U mom nedostajanju
Nedostaju mi naše zore,naša jutra kristalno bijela,
nedostaje mi Bosna cijela..
Nedostaju mi njeni šumarci
dani kada smo bili džaci,
nedostaju mi njeni prvaci…
Nedostaju mi njene vode,polja i planine
nedostaje mi sunce sa Vlašića kada sine..
Nedostaje mi njena dobrota
njena jačina i njen din,
nedostaje mi njen ponos,njen inat,
njena hrabrost,njene pitke vode,
nedostaje mi njen dašak slobode…
Nedostaje mi grad olimpijade
tad svijet za nju saznade,
nedostaju mi oblaci sivi,nedosataje mi grad ljubavi,
u njemu su snovi mladosti…
Nesostaje mi njeno srce
njena duša što godinama ružne riječi o sebi sluša..
Nedostaje mi kamen Hercegovine
njegova toplina i sjaj Trebišnjice,
nedostaje mi ono ljudsko pravo lice..
Nedostaju mi njene pijace i njene ulice
mostovi i kiše kojih čisti nema više…
Nedostaju mi te prirodne ljepote
šume,izvori,livade
nedostaje mi ta Balkanska ljubav,koja nekako sramno zastade..
Nedostaju mi jezera i slapovi,taj jug i njegov lug,nedostaje mi moje mladosti drug..
Nedostajem si ja ovdje gdje sam ja nisam,
nedostaje mi ona stara ona žena puna dara
da se ne lažem nedostaju mi sloboda i mir,
gdje nestade taj ljudski voljeni džir?
Svi su nekako šetali po tebi
uzdisali tvoju čistotu i tvoj zrak,
pjesme o tebi pjevali,kola tvoja igrali
i na kraju u iskušnju pali..
Varali te,dva lica imali
cijepali te kao drva za loženje,
i sve to dobro skrivali..
Palili te kao papir
u haljine smrada odjevali,nisu znali da si sve čišća i čišća u dušI i srcu sve jača i jača…
Nedostaje mi onaj tvoj rahatluk,
kahva i sahat kule,nedostaje mi tvoj šarm i ono tvoje staro mladalačko lice,
lice jedine majke,majke djevice…
Nesostaju mi njena proljeća,ljeta,jeseni i zime
nedostaje mi njeno ime…
Svetinjo
Ne znaš čovjeće koliko si mali
dok svijetom mržnju ljubiš,
mnogi su zbog toga pali
spreman budi i ti da izgubiš..
U tijelu si skelet prazan
ostaješ bez glasa,
od Božije kazne nema tebi spasa..
Opasan si mrakom
tim zlim opasnim brakom,
spasi se svojim odlaskom..
Dunjaluk si iznevjerio
čovjek nikad nisi bio,
nudio ti odjeću od svile
i pružao svoje ruke mile,
a ti sa djavolom gnijezdo si svio..
Probudi se jado još kasno nije
da se piće mira pije,
sunce slobode da te grije
dugo si u tom mraku tinjo,
ustaj! i viči!
eh!ljubavi moja svetinjo…
Inat Bosanski
Vidiš li ovu zemlju,ovaj grad
ove ljude,
generacije vjekovima ljubav nude.
Ali nije to samo zemlja i grad
to je onaj inat Bosanski,koji nikad ne spi..
Znaju svi za njega ,
u toj zemlji rodjen je taj grad,taj Saray,taj Valter,taj junak nad junacima,centar cijeloga svijeta,centar mladosti,tuge i žalosti…
Trpio je taj grad udarce mnoge,i krv je tekla njime,
al vječno je njegovo ime…
Vidiš li ga ti sa planine?
Vidiš li njegovo sunce kada sine pa obasja i tvoje lice,
vidiš li tu zemlju,tu ljepoticu,tu kraljicu?Još su tu,a ti si u svom snu…
Ne znaš gdje pripadaš,gdje su ti srce i duša,sve to Gospodar kuša…
Vidiš li ovu zemlju i ovaj grad
gdje se kahva kuha i čeka svoje musafire,
gdje i poslije bola i tuge ljubav izvire….
Vidiš li ovaj grad i ovu zemlju što na nju miriše,
svaku ranu i bol saburom briše,
mala je to zemlja sa najvećim srcem,najotvorenijom dušom,najjačim inatom i čistim dinom…
Rušili su je njene gradove i mostove,
uvjek se radjala i gradila nove
to ti je taj INAT BOSANSKI,
onaj RAJSKI..
U slogi se svaki dom gradi,svaki grad i most sagradi..
Vidiš li ovu zemlju i grad,ovu istinu bolnu i zemlju plodnu,pogledaj ih uz duž i poprijeko možda te u njima čeka neko…
Bili su i ostali centar svijeta,centar zimske olimpijade,centar rata,centar ljudske prevare,
Vidiš li ovu zemlju i grad žive i dišu,pamte opraštaju,
ali ne zaboravljaju sjećaju se boli i muke,ako ne vidiš stavi džozluke…
VIDIŠ LI…?
Alma Buljubašić Maglić, bosanskohercegovačka pjesnikinja koja živi i radi u Danskoj autor je tri samostalne zbirke poezije, sudjelovala je u četiri svjetske antologije i 36 zbirni zajedničkih autora. Dobitnik je mnogih zhvalnica,diploma i priznanja…
Dunjalučar 