„Mađarski konj“- o kinematografskom opusu Bela Tar-a

„Mađarski konj“- o kinematografskom opusu Bela Tar-a

Film. Šta se pomalja u čovjekovoj glavi kada se pomene film? Da li, poput laganog povjetarca, prostruje neke misli koje sugerišu pravilan, organizovan, skladan tok misli, u pravcu rješavanja nekih ključnih pitanja vezana, tobože, za film ili se začinje neka posve nova koncepcija neurednosti u čovjekovom umu, kaos koji prijeti destrukciji onome koji misli? Da li se, pak, bude neke emocije, neki, barem, varljivi osjećaji koji nečemu uče i čine čovjeka čovjekom? Ili je to samo riječ koja postoji samo kao riječ bez suvislog zaleđa u koji možemo steći bilo kakav uvid? Poteškoća se nazire u bilo čemu, a što želimo sebi približiti. Otkrivanje suštine stvari oduvijek je zahtijevao metafizički iskorak iz vlastite komforne spoznaje, iz vlastitog dogmatskog dremeža. Film ne izostaje iz takvog diskursa.

Umjetnosti, kao takvoj, često i vrlo nepravedno dodjeljujemo neopravdana značenja i smislove koji odmiču od onoga što umjetnost zaista predstavlja i ono što se od iste hoće. Umjetnost se poima kao put ka zabavi, otjelovljenje čovjeka kao homo ludens-a, ona koja brani svaku pojedinačnu egzistenciju od posmatranja same sebe. Ples nas pokreće, pjesma nas oduševljava, tješi, opušta, slika ili fotografija nas intrigiraju, rukotvorine nam predstavljaju svojevrsnu zanimaciju, film nas zabavlja, nudi nam jednu sliku pseudostvarnosti, kazuje nam ono što želimo znati i ono što želimo čuti. Uvijamo se, vrlo često, u plašt pseudonarativa, ponekad i ne pronalazeći smisao iza onoga o čemu se govori ili što se plasira kao neophodno ili neizbježno. Umjetnost je izgubila svrhu provociranja istine ili onoga što se nazire ispod svake vanjštine i izvan je naših iskustvenih spoznaja. Čovjek se okreće umjetnosti, jer se umjetnost u njemu rađa i otkriva, jer je ona čovjekova potreba. Potreba da se zaštiti od istine koja boli i vrijeđa, koja je grdna i ohola, ali je ipak spoznavajući, kontemplirajući je i gradeći vlastiti odgovor stvarnosti na temeljima onoga što je vrijedno. Filozof Nietzsche bi bio vrlo zgađen ovim vremenom, koji slavi svoju jednodimenzionalnost i pohlepu. Čovjek je, vrlo svjesno, zakoračio u eru postkulturalnosti i postracionalnosti, ali i u eru vlastite dekadencije.

Jedan čovjek je, ipak, razvio primjernu filosofiju filma, koja se manifestovala kroz četri kolosalna djela mađarske produkcije, ponudivši jedan kopernikanski uvid u okvire čovjekove egzistencije. U filmovima Bele Tar-a ne naziremo odgovore, već isključivo pitanja. U njegovim filmovima ne pronalazimo mišljenja, već sugestije. Ono što naziremo jeste ogoljena istina sa kojom svaki čovjek kuburi, istina da čovjek uzaludno egzistira. Tar-ov diskurs koji razvija u svojim filmovima jeste moguć upravo zbog jedne poveznice koju svi pronalazimo kada se bavimo njegovom tematikom. Svako je, ipak, bira za sebe. To može biti ili život ili smrt. Ponekad se život doživljava najvećom tragedijom koja može zadesiti čovjeka, posebice u post-komunističkim zemljama istočnog bloka, koje su žrtvovale svoje vođe, ali i vlastitu slobodu. Sloboda se nazire u mogućnosti izbora, a izbor je u Tarovim filmovima ipak neizreciv fenomen. Puki život je zamijenio borbu za život, smisao je zamijenilo dokoličarenje, ispraznost je postala savremenost, a savremenost okovi za izgubljenog čovjeka. Čovjek kao da je bačen u takav svijet koji od njega očekuje stapanje, neoriginalnost, nesuvislost, nemarnost, neemotivnost. Gotovo kao predstava naše savremenosti.

Zbog čega doživljavamo Tarove filomove tako ozbiljnim? Zbog čega ih smatramo univerzalnim, filozofičnim, uspješnim, pravim umjetničkim dostignućem? Mislim da se odgovor nazire u Tar-ovom diskursu koji stvara svakim pokretom kamere, neobično dugim kadrovskim scenama, koje nam imperativno kazuju da bismo se trebali zadržati, zajedno sa njim, u tom jednom momentu i na tom jednom mjestu, koje samo za sebe ispreda specifični narativ, o svijetu, o čovjeku koji odbacuje sebe jer se samog sebe boji. Tar teži ka dijalogu koji je ispreden njegovim režiserskim i narativnim mogućnostima, ali i našom reakcijom na simbolizam koji je istkan ispod površine svakog akterskog pokreta. Mimika kojom protagonisti vladaju je vanserijska i vrlo aktuelna, jer se radi o bistvovanju svakoga od nas koji se grčevito držimo vlasttite egzistencije. Mislim da smisao trebamo tražiti u pitanju dokle?, a ne kada? Koliko je čovjek hrabar da na vlastitim leđima nosi teret svoje egzistencije? Koliko je svjestan da se vrlo malo pita i da je vrlo malo pitan? DOKLE želi utjelovljavati ulogu građanina, prolaznika, oca, majke, osobe koja je misleće biće i nadasve, koliko značaja sve to ima za njega? Tar se obraća pojedincu, pa upravo zbog toga u kadrovima njegovih filmova nikada nije masa, već dva ili tri pojedinca koja vrlo malo razgovaraju, vrlo malo misle ali mnoga zla čine.

