Kad otvorimo oči
Evo ti, pomisli nebo
i ovaj teret.
Valja sreću na sedam milijardi dijelova
dijeliti.
Pa šta ako se samo zavjese
na prozorima ispod kojih prolaziš
pomjeraju svakog petog dana?
Uzmi, uzviknu svemir
i ovu moju prazninu.
Polako obuj cipele i smij se ulicama
i ove jeseni.
Svi nekako stare, nema ništa strašno
ni gorko u tom što našu starost
niko nije dovoljno poželio?
Ponesi, pomisli srce
ovaj ćošak u kome nema nikog.
Nad krovovima odavno usnuli mjesec
progoni čežnju.
Pred put se grli, za laku noć grli.
Zar život u tišini i ćutanju
postoji i kad otvorimo oči?
Želja
Sve je moglo biti
da je još jednu noć
pod zvijezdama drhtala
jedna želja.
I da nije
prejak stisak rukama
zlato pretvorio
u kamen
Sve je moglo biti
da je još jednom korak
probudio usnulo stepenište
koje vodi u san
I da su neke ruke
i neke oči
bar još jednu zimu
pristale na laž.
Sve je moglo biti.
I čega nema, postalo bi
I što nije, nastalo bi.
Da je samo moglo biti.
Ovako ništa nije
i sve pomalo jest
neobjašnjiv limb
između trpljenja i ljubavi.
Požuri
Požuri, mjesec samo što se ne ugasi.
Da čuješ kako mi dogorijevaju prsti
dok prebiram fotografije
na kojima spavaš
Požuri, nebo će pasti svakoga časa.
I ti onda, kad svijeta ne bude,
nećeš znati koliko me nema,
koliko sam nestao, u predvečerju.
Požuri, zemlja puca pod tabanima mojim,
a ti baš ništa ne znaš.
Negdje osvjetljavaju lampe tvoje obrve
i drugi vjetar broji sitniš u tvome džepu.
Ja evo čekam gospođu zimu
da zaledi i ovo zrno u meni.
Ja evo čekam noći i tminu
da mi pokvare rukopis i sjećanja.
Požuri, svemir se gasi tačno u 22.
I ti ćeš pružiti ruke tišini.
Neka će zvijezda tebi poželjeti laku noć
kao što sam nekada ja.
Udah
Samo udahni.
Počinje nova predstava.
U tišini će proključati voda
i skuhat će se i ovog jutra gorak čaj.
Ništa zapravo i nikom u suštini
neće nedostajati tvoje misli.
Samo udahni i zaroni.
More nikad nije bilo pliće i pitomije.
Prestani postojati u podne.
Ubij svako očekivanje i plan.
Gurni ruke u džepove, bradu u jaknu.
Nek noge i ruke odrade smjenu.
Pa kad budu i padale maske,
ti svoju u tišini skini.
Svijetu pokaži koliko je ostalo
od onog što su željeli od tebe.
Tišine
U tišini, ko na bdijenju
trepere uspomene nad nama.
Veliki se, kažu, medvjed
večeras oholo smije.
Stigla su me, priznajem nerado
sjećanja i sumnje.
Objasniti se više ne mogu
ni utopiti strahovi i zebnje.
Širim večeras zato ruke.
Neka mi sude svjetla
uličnih svjetiljki
s kojima dijelim ovu noć.
Neka kaznu odredi zima.
I neka pravdu donesu
hladni i daleki
koraci tvoga sna.
Onda će, usnio sam, biti mir.
I planeta će se bezbolno okretati
u ritmu jedne samoće
i davnih obećanja.
Zavijaju u meni priznanja.
Klonule su riječi na jeziku.
Prstima se, čini se,
ove noći može dohvatiti sram.
Niz ulicu blijedu eno ide
još jedan poraz.
Veliki se, kažu, medvjed
večeras oholo smije.
Rane
Gledaj kako niz tmurno jutro
otiče dio po dio mene.
Poput biča, udaram se zakletvom
slabom poput sna.
I nikad više, i odsad drugačije
u mojoj glavi plešu još jedan ples.
Čini se vještija no ikad
moja sposobnost da ne vidim sebe.
Prošlost je voz koji kasni.
Dođe ipak neminovno,
uzme me i nosi kroz uske kanjone
uz ponos i niz kajanje
Skupim snagu, svaki djelić otmem od tuge.
Izazovem sumnje na borbu
ne bi li rane ožiljke rodile,
a strahovi u meni pronašli izazivača.
I sve uzalud, i sve u sto vragova ode
kad pomislim da ne misliš ni ovog jutra
na to koliko, ni miljama silnim unatoč,
nigdje nisam otišao.
Faruk Ajdinović rođen je 1993. godine u Cazinu. Medicinski fakultet u Tuzli završio je 2018. godine, te stekao zvanje doktora medicine. Trenutno na specijalizaciji iz urgentne medicine. U ne tako davnoj prošlosti kolumnista, urednik i novinar na nekoliko lokalnih i regionalnih web portala, te na lokalnom radiju. Pisanje pjesama doživlja kao potrebu, ne hobi; kao želju, ne interes.
Dunjalučar 