Požuri sebi, zakasnit ćeš

Požuri sebi, zakasnit ćeš

U svijetu žurbe, trčanja, bijega, vremena i satova nema zadubljenosti u sebe. Rađa se jedan rascjep, intelektualni i tehnološki napredak potiskuje čovjeka. Ovo Ja i ono Ja nisu više zajedno. Jedno gleda drugo izvana, s visine i čudi mu se tako levitirajući a drugo se više i ne sjeća onog prvog. Nije li ipak u interesu taj potpuni zaborav koji nas uvjerava da živimo jedan lagodan život, život u kojem je sreća glavna na listi prioriteta a ako se sjećaš i osjećaš nemaš baš puno šanse za sreću? Koja je cijena takve svjesne odluke i bijega? Prilično velika. Istina izmiče i čovjek ostaje živjeti u laži i vjerujući tako da je sretan u neznanju na kraju zaboravlja i samog sebe.

Australijski budistički redovnik i autor Ajahn Brahm skreće pažnju na to da je „sreća obavezni artikl modernog doba“ i da će uskoro pisati kazne za one koji rastužuju druge time što su nesretni u javnosti, te će se otvoriti „zatvori za uzastopne prijestupnike koji su neprestano tužni i jadni.“ U bijegu od tuge moderni čovjek bira kapitalizam jer je „neznanje moć, a sloboda je ropstvo“. Bira trku i bira potpuni rascjep. Ljudi uvijek idu negdje, nikad nisu ovdje. Ajahn Brahm ih zove „ljudi kotači“ i kaže: „Izgubili smo vještinu običnog postojanja.“ Ljudi kotači danas se uvijek nečim zaokupljaju, skrolaju u virtuelnom svijetu, samopredstavljaju se lažno na društvenim mrežama i razvijaju još jedno novo Ja u bijegu od onog unutrašnjeg.

Čekanje izgubljene duše

Ono što me dodatno uvuklo u promišljanje o ovom izgubljenom čovjeku jest i parabola u formi bajke – „Izgubljena duša“ koju je napisala Nobelovka, poljska književnica, po obrazovanju psihologinja i sljedbenica Junga, Olga Tokarčuk. Knjigu sam dobila na poklon, i kad sam je tek otvorila, mislila sam da sam dobila neku knjigu sa greškom. Ima svega jednu stranicu teksta a sve ostalo su predivne ilustracije koje je uradila Joana Konseho. Ali kako sam knjigu više uzimala u ruke, i čitala je iz dana u dan naglas i sebi i kćerkici, svakim novim čitanjem i gledanjem ilustracija pronalazila sam nove detalje koji su me uvlačili u sebe. Ne pamtim kad me nešto toliko oduševilo. To je knjiga koju svaki čovjek danas mora imati u kući, upravo zato što govori o ubrzanom vremenu i ritmu koji guta dušu, i upravo zato što doslovno natjera čitatelja da uspori i zaroni u sebe. Počinje upravo ovako: „Bio jednom jedan čovjek koji je baš mnogo i baš brzo radio i svoju dušu je odavno negdje daleko ostavio za sobom.“ I da, bio je zadovoljan svojim životom bez duše, svojim autom, čak i igranjem tenisa, ali se našao u hotelskoj sobi ne znajući ni u kojem gradu, ni zašto, ne znajući čak ni kako se zove, dok nije našao svoj pasoš. Potražio je savjet mudre ljekarke a ona mu je dala ovaj odgovor: „Ako ko ima moć da pogleda na nas odozgo, vidio bi po svoj zemlji ljude kako žure, u znoju, sustale, veoma iznemogle, i njihove duše koje kasne za njima, izgubljene. Iz toga nastaje velika pometnja, duše gube glave, a ljudi ostaju bez srca. Duše znaju da su izgubile svog domaćina, ali ljudi često ne shvataju da su izgubili svoju dušu.“ I rekla mu je neka samo sjedne i čeka i čeka, njegova duša će doći za njim, vjerovatno je ostala negdje gdje je on bio prije neke dvije-tri godine jer su duše sporije od tijela. Ostatak knjige su slike koje čitatelja tjeraju na introspekciju, duboko promišljanje i čekanje ali i razgovor sa samim sobom: gdje je on ostavio dušu, da li je ostala u njegovom dječijem Ja ili negdje još dalje?

