James Baldwin: Moja tamnica se zatresla: pismo mom nećaku na stotu godišnjicu oslobođenja robova

James Baldwin: Moja tamnica se zatresla: pismo mom nećaku na stotu godišnjicu oslobođenja robova

Dragi James,

pet puta sam započeo ovo pismo i pet puta ga pocijepao. Stalno mi je pred očima tvoje lice, koje je istovremeno lice tvog oca, a mog brata. Poput njega, i ti si grub, sumoran, ranjiv, nepredvidljiv – sa izraženom sklonošću da zvučiš prkosno, da ne bi ko pomislio da si mekan. Možda si po tome nalik i svom djedu, ne znam, ali sigurno je da ste mu i ti i tvoj otac fizički veoma slični. No, njega više nema, nije dočekao da te vidi, a njegov život bio je užasno težak; poražen je puno prije nego što je umro, jer je duboko u sebi uistinu vjerovao u ono što su bijelci o njemu govorili. To je jedan od razloga zašto je postao tako pobožan. Siguran sam da ti je otac već pričao nešto o tome. Ni ti ni tvoj otac ne pokazujete nikakvu sklonost ka pobožnosti. Vi uistinu pripadate jednom novom dobu, onom koje je nastupilo nakon što su crnci otišli sa zemlje i doselili se u ono što je pokojni E. Franklin Frazier nazvao “gradovima uništenja”. Mogu te uništiti samo ako povjeruješ da si zaista ono što bijeli svijet naziva crnčugom. Govorim ti ovo zato što te volim i molim te da to nikad ne zaboraviš.

Obojicu vas poznajem čitave vaše živote, nosio sam tvog tatu na svojim rukama i na svojim ramenima, ljubio ga i devetao i gledao kako uči da hoda. Ne znam da li si ti ikoga u životu tako dugo poznavao; kad nekoga tako dugo voliš, prvo kao bebu, pa dijete, pa kao odraslog čovjeka, počneš nekako drugačije gledati na vrijeme i ljudsku bol i napor. Drugi ne vide ono što ja vidim svaki put kad pogledam lice tvog oca, jer iza njegovog lica kakvo je danas vidim i sva druga lica koja su nekada bila njegova. Kad se nasmije, vidim podrum kojeg se tvoj otac ne sjeća i kuću koje se ne sjeća, a u njegovom sadašnjem smijehu čujem njegov dječiji smijeh. Kad opsuje, ja se sjetim kako je jednom pao niz podrumske stepenice i kako je jauknuo, i bolno se sjetim njegovih suza koje bismo ja ili tvoja baka tako lako brisali. Ali ničija ruka ne može obrisati suze koje danas nevidljivo teku, koje se čuju u njegovom smijehu i njegovom govoru i njegovim pjesmama. Znam šta je svijet učinio mom bratu i kako to zamalo nije preživio. I znam, što je mnogo gore, a to je zločin za koji optužujem svoju zemlju i svoje zemljake – zločin koji im ni ja ni vrijeme ni historija nikad neće oprostiti – da su uništili i da uništavaju stotine hiljada života a da to ne znaju i ne žele znati. Možeš ti biti, odnosno upravo moraš nastojati da postaneš otporan i da filozofski posmatraš uništenje i smrt, jer to su stvari u kojima većina čovječanstva prednjači još od pamtivijeka. (Ali upamti: većina čovječanstva nije cijelo čovječanstvo.) Međutim, nije dopustivo da autori uništenja istovremeno budu nevini. Upravo ta njihova nevinost čini zločin.

To znači, dragi moj imenjače, da su ti nevini ljudi dobrih namjera, tvoji zemljaci, učinili da se rodiš u uslovima poput onih koji su vladali u Dickensonovom Londonu prije više od stotinu godina. (Čujem kako hor nevinih viče: “Ne! To nije istina! Kako si samo ogorčen!” – ali ja ovo pismo pišem tebi, pokušavam ti reći nešto o tome kako da se odnosiš prema njima, jer oni većinom još uvijek nisu svjesni ni da ti postojiš. Ja znam kakvi su bili uslovi u kojima si rođen, jer sam bio tu. Tvoji zemljaci nisu i još uvijek ne znaju. Tu je bila i tvoja baka, a nju niko nikad ne bi mogao optužiti za ogorčenost. Nevini bi mogli nju upitati. Nije je teško naći. Tvoji zemljaci nisu svjesni ni da ona postoji, iako za njih radi čitave njihove živote.)

