Čovjek kojeg nije bilo
Stojim uz prozor. Oko mene igra svakodnevnice. Čujem ih ali baš me briga. Čujem kikot i smijeh. Znam uskoro će prerasti u dreku.
Vani su padale sitne pahulje. Izlomljeni stiropol. Snažan vjetar prisilno savija grane, vije grmlje. Nedjeljom se vani ne događa ništa. Izmaglica naših života lovila se za prozorsko staklo i tiho klizila u ponor.
Čujem televizor, djecu, svađu, posuđe, glasove. Kao u balonu lebdim, a stojim na mjestu. Stojim obamro, jer moram nešto bitno obznaniti. Gledam si u noge. Crveno nalakirani nokat palca proviruje mi kroz rupu na čarapi.
Kad to izgovorim, kad istisnem glas iz svog grla, biti će kao da strancu otkrivam najintimnije stvari našega obiteljskog života. Ali bezobzira na sve i dalje želim da me vole, jednako kao i prije. Umorio sam se biti čovjek kojega nema.
Kod nas, nedjeljom ručak je uvijek u dvanaest sati. Kad sam bio dječak, radila je tako moja baka, kasnije mama. Važno je da obitelj jede skupa. Mi smo samo nastavili tu tradiciju.
Oženio sam ženu, bolju od sebe. Cijeli život trudim se dostići je. Uvijek smiješak, uvijek taj lagodan smiješak. I nakon dvadeset godina braka. Prirodan, ne patvoren.
Razmišljam o svemu. Kako čovjek dođe do točke kad se pitaš čemu sve ovo? Moja savjest je čista. Sve ove godine, koliko smo u braku, nikad nisam imao nikoga sa strane. Nisam na to ni pomišljao.
Ali ima taj vrag što se ušuljao i pucketa mi pod prstima, poput elektriciteta. Živim u laži. U prokletoj, užasnoj laži.
Ponekad mislim da nemam pravo na ovakvu obitelj. Poput uljeza udomaćio sam se u tuđoj kući.
Svake noći proganja me san. Optužuje me. Moraš joj reći, moraš. Možda će sve biti u redu. Kad joj objasnim. Onda će ona napokon vidjeti mene, spoznati. Povezati ćemo se na nekoj drugoj razini. Još boljoj, dubljoj.
Imam četrdeset godina i dvoje djece. Prekrasnu ženu. Pa što dovraga ne valja sa mnom?
Težak zrak širi se prostorom. Sputava me, kao pretijesan kaput.
Odgovornost. Odgovornost. Moraš biti odgovoran prema svojoj obitelji.
Moja žena kuha bolje od mene. Daje se više u to. Eno je klizi kuhinjom kao da su lonci i tave prirodni završetci njenih ruku.
Ja je ponekad, kad radi popodnevnu smjenu, oponašam. Tad izvadim sve posude i u svakoj se potrudim izmućkati nešto.
– Mama neće biti sretna. – opaska našeg desetogodišnjeg sina. Oboje nas poznaje, čita naše reakcije bez riječi.
Miris ružmarina, češnjaka, pečenog mesa ispunio je naš mali stan.
Ema je četvoro godišnja djevojčica. Plavih kovrča i očiju, beskrajno zaigrana. Dobili smo ju nenadano. Nakon Karla više nismo razmišljali o djeci.
Sjedi na tepihu i šara po svojoj bilježnici. Morali smo joj kupiti kompletan pisaći pribor kao i bratu. Pogledava me i osmjehuje se.
Sjedim na kauču, i nesvjesno prebacujem kanale. Nedjeljom je program truba, a danas mi posebno ide na živce.
Karlo je postavio stol. Nije sretan zbog toga.
– Ručak je gotov. Idemo jesti. – zubi, osmijeh i njen zvonki glas. U pozadini njenih riječi čulo se zvono s obližnje crkve. Na televizoru započinjao je podnevni dnevnik.
Uzimam Emu s poda, odlazimo u kupaonicu. Peremo ruke. Govorim joj koliko je to važno u ovo vrijeme opakih virusa oko nas.
Pomažem joj oko stolice. Sjeda s moje desne strane. Ulijevam joj juhu uzimam i sebi. Prionuli smo. Uvijek je tako. Poput obitelji iz neke zabačene zemlje.
