počinje nekoliko godina nakon okončanja rata 1995. godine, Vidimo se u x oslikava u svojim likovima učinke ratne traume kao prelomnog događaja koji je obilježio njihovu generaciju. Ukoliko žele očuvati pripadnost svojoj generaciji, ti likovi moraju prihvatiti značenje koje su, nevoljko i nasilno, dobili ratom. Utoliko je ovaj roman Nihada Hasanovića primjer generacijske proze, koja postavlja pitanje o odnosu spram, na početku pomenutih, „pojednostavljujućih, kompleksaških i nadmenih napisa“. Njima prouzrokovana mržnja kao da grči sve likove ovog romana. Kada se izmaknemo, oni zapravo obitavaju u jednoj slijepoj tački poslijeratne traume i, ubijeđeni u prokletu mogućnost izbora, grčevito se bore odatle pobjeći, pobjeći u… x.  


Autorica: Lamija Milišić

Bilješka o autorici:

Lamija Milišić, književna, pozorišna i filmska kritičarka. Rođena je 1995. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 2016, a magistrirala 2018. na temu Joyceov „Finnegans Wake“ i McCarthyjev „Remainder“: kodiranje i jezičko raslojavanje. Dobitnica je nagrade za najbolju studenticu Filozofskog fakulteta UNSA u akademskoj 2016/17. godini, te Zlatna značka UNSA. Dugogodišnji je dopisnik časopisa za književnost i kulturu Život. Posvećena je književnoteorijskim temama iz područja ontologije književnih likova, naratologije i semiologije, te istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao štosu film i videoigre. Od 2020. godine je sekretar P.E.N. Centra u BiH.