Balašević u mirotvoračkoj misiji devedesetih
U praskozorje jugoslavenskog rata Đorđe Balašević trudio se držati podalje od politike. Nakon albuma “Marim ja” i svega nekoliko koncerata koji su pratili taj album, Balašević je po prvi put zaista odlučio prekinuti karijeru. Istinski je odlučio da pauzira sa muzikom dok rat traje. Međutim, godine 1991. rat je zakucao i na njegova vrata kada mu je precizno u četiri ujutru stigao poziv za mobilizaciju. Ipak, uspješno se sakrio od JNA koja ga je željela poslati na hrvatski front. Balašević je govorio da “nije neka vojničina” i kako “ne može postati čudo od deteta – Srbin u trideset i sedmoj godini.”
Pomirio se sa tim da Jugoslavije više nema ali nikada nije uspio pojmiti rat i razumjeti njegove ciljeve. Međutim, kada govorimo o njegovom otporu ratu, on se zasigurno ne završava samo na pukom sakrivanju od mobilizacije.
Kako je novinar Ivan Ivačković rekao:” Rat nije vođen u Srbiji, ali njegov težak zadah još kako se osećao. Na sve strane slavilo se nasilje, gangsteri su proglašavani herojima, a siledžije i ljudi rastrojenih živaca, obučeni u maskirne uniforme, naoružani pištoljima mašinkama i bombama, prolazili su glavnim ulicama srpskih gradova, mračnim i musavim.”
Upravo taj teški zadah je gušio Balaševića kao i druge osobe poput njega. Mirotvorac, kakav je bio, nije mogao mirovati. Nakon dvogodišnje pauze vratio se jer više nije mogao da šuti.
Posebice kada je ratnohuškačka propaganda cinično zloupotrijebila njegovu pjesmu “Samo da rata ne bude”, u jesen 1993. godine na RTS-u obilježavajući Međunarodni dan mira dok sa druge strane ljudi ginu.
Album “Jedan od onih života”, objavljen 1994. godine, izašao je kao odgovor Đorđa. Unutar ovog albuma objavio je pjesmu “The Last March” uz svojevrsni otrovni humor, pjevao je o propaloj državi te je uz to uputio svoje – “marš” onima koji su tome doprinosili.
Uz tu numeru, na ovom albumu je objavljena i pjesma “Krivi smo mi” u kojoj je postavio preciznu dijagnozu bolesnoga društva gdje je prognozirao kako će ljudi nastaviti živjeti ograđeni bodljikavom žicom, sami i precrtani. Sa ovom pjesmom uperio je prst prema tihoj većini koja je parazitima društva dopustila da se domognu vlasti i oružja.
Balada “Čovek sa mesecom u očima” govori o uništenju Vukovara, glavni junak pjesme je stvoren na temelju Balaševićevog razgovora sa čovjekom koji je učestvovao u stradanju Vukovara. Dule Ramljak, tako nazvan u romanu “Jedan od onih života” – nikada nije više bio normalan. Ovog junaka su svaku noć proganjale slike uništenih života.
Borba protiv Miloševića
Na bini sa mikrofonom Đorđe Balašević se suprotstavljao Slobodanu Miloševiću. Ne samo kroz pjesmu nego i izrugivanjem, svojevrsnom stand up komedijom. Na taj način je često nasmijavao publiku ali i reskirao život. Posebice dok se suprotstavljao supruzi Miloševića – Mirjani Marković. Nikada Đorđevi koncerti nisu bili tako ubojiti ni u političkom a ni umjetničkom smislu kao u zimu 1993/4 godine. Petar Luković je u “Vremenu” napisao: “Kao da se na Balaševićevim večerima odlučivalo o životu i smrti, prošlosti i budućnosti”, svi na koncertu uključujući i Balaševića se se ponašali “kao da im život zavisi baš od tog koncerta”.
Na prelasku 1996/7. godine Balašević je održao deset koncerata u Sava centru za vrijeme demonstracija protiv Slobodana Miloševića. Balašević je to nazvao revolucijom, desetine i stotine ljudi su svakodnevno izlazili na protestne šetnje. U maju 2000. godine svijetlo dana je ugledao album “Devedesete” na kojemu se našla pjesma “Živeti slobodno”. Za nju valja dodati samo ono što je novinar Ivačković rekao, ništa više – ništa manje: “Umetnici, istoričari, političari, soziolozi, go(vo)rljivi učesnici i svedoci upinjali su se da objasne tu deceniju, da prikažu ambijent u kojem su carovali gangsteri, a kultura doživela slom. Vođene su diskusije na televiziji, pisane su analize, pevane su pesme, štampani su memoari, pametovalo se na sve strane. Ali malo kome je uspelo da tako vešto sažme duh tog vremena kao što je uspelo Balaševiću ubovoj pesmi. Ona je precizno i pouzdano svedočanstvo o strašnom dovu u kojem su umesto plemićkih dodeljivani lopovski grbovim”.