Ali meni je hrana danas samo sredstvo. Kad smo tako okupljeni, onda je najbolje podijeliti informacije. Gledam usta oko sebe. Žvakala su, mljackala, oblizavala se, pila pa sve ispočetka.
– Znaš, moram ti nešto reći. – blagi prelet pogledom preko mene. Radoznalost se proširila stolom.
Noge sam čvrsto ukopao u pod. Znojne šake skupio sam u piramidu ispred usta. Da ne vide bradu koja podrhtava i borbu riječi koje kao da se pridržavaju da ne izađu van.
– Volim žensku odjeću. – nekoć sitno skriveno u meni, sad je krupno i kao odlomljena stijena palo između nas.
– Znam. Imaš ukusa. Uvijek mi kupiš najbolje stvari. – odgovara dok nožem i vilicom kirurški čisto odvaja meso sa rebara.
– Znaš za moje nalakirane nokte na nogama?
– Da. – osmjehnula se
– Rekao si da te Ema sredila. – ispila je gutljaj mineralne.
– Da. Lagao sam. – ta vatra predugo je u meni tinjala. Nisam više mogao živjeti u mraku, morao sam izaći na svijetlo.
– Sam sam to učinio. I svidjelo mi se. Često to radim. Ponekad nosim i tvoje donje rublje. Čak sam i kupio nekoliko komada za sebe. I haljine. Obučem ih kad ti nisi kod kuće. Gle, moram ti to reći. Obučem ih kad si ti popodne na poslu.
Gledao sam kako joj se osmijeh gasi, lice poprima pepeljastu bolesnu boju. A onda je svoje plave oči uperila u mene. Protrnuo sam. Kao da gledam u dvije cijevi.
– Što želiš time reći? – trag njenog pogleda, žario me po rukama.
– Tata, ti si onda peder. – reče moj sin s naznakom trijumfa u glasu.
Kad sam prestao kašljati, a gušio sam se situacijom i sinovim riječima. Obrisao sam znoj s čela. Moj sin, moj desetogodišnji sin, zuri u mene kao da je otkrio neku čudnu životinju.
– Karlo dušo, molim te odvedi seku u sobu. – riječi šuplje, izgubile su gustoću.
– Ali još jedem. – prosvjedovao je. Tvrdokoran dječak piljio je majčinim očima.
– Ti ćeš se sada odseliti od nas? – otrovno me podbode prije nego li mu je majčina ruka pokazala put u sobu.
– Tata, ti ne ideš nikuda, je li tako? – velike zabrinute oči moje kćeri iščekivale su odgovor.
– Ne. Ne idem. – iako nisam siguran, pomislim
– Pođi s bracom u sobu.
Određeno vrijeme, sate, godinu, buljio sam u tanjur.
– Od kad? – uplašile me riječi vlastite žene.
– Što? – blenuo sam poput pravog debila
– Što, što? Od kad to tako traje? – pokreti kruti, siloviti dok je zvučno nabijala salatu na vilicu.
– Nekoliko mjeseci. Ponekad samo obučem donje žensko rublje. A nekad izostanem s posla. Provedem dan na ulici obučen kao žena. Uđem u poneki kafić. Nitko ne shvati, nitko.
Na dnu sebe još sam mogao pronaći zaigranog dječaka. Ali bio je zatrpan krhotinama muškarca koji se upravo pred ženom raspada.
– Znači, ti ćeš sad što? – glas joj je preoštar. Previše je nabrijana.
– Ništa. Nastaviti živjeti normalno. Samo, sve ovo užasno je teško. To je dio mene protiv kojega ne mogu. Htio ili ne. Ti to zaslužuješ znati. – žuljaju me riječi nespretne, bodljikave. Razmišljao sam dugo. Morao sam to obznaniti, podijeliti. Pa obitelj smo. Poduprijeti će me. Ne živimo više u kamenom dobu.
– Dobro, fino. – gledao sam kako se bori sa teretom kojega ne zna kako da ponese.
Šutjela je. Treba joj vremena. Vjerovao sam da joj treba vremena da malo razmisli o svemu. Sve će se srediti. Sve će biti ok.
– Što si mi ti? Muž, cimerica? – ušmrkne suzu.
– Pa muž. Ali shvati, nisam više mogao.
