Ljubavna poezija kroz vrijeme od Istoka do Zapada

(priredio: Seid Zimić Žepljak)

Igra Erosova

Često se Eros i ja igramo loptom.
Gle, Heliodoro, on ti umjesto lopte
moje dobacuje srce!
Usliši ipak moju čežnju
i poigraj se sa srcem mojim,
al ako ti na zemlju padne, tad nikad
Afroditi oprostiti neću
nehajno loptanje tvoje!

(Grčka, 130 – 60. stare ere)

Ljubav

Kamas je slomio moje srce
i ubio vitko tijelo.
Nikad mu se neću približiti u ljubavi.
Tako je govorila prijateljici
ponosnim riječima,
a pogledom gazele gledala je
da li se on približava.

(Indija, 7. stoljeće)

Žalosna vrba

Žalosna vrba na grobu djevojke
savila je grane na jednu stranu.
Tamo je humak mrtvog mladića.
Tko može još sumnjati čija je bila
ljubav ove djevojke?

(Japan, 8. stoljeće)

---

---

Nisam što bijah

Nisam što bijah, vidim eto,
i što sam bio nikad više,
proljeće moje, moje ljeto
već mi kroz prozor iskočiše.
Ljubav je iznad svih bogova,
bila gospodar moje volje.
O, da mi se je rodit snőva,
služio bih je još i bolje.

(Francuska, 15. stoljeće)

Možda

Prekrasna ženo, s madežom na licu,
ako si djevojka, sa mnom pođi,
ako si udata, idi svojim putem,
ako si udova, da vidimo. Možda …

(Peru, 17. stoljeće)

Pred sudom

S kim sam zanijela, neću vam reći,
ma umrla ovoga trena.
Vi pljujete na pod: gledaj ti kurve.
A ipak sam čestita žena.

(Njemačka, 18. stoljeće)

Volio sam vas

Volio sam vas; i ljubav još, možda,
nije ugasla sva u srcu mom;
no neka vas ona sad ne brine više,
ja neću da vas rastužujem njom.
Volio sam vas nijemo i bez nade,
s ljubomorom i strepnjom srca svog;
volio sam vas iskreno i nježno,
volio vas tako drugi – dao bog.

(Rusija, 19. stoljeće)

Za mrtvom dragom

Pod prozorima mojim je fontana,
što jauče u plačnom razgovoru;
i jedno drvo, gdje u harfe zboru
slavuji žive; kroz prozor izvana
svaku noć blijeda zaviri Dijana
i čelo moje tužnim sjajem mami.
Dok plačem, bude mene u osami:
to drvo, mjesec taj, i ta fontana.
Ustajem blijed, kroz prozor da izvirim:
to jadikovke kroz dolinu ječe,
slavuji plaču, a fonrana teče,
govore o njoj – a ja srce širim,
u očaju se za smrt molim jače,
i sahnem, venem, mrtav da se smirim …
A svako jutro ta fontana plače.

(Poljska, 19. stoljeće)

Običnoj prostitutki

Budi sabrana – sa mnom možeš biti mirna – ja sam
Walt Whitman, liberalan i vedar kao priroda.
dok te sunce ne izopći, ni ja te neću izopćiti.
Dok vode ti ne uskrate blistanje i listovi šuštanje, neće
ti ni moje riječi uskratiti blistanje i šuštanje.
Moja djevojko, ja ugovaram s tobom sastanak i
obavezujem te, da učiniš pripreme, da budeš
vrijedna mene.
I obavezujem te, da budeš strpljiva i savršena, dok ja
ne dođem.
Do tada ja te pozdravljam značajnim pogledom, da
me ne zaboraviš.

(Amerika, 19. stoljeće)

Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
na visokom odru, u agoniji svijeća,
gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
sumnjajući da su tamne oči jasne
odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke,
sve što očajanjem htjedoh da oživim
u slijepoj stravi i u strasti muke,

u dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.

(Hrvatska, 19. stoljeće)

Ljubi me

Ljubi me
Ali ne dođi preblizu
Ostavi mjesta za ljubav
Da se smije svojoj sreći
Daj da uvijek jedan pramen
Moje žute kose
Bude slobodan.

(Švedska, 20. stoljeće)

Nestašnoj devojci

Zar poljubac meni, starcu,
daješ, mlada, sa usana?
Zar na moje staro rame
pada ruka usijana?

Je l’ to ljubav, je li šala,
te je tvoja ruka mala
na ramenu sedog starca
zadrhtala, zatreptala?

Il’ si došla, zluradice,
da me varkaš, da me jediš?
Izmučene stare grudi
da povrediš, da pozlediš?

„Ja te ljubim!“… tvrdiš, mlada,
puna jada, puna nada, –
ali ljubav sedom starcu
veruj, dušo, teško pada…

Uvele su grudi moje,
tvoja ljubav vatra živa –
pa se bojim, starac sedi,
od plamena i goriva.

(Srbija, 19. stoljeće)

Azra

Kraj tanana šedrvana
Gde žubori voda živa
Šetala se svakog dana,
Sultanova ćerka mila.
Svako veče jedno momče
dolazilo tu da šeta,
Kako vreme prolazilo;
Sve je bleđe, bleđe bilo.
Pitala ga jednog dana
Sultanova ćerka mila:
„Kazuj robe, odakle si,
iz plemena kojega si?“
„Ja se zovem El Muhamed
iz plemena starih Azra
Što za ljubav život gube
I umiru kada ljube.“

(Njemačka, 19. stoljeće)

Čekaj me

Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviši da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek kaže ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu — naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svetu.

(Rusija, 20. stoljeće)

Zambak

U kineskoj maloj vazi
na prozoru sobe moje
cvjeta zambak čist i bijel
nevinosti poput tvoje.

Vrh zelene stabljike mu
mekano se perje širi,
a oko njeg lepršaju
sanje moje k'o leptiri.

Mističnijem svojim krilom
vjetrići mu pelud trune,
pa mirisom opojnijem
moju malu sobu pune.

Ja taj miris žedno gutam,
duša mi ga strasno pije –
ah, u perju zambakovu
tvoja duša sanke snije!

(Bosna i Hercegovina, 20. stoljeće)