Zabava jednog Burgundskog vojvode
Mnogo se može govoriti, pisati i raspravljati o tome koliko je savremena tehnologija donijela dobrog ili lošeg ljudima, ali se izostavlja razmatranje da tehnologija postoji takva kakva je, ali je do čovjeka kako je upotrebljava. Ovaj stav koliko jednostavan, toliko i zanemaruje kompleksnost današnje tehnologije koja otežava čovjeku da je kvalitetno upotrebljava. O tome ima dosta tekstova napisanih, ali tehnologija nas dovodi do jedne zabave jednog Burgundskog vojvode čiji opis prenosim iz Tainove knjige Filozofija umjetnosti. Burgundija je francuska pokrajina samostalnijeg karaktera, ali uglavnom povezana sa Francuskom krunom, a riječ je o Gozbi fazana priređenoj 1454. od strane Burgundskog vojvode Philippea III, godinu dana nakon što je sultan Mehmed II osvojio Konstantinopolj. Opis gozbe zvuči nevjerovatno i nestvarno, ali je dobar prikaz snalažljivosti prijašnjih ljudi skromnije tehnologije, i podsjetnik koliko današnji čovjek zavisi od nje i zapostavlja razvijanje kreativnosti. Dosta uvoda, sad uvid u srednjevjekovne, plemićke gozbe i tu nenadmašivu burgundsku:
„Vojvoda de Klev [de Cleves], kaže hroničar Olivije de la Marš [Olivier de la Marche], priredio je u Lilu [Lilleu] ‘vrlo lepu gozbu’ na koju je došao ‘Monsinjer (burgundski) sa celim plemstvom i svim gospođama i gospođicama svoje kuće’. Na gozbi je kao ‘međujelo’ iznet na sto dekor koji je pretstavljao ‘lađu sa dignutim jedrima; u njoj je stajao naoružani vitez… a ispred nje beše srebrni labud sa zlatnom ogrlicom o vratu; za tu ogrlicu bio je pričvršćen dug lanac, tako da ej izgledalo kao da labud vuče lađu; na kraju ove lađe dizala se vrlo lepo izrađena kula’. Tada vojvoda de Klev [de Cleves], vitez Labuda, ‘sluga gospođa’ objavi preko telala da će biti na megdanu ‘u oklopu i u bojnom sedlu’ i da će onaj ko se pokaže najbolji na turniru ‘dobiti skupocenog labuda od zlata i uz njega zlatni lanac, kojim je labud privezan, sa dragocenim rubinom na kraju’.
Deset dana posle toga grof d'Etamp [d'Étampes] priredio je drugi čin te čarobne igre. – Razume se da je i drugi čin, kao i prvi i svi ostali, počeo gozbom. Na tome dvoru živi se u obilju i dobra trpeza nikad ne dodija. ‘Kad su jela dignuta sa stola, pojavi se iz jedne sobe mnoštvo buktinja, za njima glasnik u svojoj heroldskoj odeći s grbovima, a iza njega gologlava viteza u drugim kadifenim haljinama postavljenim krznom od kune; njih dvojica su nosili krasan venac od cveća, držeći ga svaki jednom rukom.’ Posle njih ‘na pitomom konju, pokrivenom plavom svilom, dolazila je vrlo lepa mlada dama od dvanaest godina, u haljini od ljubičaste svile bogato izvezene i iskićene zlatom.’ To je bila ‘Princeza radosti’. Tri paža odevena u ružičastu svilu doveli su je pred vojvodu objavljujući pesmom njen dolazak. Ona je sišla s konja, klekla na sto i stavila vojvodi na glavu venac od cveća. Odmah zatim objavljen je početak viteških igara, zalupali su doboši, ušao je heroldov pomoćnik u odeći s labudovima, a onda se pojavi vojvoda de Klev [de Cleves], vitez Labuda, sav u oružju, na konju pokrivenom belim damastom sa zlatnim resama: on je vukao za sobom na zlatnom lancu velikog labuda pored koga su išla dva strelca. Za njim su jahala deca, konjušari i vitezi naoružani kopljima, svi, kao i on, u belom damastu sa zlatnim resama. Toazon d'Or [Toison d'Or, franc. Zlatno runo], glasnik, predstavljao ih je vojvotkinji. Zatim su prošli u povorci ostali vitezi na konjima pokrivenim sivom i grimiznom čohom protkanom zlatom, čohom izvezenom zlatnim zvončićima, grimiznom kadifom s resama od zlata i svile i crnom čohom sa zlatnim zrncima. – Zamislite kad bi danas palo na um ljudima koji zauzimaju važne položaje u državi da se obuku kao operski pevači i počnu da izvode akrobavije, kao jahači u cirkusu. To bi bilo tako neobično da bise već pri samoj pomisli na to osetili koliko su nekad bili živi, a koliko su danas slabi nagon za živopisnim i potreba za ukrašavanjem.