– A ja bih trebala moći? – mrsko me je pogledala
U ovom trenutku mi se učini, da sam umjesečario u ovu prepirku. Želim da nisam ovdje, dok mi znoj probija pazuhe.
– Znaš li ti kako se ja sad osjećam? Pitaš li se možda ili te nije briga. – upiljene oči u valovima su slale pakost prema meni.
– Osjećam se kao da si me prevario. S drugom ženom. A ta druga žena si ti, jebena budalo.
Oboje smo neko vrijeme razmišljali o tome.
– Imaš pravo. – imala je u fokusu jednu točku.
– Živjeti ćemo kao da se ništa nije dogodilo. Ali ti ćeš se za početak preseliti spavati u dnevnu sobu. U našoj spavaćoj nemaš više što raditi.
Sad još samo za stolom, jedni u drugima gledamo vrijeme koje je prošlo. Pitam se postoji li više ono zajedničko? Od sad umjesto smijeha razmjenjujemo nelagodu.
Iskreno, bojao sam se ovoga. Vlastitu obitelj pretvorio sam u sjene.
Sudaramo se, ali se ne dotičemo.
Kamen i kost
Na stolu u dnevnom boravku venuo je buket jorgovana. Svijetlo ljubičasti cvjetići mirisali su na trulo lišće.
Na fotelji uz otvoren prozor sjedio je on. Pratio je podnevne vijesti. Svibanjski zrak bio je topao i ugodan. Nosio je mirise probuđenog biljnog života.
Janko Lazar, sedamdesetogodišnjak.
Umirovljeni radnik toplane. Cijeli radni vijek brinuo je da ljudima bude toplo. Živi u stambenoj zgradi, drugi kat desno.
Nekad dvometraš, danas se pogrbio, istanjio. Život je iz njega isisao snagu i mišiće. Imao je visoko čelo prekriveno tek pokojim sijedim čuperkom.
Lice izborano, mnogo se briga uvuklo u svaku poru. Iznutra izgledalo je kao hrastova kora, svaki događaj jedan zarez. Bio je staro drvo koje je u svojim godovima čuvalo prošlost.
Oči duboke i još uvijek jasne. Razigrane, nimalo krotke. Gornju usnu krasio je sjedi brk, širine povijenog mu nosa. Bio je oštar kao u starog mačka.
U krilu počivaju mu velike šake izrađene teškim fizičkim radom. Nabubreni zglobovi načeti artritisom. Vitičaste vene ispreplele su njegove ruke kao žice koje drže njegovo tkivo na mjestu. Bio je suh starac izvana ali nikako iznutra.
Samoća je ponekad izazivala očaj u njemu, duboko je urasla u meso. Jedni za druge nemamo nikakvu vrijednost.
Proljetne promjene vremena osjećao je u svojim kostima. Kao da ga je netko uhvatio za noge pa pošteno provukao kroz kamenje.
Voli sjediti u zajedničkom vrtu i poput staroga panja upijati toplinu.
Živio je dakle na drugom katu u nevelikom stanu od pedesetak kvadrata. Stan je bio uredan iako ne pretjerano čist. Nije volio đinđe ni ukrase, pa čak ni slike.
Ponekad, ali samo ponekad u trenucima malodušja, sudarao se sa sobom. Prostorije su bile prenapučene njime. Smetao si je.
Život mu je podario razna iskustva. Neka su ga opterećivala, neka oplemenila. Strahovao je, radovao se, plakao, veselio. Proklinjao i opet veselio kao da onog od ranije nije ni bilo. Nije se štedio. Sad se ponekad čudi što starost načini od čovjeka. Tek blijedu sliku onoga iz mladosti.
Rođen je davne 1949 godine kao drugo dijete u zemljoradničkoj obitelji. Život od početka nije bio lagan. Tama nikad nije nestala ali nije uvijek tako teška.
Poslije smrti roditelja ostao je u bliskom kontaktu sa starijim bratom, sve dok se ovom, prije nekog vremena zdravlje nije ozbiljno pogoršalo. Umislio je kako sve oko njega vrvi bakterijama. Prestao je dirati stvari, rukovati se. Janku je to previše kidalo živce, pa se i sam nekako otuđio.