Rascjep modernog čovjeka

O tome da čovjek svjesno donosi odluku da svoju dušu ostavi na čekanje i zaborav bar jedan dio svog vremena govori i TV serija „Severance“ što bi se moglo prevesti kao „Razdvajanje“, gdje uposlenici firme Lumon svjesno ulaze u taj posao znajući da će im ugraditi čip koji će učiniti da se na poslu ne sjećaju ničega iz privatnog života niti u privatnom životu ičega sa posla. Mark, glavni lik, odlučuje se na taj potez jer je udovac koji je izgubio voljenu ženu u saobraćajnoj nesreći i želi da se ne sjeća i ne osjeća bar taj dio dana kad je na poslu. Ipak, sve to ima svoju cijenu i podsjeća na distopijski roman George Orwella „1984“. Nova radnica, Heli, od početka traži bilo koji način da se izbavi sa tog posla ali na zahtjev svojoj spoljnjoj „Ja“ da da otkaz, spoljnja „Ja“ joj odgovara na videu koji joj puste na poslu: „Ja sam osoba. Ti nisi. Ja donosim odluke. Ti ih ne donosiš.“ To je jedan zastrašujući momenat kad se suočiš sa činjenicom da sam sebe ne prihvataš i znaš da postojiš ali ne znaš ništa o tom postojanju. Radnja u seriji dalje prati pobunu likova, njihovo buđenje i traženje načina kako da u tom zatvoru posla iz kojeg se više ne mogu izbaviti nađu način da se „reintegrišu“, postanu cjelovite osobe.

To me direktno asocira na Carl Gustav Junga i njegovo skretanje pažnje na značaj i svjesnog i nesvjesnog aspekta naše ličnosti: „Svjesno i nesvjesno ne daju cjelinu, ako jedno drugim biva suzbijeno i oštećeno. (…) To je stara igra čekića i nakovnja. Željezo koje trpi između oboga kuje se u nerazorivu cjelinu, i to u „individuu“. Ako se referiramo na seriju, individua ne postoji dok rascijepljene ličnosti ne prihvate jedna drugu i ne prepuste se sjećanju i osjećanju. Individua također nije cjelovita ako se ne suoči s istinom, a suočavanje sa istinom neminovno nosi sa sobom krizu. Jung kaže da je„naš intelekt izvanredno mnogo postigao, dok se naprotiv naša duhovna kuća srušila“.

Moderni čovjek će proživjeti krizu ukoliko konstatno nastavi suzbijati svoje nesvjesno i po Jungu „on traži nešto što je nemoguće naći ili o čemu se ništa ne zna.“ U tim slučajevima ne pomažu trivijalni savjeti poput: radi više, radi manje, odmaraj se, druži se, nađi neki hobi: „Izgleda da djeluje samo jedna stvar, a to je da se direktno okrenemo u pravcu nadolazećeg mraka, bez predrasuda i sasvim otvoreno, i da pokušamo da otkrijemo šta je njegov tajni cilj i šta on hoće od nas.“ U seriji „Severance“ upravo ovo okretanje mraku i suočavanje sa gorkim istinama i samom gledatelju izmiču tlo pod nogama i čine da srce lupa ludo tjerajući ga da i sam pogleda sve skrivene i maskirane dijelove svoje ličnosti.

Olga Tokarčuk u svom romanu „Bjeguni“ spominje kako trebamo znati da Kinezi imaju dva imena: „Jedno ti daje porodica, njime se doziva dijete, ruži, i dovodi u red, ali i mazno tepa. Ali kad dijete ulazi u život, uzima drugo ime – spoljašnje, svjetsko, ime-personu. Oblači ga kao uniformu, kao roketu, prugasto zatvoreničko odijelo, odijelo za svečani koktel. To ime je upotrebljivo i lahko za pamćenje. Otada će svjedočiti za čovjeka.“ Ova persona je u današnjem svijetu potpuno zamaskirala onu suštinsku ličnost, dječiju, nevinu, duhovnu. Mnogi su danas personom, maskom svojih identiteta na društvenim mrežama kojima žele zadiviti druge i ostaviti dojam zakopali ono istinsko ljudsko u sebi.

Izabrati smisao ili sreću, obavezni artikl modernog doba?

