Madame Bovary i zatvor svakodnevnice

„Dosada je većina ljudi prihvatala svoje kulture kao sudbinu, poput podneblja ili maternjeg jezika; međutim naša empatijska svest o tačnim oblicima mnogih kultura je sama po sebi oslobođenje od tih kultura kao tamnica.“

Marshal McLuhan

Madame Bovary i zatvor svakodnevnice

Tradicionalno se prihvaća tumačenje Flaubertove Madame Bovary da je Emma Bovary, poput Don Quixotea, poludjela navođena sentimentalnim romanima koje je pomno čitala. U takvom tumačenju se zapostavlja okolnost da je identičnu optužbu za Emminu neraspoloženost iznijela njena punica, a polazište njenog gledišta jeste da Emma treba biti sretna i zadovoljna što je u braku sa Charlesom i da nemir u domaćinstvu dolazi izvana, a ne iznutra. I tako krivac ispadaju knjige koje je je ona čitala jer takvom površnom logikom ništa drugo joj nije moglo dovesti u stanje neraspoloženosti. U tome i jeste Emmin problem, ništa drugo je nije moglo oneraspoložiti jer ona nije ni imala bilo šta drugo, a to su joj i knjige ukazivale.

            Da bismo mogli razumjeti Emmu Bovary, moramo razumjeti i položaj žena kroz historiju. Iako se muškarci mogu poistovjetiti sa njom, ipak se u samoj knjizi tragedija Emme Bovary povezuje sa njenim spolom i to ne zbog bioloških razloga, nego zbog društvenih. Naime, kad je bila trudna, ona je silno željela roditi sina, a ne kćerku. Ni to nije bilo motivisano nekim dogmatičnim stavom koliko je bilo fiksirano praktičnim uviđajem u društvene okolnosti. Emma Bovary kao provincijska žena francuskog građanskog društva XIX stoljeća je bila potpuno zarobljena u mjestu rođenja i njoj je samo brak (gledajući u stvarne okolnosti, književnost je kao duhovni ili emotivni izlaz; projekcija svoje ličnosti u svijet fantazije) mogao pružiti izlaz. Tako joj se i činilo kad se pojavio ljekar Charles i kad je njenom ocu liječio lom na nozi. Kroz takvog čovjeka je ona mogla vidjeti svijeta van svoga doma. Pogriješila je jer Charles je imao više sreće nego sposobnosti i znanja, a nije imao ni posebnih interesa ni ambicioznu volju. Kad je prestala ići na balove jer kao žena nije mogla bez muža učestvovati u društvenom životu, preostala joj je nada da će roditi sina koji će umjesto nje putovati svijetom i da će makar njegovim očima vidjeti sve ono što Charlesa nije zanimalo. Kad je saznala da je rodila kćerku, sva nada je propala jer je kao žena znala da njenu kćerku čeka ista sudbina: životna zavisnost od bračnog partnera.

            Društveni položaj žena prije vremena Emme Bovary je bio još gori. U srednjem vijeku se vjerovalo u postojanje „ženske histerije“, duševne bolesti svojstvene samo ženama od kojih su muškarci navodno bili imuni (ali i tada se govorilo o muškarcima ne u biološkom smislu nego o idealu muškosti toga vremena). Ta „ženska histerija“ je bile samoispunjavajuće proročanstvo svoga vremena. Francuski historičar Jacques le Goff je skrenuo pažnju na jednu okolnost. Ta okolnost je bila da su muškarci imali društvenu slobodu pomoću koje su mogli rješavati svoje nakupljene emotivne i mentalne tegobe: Oni su naprosto mogli otići u lov, u križarski rat, u krčmu ili bilo kojim drugim aktivnostima su mogli skrenuti svoju pažnju s onoga šta ih muči i tako „hladnije“ glave svoje probleme rješavati. Žene su bile zarobljene u svojim domovima sa svojim razbojima i one su bile „proklete“ da svakodnevno borave zajedno sa svojim emotivnim i mentalnim tegobama dok one ne prerastu u toj mjeri otpor volje i dok one ne postanu „histerične“. Vjerovanje koje prouzrokuje pojave u stvarnosti se počne smatrati posljedicom stvarnosti i takvo postaje neupitna istina i tako održava okolnosti njegovog ispunjenja. Pjesnički rečeno, ženama je bila oduzeta mogućnost krojenja svojih sudbina i za kompenzaciju su dobili tkalački razboj. Samo je Penelopa mogla svoju sudbinu krojiti time što će razdirati tkanje, ali je ona to radila u iščekivanju Odiseja za spas od nametnute sudbine braka sa nekim od prosilaca, braka koji bi bio protiv njene volje, ali koji bi po društvenim konvencijama njenog vremena morala prihvatiti.