To je, međutim, bio samo uvod. Osam dana posle tog turnira Burgundski vojvoda priredio je svoju gozbu, koja je nadmašila sve ostale. Ogromna dvorana zastrta tapiserijama na kojima je bio predstavljen Herkulov život imala je petora vrata, koja su čuvali strelci u odeći od sive i crne čohe. Duž zidova podignuto je pet tribina ili galerija za dame i strane posmatrače plemenita roda; ti gledaoci bili su većinom maskirani. Među njima nalazio se veliki ‘bife’ sa posuđem od zlata i srebra i kristalnim bokalima ukrašenim zlatom i dragim kamenjem. Na sredini dvorane, pak, dizao se visok stub i na njemu ‘lik žene kojoj je kosa padala do slabina; ona je imala na glavi bogato ukrašen šešir a iz njenih dojki teklo je zamednjeno i začinima začinjeno vino.’ Bila su postavljena tri ogromna stola i na svakom od njih, kao ukras, po nekoliko ‘međujela’, – te dekoracije su ličile na igračke koje dobijaju na poklon bogataška deca, samo su bile veće. Ondašnji ljudi su i bili zaista prava deca, po svojoj ćudljivoj i živoj mašti; njihova je najveća želja da uveseljavaju svoje oči; oni se igraju životom kao čarobnom lampom. Dva glavna ‘međujela’ bila su gorostasna pašteta na kojoj je sviralo dvadeset osam ‘živih’ svirača i ‘crkva sa poprečnim brodom i vitroima, sa četiri pojca i zvonom koje zvoni.’ No osim toga, bilo je još preko dvadeset ‘međujela’: zamak sa jarkom punim soka od narandže i s vilom Meluzinom[Mélusineom] na kuli; vetrenjača sa strelcima koji gađaju svrake; bure u vinogradu sa slavinom za gorko i slavinom za slatko piće; prostrana pustinja u kojoj se bore lav i zmija; divljak na kamili; ludak koji jače na medvedu preko stena i glečera; jezero okruženo varošima i zamkovima; natovarena lađa koja se ukotvila, sa užadima, katarkama i mornarima, lepa česma od zemlje i olova sa olistalim i cvalim žbunićima od stakla i kipom svetog Andreja s krstom; česma s ružinom vodom, igrađena kao golišavo malo dete u stavu briselskog ‘Manekenlisa’ [Manneken Pisa ?]. Kao da smo u duđanu igračaka pred novu godinu!
Ali njima nije dovoljan taj nepomični, svaštarski dekor: potrebna im je još i parada u pokretu. Jedan za drugim ređa se dvanaestak intermeca, a u međuvremenu se sa paštete i iz crkve čuje muzika, da bi se u isto vreme zabavili i uši i oči; zvono zvoni da sve odjekuje; jedan pastir svira u gajde; deca pevaju neku pesmu; naizmenično se čuju orgulje, nemački rog, dusina, motet, frule, pevanje uz pratnju laute, doboši, lovačke truve i laveži pasa. Uto se pojavljuje jedan konj idući natraške, pokriven bogatom ružičastom svilom; na njemu jašu dva trubača, ‘bez sedla’, okrenuti jedan drugom leđima’, a vode ga šesnaest viteza u dugim haljinama; pa vilenjak, pola čovek pola grifon, koji drži dva džilita i štit, jaše na divljem vepru i nosi jednog čoveka; onda veliki beli jelen, mehanizam sa zlatnim rogovima, sav prekriven svilom, na čijim leđima jedno dete u kratkoj haljinici od grimizne kadife peva, dok mu jelen basira.