Dakle, rodio si se, došao si na svijet prije nekih petnaest godina: i iako su tvoj otac i majka i baka, obazirući se po ulicama kojima su te nosili i zureći u zidove među koje su te unijeli, imali svako pravo da budu utučeni, ipak nisu bili. Jer su dobili tebe, Velikog Jamesa, po meni su te nazvali – bio si poveća beba, ja nisam – došao si nam: da budeš voljen. Da budeš voljen, dijete, snažno, odmah i zauvijek, da te očeličimo protiv ovog svijeta bez ljubavi. Upamti to. Znam kako ti danas sve izgleda crno. I tog dana je loše izgledalo, i tada smo strepili. I još uvijek strepimo, ali da nismo voljeli jedni druge, niko od nas ne bi preživio. I ti sad moraš preživjeti zato što te mi volimo, i radi svoje djece i djece svoje djece.

Ova te je nevina zemlja smjestila u geto u kojem ti je bilo predodređeno da nestaneš. Dozvoli da ti objasnim tačno šta pod tim mislim, jer suština je u tome, a u tome je i srž mog sukoba s mojom zemljom. Rođen si tu gdje si rođen i namijenjena ti je bila budućnost koja ti je bila namijenjena zato što si crn i samo zato. Granice tvojih ambicija su tako trebale zauvijek biti zacrtane. Rođen si u društvo koje ti je surovo jasno i na sve moguće načine davalo do znanja da si bezvrijedno ljudsko biće. Od tebe se nije očekivalo da stremiš ka izvrsnosti: trebalo je da se pomiriš sa sudbinom osrednjosti. Kud god da si se okrenuo, James, u svom kratkom vijeku na ovoj zemlji, govorili su ti kuda smiješ ići i šta smiješ raditi (i kako to smiješ raditi) i gdje smiješ živjeti i koga smiješ oženiti. Znam da se tvoji zemljaci sa mnom ne slažu po ovom pitanju i čujem ih kako mi spočitavaju: “Pretjeruješ”. Ne poznaju oni Harlem kao što ga ja poznajem. Kao što ga ti poznaješ. Nikom ne vjeruj na riječ, pa ni meni – uzdaj se samo u vlastito iskustvo.

Znaj odakle si došao. Ako znaš odakle si došao, niko ti ne može ograničiti dokle možeš dospjeti. Pojedinosti i simboli tvog života namjerno su tako iskonstruisani da bi ti povjerovao u ono što bijelci o tebi govore. Molim te, upamti da ono što oni vjeruju, kao i ono što čine i ono što tebi nameću da trpiš, nije dokaz tvoje inferiornosti, već njihove nehumanosti i straha. Molim te, dragi James, pokušaj kroz oluju koja danas bjesni oko tvoje mlade glave jasno prozreti kakva se stvarnost krije iza riječi prihvatanje i integracija. Nema razloga da se ti trudiš postati poput bijelih ljudi i nema osnove za njihovu drsku pretpostavku da oni moraju prihvatiti tebe. Najstrašnije u svemu tome, dragi moj, jeste to što ti moraš prihvatiti njih. Sasvim ozbiljno ti to kažem. Ti moraš prihvatiti njih i to s ljubavlju. Jer ti nevini ljudi nemaju druge nade. Oni su zapravo još uvijek zarobljeni u historiji koju ne razumiju; a sve dok je ne razumiju, ne mogu se iz nje osloboditi. Tolike godine su morali vjerovati, iz bezbroj raznih razloga, da su crnci inferiorni u odnosu na bijelce. Mnogi od njih, uistinu, znaju da to nije tako, ali kao što ćeš uskoro otkriti, ljudima je teško da djeluju u skladu s onim što znaju.