U puno toga pokazao se promašenim. Recimo u odnosima sa dvije bivše žene.
Uvijek se na kraju ispostavilo da je on taj koji je krivac, gubitnik.
Pokušavao je izgraditi bolji odnos sa svojom kćeri. Jedinim djetetom iz prvog braka, ali i to je nekako završilo s mnogo zavrzlama, dreke, okrivljavanja. Odbljeska optužbi u očima.
Oba braka trajala su kratko, tek pokoju godinu. Nije stigao zamišljati budućnost, projektirati starost.
Tek s trećom generacijom žena u obitelji uspio je sagraditi normalan odnos.
Unuka Tena obožavana od djeda. Svaki tjedan rado ga posjećuje. Vrijeme provedeno s njom za njega je dragocjeno. Čekao ju je nemirnih i razbarušenih misli.
Njegova zgrada bila je živa poput košnice. Kad bi malo bolje osluhnuo uvijek bi začuo bijesnu lupu vrata, preglasan televizor, puštanje vode u školjci, miris prepržene zaprške.
Najbolji mirisi dopirali su s trećeg kata iz stana odmah iznad njega. Tu je živjela gospođa Ankica. Dobrostojeća pedeset devetogodišnja udovica. Nakon smrti supruga hrvatskog branitelja dopala joj je pozamašna mirovina. Odmah je napustila dotadašnji posao voditeljice kuhinje u jednom hotelu. Pekla je najbolje kolače.
Za lijepog vremena ona i gospodin Janko rado bi provodili popodneva u zajedničkom vrtu uživajući u zamamnim slasticama. Ustvari, obožavao je njene kolače ali ne i njenu pretjerano bučnu osobu.
Često je sreće i na hodniku. Zbog povremenog sijevanja u koljenu, ponekad se mora malo odmoriti. Pri hodu, noge je vukao kao da su s donje strane zemlje privučene magnetom.
-Kaj ima susjed? Ste dobro? – uvijek bi ga pitala nasmijana i prpošna.
Smuči mu se od tako napasno raspoloženih ljudi.
Mali Jurica, pak je čista suprotnost. Od njega ga je podilazio neugodan osjećaj.
Duga kosa, po nekoliko ringova u svakom uhu, crnim omeđene oči. Šesnaesto godišnjak pun nekih kabli i žnora što vise svud po njemu. Dijete je bilo napola čovjek na pola stroj. Kao da bez mobitela u rukama ne zna kud bi krenuo ni kako.
Kad bi se sreli dotični mladić ni pogled ne bi podigao. Brzo bi se sjurio niz stepenice. Iza njega ostane tek mutan miris dezodoransa u zraku.
S jedne strane dječaka mu je žao. Čuo je da mu se majka, inače vrsna kirurginja ne odvaja od boce. A možda se generacije jednostavno ne daju polijepiti skupa.
Ne voli promjene, bilo koje vrste. One u njemu izazivaju dezorijentiranost i osjećaj da nešto nije kako treba. Tako je bilo i kad su se susjedi iz potkrovlja odselili.
Uzeo je u zadatak pronaći adekvatnog stanara. No ni nakon dva obavljena razgovora, takvog nije bilo na vidiku
Kod susjeda s istog kata, odmah vrata preko puta njegovih uvijek je živo. Petoro djece kao da imaju razvijen dobro uhodan posao. Konstantno zveče, vječito lupaju, kao da rade u nekom pogonu. Čak ni noći nisu mirne.
Njegovom unutarnjem senzoru rijetko što promakne. Recimo tiha i žučljiva svađa dvoje roditelja. Obiteljska firma više ne stoji kako treba.
Ima previše godina i svjedočio je raznim izvitoperenostima vrijednosti, ljudi i svijeta. Neke stvari može namirisati u zraku.
Najviše voli sjesti na svoj bicikl, pa krenuti van naselja put svog pčelinjaka. Sa svakim okretajem pedale, koljeno sijevne, tek da ga osjeti.
-Sused, pomalo – opominjali bi ga prolaznici.
-Žurim polako. – nasmijao bi se svojim tankim usnicama.
Staračke tamne mrlje na licu i rukama odavale su dojam ožiljaka života. Kao da se živ opekao živeći.
Večer se polako zgusnula, skupila se u mrak. U stanu gospodina Janka nije gorjelo svijetlo.