Upravo na ovom albumu se našla i pjesma “Leged'a o Gedi gluperdi” koja je životopis Slobodana Miloševića. U najkraćem Geda je opisan kao “crna ovca” u porodici. Međutim, to nije prva pjesma koju je Đorđe posvetio Miloševiću. Početkom devedesetih snimio je pjesmu “Sloboda-ne” koja se u javnosti pojavila 1997. godine. Međutim, čak i prema njemu Balašević se ponio kao gospodin. Nakon odlaska Miloševića sa vlasti 2000. godine Đorđe viśe nije javno izvodio pjesmu o Gedi gluperdi.
Koncerti mirotvorstva
Neumorljiv, 1996. godine izdao je album “Naposletku” sa kojim je održao neke od najvažnijih koncerata u svojoj karijeri. Novembra 1994. godine održao je trijumfalni koncert u Ljubljani. Februara 1998. došao je i u Sarajevo – samim time, bio je prvi srpski muzičar koji je nakon rata tamo pjevao. Pred njegov dolazak novine su objavile da se priprema novi sarajevski atentat, ovaj put na srpskog muzičara. Tada mu je ponuđeno da na bini nosi pancir košulju, međutim odbio je – izrekavši legendarnu rečenicu po kojoj su ga Sarajlije i Bosna i Hercegovina upamtile :”Ako treba da se bojim za život, eto mi prilike da bar dva dana budem pravi Sarajlija”. Sav prihod od prodaje ulaznica donirao je za proteze djeci staradaloj od nagaznih mina. Tim albumom obišao je Sloveniju, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu, a preostala mu je Hrvatska. Međutim, iako ga je tamošnja publika željno iščekivala, zvanična politika se držala oštro prema svakome iz Srbije.
Ipak, Balašević je svoja dva naredna koncerta u Sloveniji najavio kao “koncerte za Zagreb”. Hrvati su masovno pohrlili u Sloveniju, tokom koncerta u Mariboru publika je skandirala “Zagreb, Zagreb!”. Đorđe je tada izjavio: “Znam da ste dobili minus što ste došli da me slušate, a ja zato što sam došao da vam pevam. Samo, oni što broje te minuse nepismeni su, pa ne znaju kaku su minus i minus uvek plus.”
Godine 2000. Đorđe je označio prvu stanicu svog povratka u Hrvatsku a to je bila Pula. Na prethodno pomenutom albumu “Devedesete” našle su se i pjesme posvećena Bosni i Hercegovini – blaga balada “Sevdalinka”, kao i pjesma “Stih na asfaltu” posvećena Zagrebu.
Iako su ovo samo neki fragmenti mirotvoračke uloge Đorđa Balaševića, svakako da je riječ o ličnosti koja je prkosila režimima i vodila se ljudskošću. U članku poput ovog se ne mogu pobrojati svi događaji, izjave i citati kojima je doprinio tome da se u državama bivše Jugoslavije osjećao kao dobrodošao. -Međutim, svakako da se na osnovu iznesenog može zaključiti zašto se u silnim gradovima nakon njegove smrti sa žalošću obilježila i odbolovala ista.
Autorica: Lamija Keso
Upute na tekst:
Đorđe Balašević: “Jedan od onih života”, Balbelo, Novi Sad, 2017.
Đorđe Balašević: “Dodir Svile”, Balbelo, Novi Sad, 2022.
Ivan Ivačković, “Panonski admiral emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića, Laguna, Novi Sad, 2022. Koncerti mirotvorstva
Bilješka o autorici:
Lamija Keso, rođena 2001. godine u Bugojnu, odrasla je u susjednom Gornjem Vakufu Uskoplju gdje je završila osnovno i srednje školovanje. Kroz tinejdžerske godine je pronašla svoju ljubav u knjigama, historiji, fotografisanju. Svoju prvu samostalnu fotografsku izložbu je imala 2019. godine. Pored toga od tada se bavila aktivizmom i društveno korisnim radom – ka čemu nastoji sve do dan danas. Zanimljivo je pomenuti i njenu ljubav prema muzici koja je krenula od ranih godina kada je počela svirati klavir. Nakon završene gimnazije, preselila se u Sarajevo. Trenutno studira na Filozofskom fakultetu, Odsjek za historiju – prvi ciklus. Zasigurno ju je tu dovelo veliko interesovanje prije svega prema srednjovjekovnoj Bosni i srednjem vijeku, pa nakon toga antici i drugim historijskim periodima i procesima.
Dunjalučar 