Bela Tar svojim filmovima daje osuđivački karakter. Iako je u prvom planu propadljivost čovjeka kao egzistencijalnog faktora ovoga svijeta, plan koji treba posvjedočiti o nečemu razornom što svak’ u sebi nosi, ipak se ispod te datosti nazire kritika upućena malom čovjeku. Da li čovjek dovoljno misli o etičnosti vlastitog bivanja? U jednom od Tarovih filmova, koji nosi simboličan naziv „Satanski tango“, gdje je vlastita egzistencija ples sa inkarnacijom zla i prokletstva, gora od smrti i smješnija od zadovoljstva, nalazimo jedan karakter koji je utjelovila djevojčica sa svojom mačkom. Obje nalaze izlaz iz začaranog, paklenog kruga koji znači život tako što izvršavaju suicid. Ljudi tjeraju ljude na pakosti, na vlastiti resantiman i mediokritet. Čovjek je unezvjeren jer je čovjek, jer prolazi i odlazi. Vrlo je malo onih, kako tvrdi Sioran, koji uživaju istinsku slobodu izbora, koji nose u sebi značenje ispravnosti, istinitosti, momenat prepoznavanja smrti kao kontratežu života, onda kada život zbilja vrijedi. Sve kontrarno tome jeste nedostatno, pretvorno, hipokratsko. Bela Tar ovim potezom nagovješćuje da se zaokružila dekadencija kojoj je čovjek prisustvovao. On sam postaje zadnji čin pred propast. Momenat spoznaje jedne nekompletirane ličnosti i jedne životinje za koju pretpostavljamo da ne posjeduje razum je dovoljan uvid u ono što se odista prolama kroz cjelokupni Tarov kinematografski opus, a to je beznađe. Kada nada napusti podijum ostaju kaos i zaborav.

Bio to Satanski tango, Werchmeisterove harmonije, Torinski konj ili Prokletstvo, zasigurno je da očaj na koji neminovno nailazimo jeste sastavnica čovjekovog bistvovanja. Ljudi Tarovih filmova su ljudi koji su dovoljno dugo gledali u ambis. Ambis je dvostruko uzvratio, uvukavši ih u vrtlog prokletstva. Satana je sjeo na prijesto, a despair se uvukao u kožu. Šta učini jedan kada shvati sa čime ima posla? Taj jedan napusti scenu. U filmu Torinski konj nailazimo na predstavu, u kojem dva karaktera i treći koji je njihov konj, čekaju na smrt. Gotovo kao neki vic, kada konj prvi odlazi sa pozornice života, tek se tada stiče uvid da uvida nema, da je um zaposjednut, da je život igračka za bogove. Nije ni puka slučajnost što je u samom uvodu filma ispričana priča o filozofu Nitzsche-u, koji je kao vrlo mlada i podantna osoba prisustvovao ubistvu jednog konja, koji ga je ganuo do same nutrine bića, predodredio njegov cjelokupan filosofski angažman ali i život koji je završio pomračenjem. Film je podijeljen na šest dana, koji simbolično predstavlja famoznih šest dana tokom kojih je Bog stvarao svijet. Bela Tar pokušava navesti svakoga od nas na značenje prepuštanja čovjeku božje kreacije iliti božjeg dara. Za šest dana došlo je do apsolutne destrukcije tri života. Ovaj film nam prepušta i jednu sasvim drugu perspektivu u kojoj možemo sebi dopustiti zamisao potpuno drugačije sudbine oca, kćeri i njihova konja, gotovo neki američki happy end, ali to se dešava tek onda kada film ispuni svoje uslove: kada ga pogledamo, shvatimo i primjenimo imperativ koji postavlja. Život je kratak, egzistencija upitna a vremena je sve manje. Bela Tar, ipak, ne nastupa u formi i izričaju stoika koji nas upozorava na smrtnost i prolaznost, na besmislenost i očajanje. Bela Tar ima namjeru pokazati stvari onakvima kakve one jesu. Čovjeka kao propadljivog i korumpiranog, manjkavog i osvetoljubivog, a svijet kao posljednje utočište palih anđela. Tokom jednog intervjua, kada su pitala Tar-a da li tvrdi i sam da su njegovi filmovi poput filmova Tarkovskog, on je prostodušno odgovorio da u filmovima Tarkovskog kiša pročišćava, dok u njegovim filmovima kiša jednostavno stvara blato. Zaključno sa Tarovim posljednjim djelom, zaključit ćemo i diskusiju o njemu. Sam je smatrao da je stvorio dovoljno filmova, kojima je rekao sve što je mislio ali i namjeravao reći. Čovjek je samom sebi tvorac i dželat. Egzistencija je, umnogome, samo putokaz koji jedan prati, ipak, on govori o poziciji slijepaca.