O psihi, koja je čovjekovo najmoćnije oruđe, kako smatra Jung, veoma malo se razmišlja i često je otvoreno dovodimo u sumnju ili preziremo. „To je samo psihološki“ suviše često znači: to nije ništa. Odakle tačno potiče ova strašna predrasuda? Jung smatra da je „očigledno da smo bili toliko prezauzeti pitanjem o onome što mi mislimo, da smo potpuno zaboravili da se upitamo šta nesvjesna psiha misli o nama.“

U tom kapitalističkom svijetu gdje je poželjno da čovjek zaboravi ko je suštinski i da bude isključivo produktivan i donese zaradu, gubi smisao i gubi dušu, baš kao Jan u bajci „Izgubljena duša“ koji posluša savjet mudre ljekarke da sjedne i čeka, i kojem od dugog čekanja narastu brada i kosa. Kako Jung kaže: „Ali smisao života ne može se iscrpno objasniti nečijim poslovnim životom, niti se duboka čežnja ljudskog srca može zadovoljiti računom u banci.“ Time se ne insistira na tome da čovjek ne treba raditi, jer bez rada ne može, već ne treba koristiti svaku priliku da pobjegne od sebe po svaku cijenu, a naročito ne po cijenu prodaje duše. Mora znati stati, usporiti, i biti spreman na samosuočavanje.

Fascinantno je da me ova tema toliko zaokupila upravo u trenutku mog života kad nisam zvanično u svijetu zaposlenih, svjesnim izborom da budem u kući sa svojom trenutno dvogodišnjom kćerkom, ali i svjesnim izborom da pronađem svoje dubine i ono skriveno Ja i ono što ja zaista jesam. Imala sam sreću da mogu napraviti taj izbor i da nisam primorana raditi i zahvalna sam na tome. Ipak, kao i svaka majka, na meti sam osuda koji god izbor da sam donijela. Na udaru sam osuda i kritika kao majka koja je odlučila odgoditi ostavljanje djeteta u vrtić i odgoditi stavljanje persone dvogodišnjem djetetu. Na udaru sam osuda kao osoba koja je usporila životni tempo nakon raznih životnih događaja koji su me primorali da dublje pogledam u sebe i shvatim kakav je to život koji želim i biram živjeti. Da je bilo lahko donijeti takav izbor – nije, i da se bilo lahko suočiti sa sobom i spojiti sve izgubljene dijelove sebe – nije. Ali ono što sam dobila takvim izborom i suočavanjem i reintegrisanjem svih dijelova sebe jest nešto zaista veliko – dočekala sam svoju dušu koja me je stigla zadihana, sa mjesta na kojem sam ja bila godinama prije. Čim sam dočekala svoju dušu, desilo se nešto izvanredno i u mom vanjskom Ja. Nema recepta za sreću niti ga trebam i želim dijeliti. Nema garancije da će ronjenje u ove dubine mraka i suočavanje sa istinom donijeti sreću, čak štaviše garantovane su krize i borbe koje nije lahko prevladati. Ali spajanjem sa svojom Dušom ima garancija za Smisao, a to je ipak vrjednije i od same sreće, tog obaveznog artikla modernog doba.

Autorica: Jasmila Talić-Kujundžić

Bilješka o autorici:

Jasmila Talić-Kujundžić rođena je 1989. godine u Banja Luci. Osnovnu i srednju školu završila je u Zenici, a u Sarajevu, gdje i danas živi, magistrirala je Psihologiju na Filozofskom fakultetu. Dobitnica je prve nagrade za objavljivanje svog romana „Nebeski prozor“ na festivalu „Moja prva knjiga“, na konkursu koji je objavila izdavačka kuća BMG Bosanska medijska grupa u Tuzli i ukoričenje knjige i promocije se očekuju tokom 2023. godine. Jasmila je radila šest godina kao urednica omladinskog časopisa “Preventeen”. Ona ima dosta iskustva u radu sa djecom i mladima, radila je u školama i dnevnim centrima. Objavljivala je poeziju, prozu, eseje, članke na brojnim portalima, časopisima, i antologijama (Psihološki prostor, Psihoverzum, Prometej, Divithana, Ženska posla, i brojni drugi). Dobitnica je i prve nagrade za najbolju novinsku priču koju je raspisala „Naša riječ“ Zenica 2008. godine. Trenutno je usmjerena na odgoj svoje kćerkice, pisanje romana i književnost i pisanje općenito.