Sve ove figure obilaze oko stola, i najzad evo i poslednjeg izuma, koji silno uveseljeva prisutne. Prvo, jedan krilati zmaj preleće dvoranu i svojom plamenom krljušti obasjava dubien gotskog plafona. Zatim su puštena dva sokola i jedna čaplja i oborenu čaplju donose pred vojvodu. Najzad se, iza jedne zavese, začuju trube i kad se zavesa podigne, vidi se Jazon, prvo kako čita Medejino pismo, zatim kako se bori s bikovima, onda kako ubija zmiju, ore zemlju, seje zmijine zube i gleda kako iz tog semena niču naoružani ljudi. – U tom trenutku svečanost postaje ozbiljna: počinje jedan viteški roman, jedna scena iz Amadisa [Amadís de Gaula, Don Quixotea omiljeni vitez iz španske književnosti], jedan Don Kihotski san pretvoren u javu. Pojavljuje se neki džin u haljini od zelene svile, s turbanom i kopljem, koji vodi slona pokrivenog svilom; na slonovim leđima je kula, a u kuli jedna dama odevena kao kaluđerica: to je sveta crkva. Ona zapoveda da se stane, izgovara svoje ime i poziva prisutne u krstaški rat. Na to Toaton d'Or [Toison d'Or] i štitonoše donose živog fazana čija je zlatna ogrlica ukrašena drafim kamenjem. Vojvoda se zaklinje na fazana da će pomoći hrišćanima u borbi protiv Turaka; svi vitezi daju istu obavezu, svaki ponaosob pismenim zavetom sastavljenim u Galaorovom stilu: to je zavet fazana. Svečanost se završava mistično-alegoriskim balom. Uz zvuke instrumenata i svetlost buktinja jedna dama u belom, kojoj na plećima piše da se zove Božja Milost, izgovara pred vojvodom pesmicu od osam stihova i ostavlja mu, odlazeći, dvanaest vrlina: Veru, Milosrđe, Pravdu, Razboritost, Umerenost, Snagu, Istinu, Darežljivost, Marljivost, Nadu i Hrabrost; svaku od njih vodi po jedan vitez u grimiznom grudnjaku sa satinskim rukavima na kojima je izvezeno lišće i zlatne šare. Te vrline počinju da igraju sa svojim kavaljerima, stavljaju pobednički venac na glavu grofa di Šarlroa [du Charleroi], pobednika na turniru, i bal se završava u tri sata izjutra.“
Nakon pročitanog opisa te gozbe, logično je pretpostaviti da nije u stvarnosti sve bilo toliko magično, ali je bilo potrebno praviti takvu mašineriju i kostime koji bi svu tu magičnost pretvorili u stvarnost. Da znam više o spravama, užadima i tehnologiji pozorišta i opere prije digitalnog doba, detaljniji bi bio ovaj komentar, ali o tome može drugi put ili ja ili neko drugi. Cervantes se ljutio na Avellanedu jer je napisao nastavak Don Quixotea, ali ovaj tekst je o srednjem vijeku, vremenu kad su pisci svoja pera predavali drugima da više ljudi piše. Zbog toga i postoji toliko različitih, često ispunjenih kontradikcijama, verzija viteških epova, priča i mitova.
Autor: Luka Bošković
Izvor:
Hipollyte Taine Filozofija umetnosti, Beograd: Srpska književna zadruga, 1955
Bilješka o autoru:
Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.
Dunjalučar 