Ni sam ne zna što ga je natjeralo da zaustavi automobil. Nešto nije bilo kako treba.
Susjed Pavliček vračao se s posla. Dvadeseti jedan sat na neosvijetljenoj cesti nekoliko kilometara od naselja.
Kao da je krajičkom oka zapeo za nešto što ovdje nije pripadalo. U sočnu i razbuktanu travu. Nelagoda ga je draškala na dnu stomaka. Otići ili pogledati.
-Pa nije moja briga. – mislio je
Izašao je iz automobila napetih živaca. Trenutak je škiljio pokušavajući priviknuti oči na mrak. Bilo mu je nekako nelagodno.
Odmah uz rub s lijeve strane, na bankini ugledao je kotač bicikla. Bio je svinut i okrenut u kontra smjeru.
-Hej! Ima li koga? – poviče u tamu.
Tišina mu je odgovorila prijetnjom. Slutnja da nešto ne valja plela mu se o noge.
-Hej – ništa.
Krenuo je prema bunkeru. Dosjetio se baterijske svjetiljke.
-O joj – spoznaja mu je iskrivila lice kao da je dobio iznenadni udarac.
Svjetiljka je od godina ležanja, zaboravljena u bunkeru, oslabila. Blijeda, bacala je isprekidano svijetlo. Ponovo se vratio na rub, osvjetljavajući livadu.
-Hej gospodine – glas mu je bio prigušen. Dlanovi se znojili, krv šumila u ušima.
-Janko – prošapće za sebe. Prepoznao je bicikl svog susjeda. Nešto se nepredviđeno desilo pa da je stari gospodin ostavio prijevozno sredstvo i odšetao do naselja, ponadao se.
Uzalud. Preneražen pogled, malo dalje od povijanog bicikla, zahvatio je nepomično tijelo. Uznemiren ustuknuo je korak unatrag.
-Dovraga – zabio je pogled u asfalt dok se rukom češkao po vratu.
Kakvi ljudi naprave ovakvo nešto, i mirno otiđu svojoj kući? – glas u glavi nije htio ušutjeti.
-Gospodine – zazvao je još nekoliko puta. Nije imao namjeru ni petlju pa da bi se spustio u jarak. Nije se osjećao nimalo samouvjereno. Nakratko je osluhnuo. Ništa se nije čulo osim dalekog kreketa žaba. Zlokobno. Sjenovito prostranstvo drveća i žbunja. Izvadio je mobitel i nazvao devet, jedan, jedan.
Kao i bicikl, i gospodin Janko bio je u nekom neobičnom položaju. Svinutih nogu i raširenih ruku gledao je u bespuća svemira. Kao da se nečemu raduje, kao da ga očekuje nešto lijepo. Livada i polja su ga okruživala. Tami obrisi, nijemi i nepomični.
Na sve strane razlijevalo se zvijezdama posuto nebo i pjeskovita svijetlost uličnih lampi u daljini.
-Kako prokleto oprečno – mrmljao je Pavliček. Srce mu je prebrzo lupalo.
Gleda u daljini naselje i sjene svijetla, a ovdje mrak. Tamo je život a ovdje smrt.
Bilješka o autorici:
Marijana Balog-Parazajda, rođena 1981g. Živi u malenom gradu Križevcima, gdje i radi. Sudjelovala na nekoliko natječaja. Priče joj je objavio PS-portal u zbirci „Pričam svoju priču“, časopis Kvaka, portal književnost.hr, Strane ba, knjižnica Samobor „Pišem ti priču 2018 , 2022“, književni krug Karlovac u „Svjetlu“, kao i časopis „Samotres“ iz Križevaca, Balkanski književni glasnik, Hrvatsko štamparsko društvo, Helly Cherry. Bila među jedanaest finalista na „Natječaju za gorku priču 2022“ knjižnice Vrbovec. Treće mjesto portala „Pisci i književnost“ u zbirci „ Tragovi u snijegu“. Ušla u zbornik „Preprekove jeseni 2022“ Objavila dvije priče na natječaju „Zlatno pero“ Knjaževac u zbirci „Nešto najbolje“, dvije krimi priče u elektronskom zborniku Matice hrvatske Virovitica.
Dunjalučar 