            Émile Zola je pod utjecajem učenja Hippolytea Tainea svoje romane doživljavao kao dokumente svoga vremena ostavljene budućim generacijama da svjedoče o onome što je Francuska njegovog doba. Iako je Gustave Flaubert iz Francuske istog doba kao oni, on je svoje romane više doživljavao kao stilsko umijeće i njemu nije toliko bilo bitno šta se u romanu predstavlja nego kako se ono predstavlja. Ali ako posmatramo njegov roman kao dokument njegovog vremena, ipak se provuče misao da Madame Bovary nije toliko ličnost iz prošlosti koliko ona može biti dio našeg vremena. Don Quixotea i dalje danas čitamo, doduše uglavnom skraćene verzije sa detaljnim objašnjenima o stvarima unutar djela koji su u međuvremenu ispali iz mode, ali ne čitamo Amadísa de Gaulu, viteškog heroja iz književnosti koju je Don Quixote čitao. Romane koje Emma čita su romani koje možemo i mi danas čitati. Možda ne identičnih autora kao njeni, ali njeni romani su preteča naših današnjih. Ona je čitala da preko književnosti proživi što u stvarnosti ona nije mogla ni preko sebe, ni preko muža, ni preko djeteta ni preko ljubavnika. Može se reći da ona nije ni voljela toliko Rodolphea koliko je voljela pomisao da sa njim može obići svijet. Njoj je trebao izlaz iz njene svakodnevnice, a knjige koje je čitala nisu bile uzrok toga koliko posljedica te potrebe. I mi danas, muškarci i žene, živimo u svijetu iz kojeg stalno želimo bježati, a taj svijet od kojeg želimo pobjeći je sveprisutan.

            Postoji duboki simbolizam u njenom načinu samoubistva. Ona je popila ogromnu dozu arsenika, „sporog“ otrova koji se inače žrtvi sipa u manjim dozama dok žrtva iz sedmice u sedmice ne postaje slabija i slabija, sve slabija do momenta smrti. Takav je i naš savremeni svijet. On polako truje i truje. Može se Madame Bovary osuđivati, ali osuda nje više nalikuje bijesu ljudi ostavljenih u Platonovoj pećini, a ona na samom izlazu ostavljena bez snage za dalje penjanje. Ona kroz čitav roman pokušava izbjeći to stalno trovanje u malim dozama i na kraju, ne dozvolivši da je nešto ubija sporo, slobodu pronađe u tome da sav otrov namijenjen dužem vremenu popije odjednom. Ženska strana njene tragedije je značajna ne samo radi edukacije o položaju žena u društvu kroz vrijeme, nego i zbog toga što se često svi aspekti njene ličnosti zanemaruju da bi se ona svela na ženu koja je prevarila muža. Metod njenog pokušaja bijega možemo osuditi, ali da je ona muški lik, mi bismo više govorili o njenom avanturističkom duhu čije težnje nije nikako mogla ona ostvariti, a manje bismo pažnje posvećivali njenoj preljubi. Govorili bismo o njoj kao što govorimo o Odiseju: na prvom mjestu je bio junak mudrosti sposoban prevariti protivnike, a tek tamo negdje na nekom udaljenijem mjestu je varao svoju Penelopu dok je ona odbijajući sve prosce ostajala vjerna njemu. Madame Bovary nije, doduše, bila toliko mudra kao on, ali je ona realnija dok je on mitski. Ona je bliža nama, dok je on udaljeniji.

            Emma Bovary nije poludjela od čitanja sentimentalnih romana. Njoj su oni pokazali kakav svijet može biti i poludjela je što svi njeni pokušaji da svoj svijet učini takvim su završavali neuspjehom. Na balu je također vidjela kakav svijet može biti, ali njen muž nije uvidio njihovu ljepotu. Ona ambiociozna i željna svijeta, a on sretan samo zato što se uspio skrasiti sa ženom koja ga je voljela. Ovo nije apologija Emme Bovary, a ni osuda Charlesa Bovarya. Ovo je uvođenje drugačijeg gledišta u tumačenje romana jer i mi živimo zarobljeni u svijetu, a kao ona, i mi znamo da on može biti drugačiji. Ona sa manjom mogućnošću poznavanja svijeta je odbila biti zarobljenik svoje sudbine, a mi sa većim poznavanjem svijeta ostajemo zarobljeni u sudbinama svoje kulture i njene svakodnevnice.

Autor: Luka Bošković

Literatura:

Gustave Flaubert Gospođa Bovary, Beograd: Laguna, 2020
Jacques Le Goff Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Zagreb: Golden marketing, 1998
Homer Odiseja
Marshal McLuhan Gutenbergova galaksija: Civilizacija knjige, Beograd: Nolit, 1973

Bilješka o autoru:

Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.