Znaj odakle si došao. Ako znaš odakle si došao, niko ti ne može ograničiti dokle možeš dospjeti. Pojedinosti i simboli tvog života namjerno su tako iskonstruisani da bi ti povjerovao u ono što bijelci o tebi govore. Molim te, upamti da ono što oni vjeruju, kao i ono što čine i ono što tebi nameću da trpiš, nije dokaz tvoje inferiornosti, već njihove nehumanosti i straha. Molim te, dragi James, pokušaj kroz oluju koja danas bjesni oko tvoje mlade glave jasno prozreti kakva se stvarnost krije iza riječi prihvatanje i integracija. Nema razloga da se ti trudiš postati poput bijelih ljudi i nema osnove za njihovu drsku pretpostavku da oni moraju prihvatiti tebe. Najstrašnije u svemu tome, dragi moj, jeste to što ti moraš prihvatiti njih. Sasvim ozbiljno ti to kažem. Ti moraš prihvatiti njih i to s ljubavlju. Jer ti nevini ljudi nemaju druge nade. Oni su zapravo još uvijek zarobljeni u historiji koju ne razumiju; a sve dok je ne razumiju, ne mogu se iz nje osloboditi. Tolike godine su morali vjerovati, iz bezbroj raznih razloga, da su crnci inferiorni u odnosu na bijelce. Mnogi od njih, uistinu, znaju da to nije tako, ali kao što ćeš uskoro otkriti, ljudima je teško da djeluju u skladu s onim što znaju.

Međutim, ti ljudi su tvoja braća – tvoja izgubljena, mlađa braća. I ako riječ integracija išta znači, onda znači ovo: da ćemo mi ljubavlju natjerati svoju braću da sebe vide onakvim kakvi jesu, da prestanu bježati od stvarnosti i da je počnu mijenjati. Jer ovo je tvoj dom, dragi moj, nemoj da te istjeraju; veliki ljudi su ovdje pravili velike stvari, i ponovo će, i mi možemo Ameriku učiniti onim što Amerika mora postati. Teško će biti, James, ali ti si od kršnog, seljačkog soja, potičeš od ljudi koji su brali pamuk, gradili brane i pruge, ljudi koji su, u raljama zastrašujuće loših izgleda, stekli neprikosnoveno i zadivljujuće dostojanstvo. Potičeš i od dugog niza pjesnika, među kojima su i neki od najvećih još od Homera. Jedan od njih je rekao: Upravo kad sam pomislio da mi spasa nema, Moja tamnica se zatresla i moji okovi su spali.

I ti i ja znamo da ova zemlja slavi stotinu godina slobode stotinu godina prerano. Mi ne možemo biti slobodni dok oni ne budu slobodni. Bog neka te čuva, James, i sa srećom.

Tvoj stric,

James

Izvor: James Baldwin, The Fire Next Time, Dial Press, New York, 1963

Bilješka o autoru:

James Baldwin (1924–1987) afroamerički je romanopisac, esejista, dramski pisac i pjesnik. Smatra se jednim od najoštroumnijih i najiskrenijih američkih autora druge polovine dvadesetog vijeka. Kao pronicljiv posmatrač političkog života u Sjedinjenim Državama, Baldwin se pišući u svom dosljedno direktnom, elokventnom i snažnom proznom stilu posvetio razotkrivanju rasne nepravde u srcu američkog društva. U djelima kao što su “Go Tell It on the Mountain” (1953), “Notes of a Native Son” (1955) i “The Fire Next Time” (1963), Baldwin je na osnovu vlastitog iskustva savremenih događaja sagledavao ključne društvene probleme svoga doba. Kritičari se slažu da je njegova nepokolebljiva privrženost istini učinila da čak i njegova beletristička djela budu duboko autobiografska.

Bilješka o prevoditeljici:

Ulvija Tanović je prevoditeljica i sudska tumačica iz Sarajeva. Prevodila je djela Aleksandra Hemona, dr. Seussa, Maka Dizdara i Louise Glück. Njezin prevoditeljski rad za televiziju obuhvata raspon od suđenja za ratne zločine do takmičenja za pjesmu Eurovizije.