Irvin D. Yalom: Kad je Nietzsche plakao

Irvin D. Yalom: Kad je Nietzsche plakao

Zvona San Salvatorea probiše se u sanjarenje Jozefa Brojera. Izvukao je težak zlatan časovnik iz džepa prsluka: devet sati. Još jednom pročita malu, srebrom obrubljenu kartu koju je primio prethodnog dana. 21. oktobar 1882.

Doktore Brojer,

Moram da Vas vidim zbog vrlo hitnog slučaja. Budućnost njemačke filozofije je u opasnosti. Nađimo se sjutra ujutru u devet sati u kafeu Sorento.

Lu Salomé

Kakva drskost! Godinama nije doživio da mu se neko obrati tako arogantno. Nije poznavao nikakvu Lu Salomé. Nikakve adrese nije bilo na koverti. Nikakvog načina da se toj osobi saopšti kako devet sati nije pogodno vrijeme, da frau Brojer neće biti oduševljena da doručkuje sama, da je dr Brojer na odmoru i da ga „hitni slučajevi” ne zanimaju – u Veneciju je upravo i došao da bi pobjegao od hitnih slučajeva.

Pa ipak eto ga tu, u kafeu Sorento, u devet sati, kako proučava ljude oko sebe pitajući se ko bi od njih mogla biti ta nametljiva Lu Salomé.

„Još kafe, gospodine?”

Brojer klimnu glavom konobaru, dječaku od trinaest ili četrnaest godina vlažne crne kose zalizane unazad. Koliko dugo je sanjario? Ponovo pogleda na sat. Još deset minuta straćenog života. I straćenog na šta? Kao i obično sanjario je o Berti, lijepoj Berti koja mu je bila pacijent poslednje dvije godine. Prizvao je njen zadirkujući glas: „Doktore Brojer, zašto me se toliko plašite?” Sjećao se njenih riječi kada joj je saopštio da više neće biti njen doktor: „Čekaću. Vi ćete uvijek biti jedini čovjek u mom životu.”

Prekori sebe: „Za ime boga, prekini! Prestani da misliš! Otvori oči! Progledaj! Pusti svijet da uđe!” Podigao je šolju udišući aromu jake kafe zajedno sa hladnim oktobarskim venecijanskim vazduhom. Okrenuo se i pogledao unaokolo. Ostali stolovi kafea Sorento bili su puni ljudi koji su doručkovali – uglavnom turista i uglavnom starijih. Nekoliko njih je držalo novine u jednoj, a šolje s kafom u drugoj ruci. Iza stolova lebdjeli su i obrušavali se čelično plavi oblaci golubova. Mirne vode Velikog kanala, koje su u svom svjetlucanju odražavale raskošne palate poređane duž njegovih obala, remetilo je jedino talasanje jedne ploveće gondole. Ostale gondole su još uvijek spavale, privezane za vijugave motke što su nahereno štrčale po kanalu kao koplja slučajno bačena nekom džinovskom rukom.

„Da, tako je – pogledaj oko sebe, budalo!” Brojer reče sebi. „Veneciju dolaze da vide ljudi iz cijelog svijeta – ljudi koji odbijaju da umru prije nego što ih blagoslovi ova ljepota”.

„Koliko sam od života propustio”, zapita se, „samo zbog toga što nisam uspijevao da gledam? Ili sam gledao, a nisam vidio?” Juče je čitav sat proveo u samotnoj šetnji oko ostrva Murano, a na kraju tog sata – ništa viđeno, ništa zapamćeno. Nijedna slika nije prenijeta od retine do korteksa. Sva njegova pažnja bila je zaokupljena mislima o Berti: o njenom očaravajućem osmijehu, očima koje obožavaju, dodiru toplog tijela punog povjerenja i njenom ubrzanom disanju dok ju je pregledao ili masirao. Takvi prizori imaju moć – svoj sopstveni život; kad god bi bio neoprezan navirali bi u njegov um i okupirali mu maštu. Da li će ovo zauvijek biti moj usud, pitao se. Zar sam predodređen da budem puka pozornica na kojoj se vječno odigrava drama sjećanja na Bertu?

Neko ustade od susjednog stola. Prenu ga oštro struganje metalne stolice o ciglu i on još jednom pogledom potraži Lu Salomé. Eno je! Žena koja dolazi niz Rivu del Karbon i prilazi kafeu. Samo je ona mogla da napiše onu poruku – ta elegantna, visoka i vitka žena umotana u krzno, koja zapovjednički korača prema njemu kroz lavirint zbijenih stolova. I dok se približavala, Brojer primijeti da je mlada, možda čak mlađa od Berte, moguće još uvijek školarka. Ali to zapovjedničko držanje – izvanredno! Sa tim će daleko dogurati.

…