Maggie O'Farrell: Bračni portret

Pogledajte. Evo Lucrezije, male figure u uglu u kojem su rijeka, šuma, impozantna, kamena građevina. Kreće se čistinom, kroz mračnu, zimsku noć, trči, trči svom svojom snagom ka milosrdnim krošnjama drveća.

– Maggie O'Farrell, Bračni portret

Maggie O'Farrell: Bračni portret

Buybook, Sarajevo, 2022, sa engleskog prevela Stanislava Bosiljčić

Bračni portret, novi roman irske spisateljice Maggie O'Farrell počiva na odnosu fikcije i fakcije, proučava prošlost kao misteriju, kao fenomen podložan propitivanju i promjenama. Brak između Lucrezije de’ Medici i vojvode od Ferrare, Alfonsa II, koji je obavijen velom tajni, dvorska šaputanja, nelogičnosti vezane za smrt šesnaestogodišnje Lucrezije, godinu dana nakon ulaska u brak, povod su za autoričino propitivanje njenog života i smrti.

Maggie O'Farrell omogućava Lucreziji da prestane biti tajanstvena figura iz XVI stoljeća, članica čuvene porodice poznate po bogatstvu i sklonosti ka umjetnosti, i da postane žena čija nas hrabrost oduševljava. Iako je zatvorena u dvorskim odajama, uvijek u pratnji dadilje i dvorskih dama, izolovana od vanjskog svijeta, Lucrezijin unutrašnji život je prostor slobode i lutanja.

Roman počinje naglašavanjem Lucrezijine prirode koju je društvo opisivalo kao bolesnu, pogrešnu, melanholičnu. Lucrezija, djevojčica koja od najranijeg djetinjstva pokazuje kreativnost, inteligenciju, pronicljivost istraživačkog duha, nevjerovatnu sklonost ka slikarstvu i želju za životom, usamljena je i vrlo često prepuštena svojoj snalažljivosti i vlastitim mislima.

Njenu hrabrost i plemenitost, autorica naglašava već na samom početku romana. Lucrezija bez straha dodirne tigricu zarobljenog u podzemnim odajama njenog oca, a nama postaje jasno da ona u tigrici vidi sebe, veličanstvenu, ali zatvorenu, lišenu slobode. Lucrezia i tigrica su se međusobno posmatrale jedan dugi trenutak, ruka djeteta na leđima zvijeri, i za Lucreziju je vrijeme stalo, svijet se zaustavio. Njen život, njeno ime, njema porodica i sve što ju je okruživalo je uzmaklo i postalo praznina. Bila je svjesna samo sopstvenog srca i onog tigrice koje je pulsiralo u rebrima, vadeći grimiznu krv i ponovo je dajući, prolazeći kroz njihove vene.

O’ Farrell koristi fikciju kao oružje protiv patrijarhata, pruža Lucreziji šansu, ne samo da progovori, nego i da, na neki način, “prevari” historiju, nastavi živjeti i preda se umjetnosti, slobodi. U bilješkama uz roman, autorica naglašava svojevrsne izmjene faktografskih podataka koje je morala napraviti kako bi svijet ovog romana mogao biti napisan, pri čemu nije narušena suština priče. Alfonso II, vojvoda od Ferrare je nakon Lucrezijine smrti imao još dvije žene, a ni sa jednom nije dobio djecu.

Zbog Alfonsove želje za osiguravanjem nasljednika, Lucrezija prolazi kroz torturu koja podrazumijeva sve od ograničavanja kretanja, ishrane, seksualnosti, rezanja kose koju ljekar opisuje kao previše vatrenu, do uticanja na njene misli. Dakle, Lucrezija predstavlja opasnost, svojeglavu ženu koja u Alfonsov dvor donosi prkos i snagu, a ne pokornost koju je očekivao. Maggie O'Farrell osvjetljava Lucrezijinu sudbinu, ali joj omogućava da, obasjana svijetom fikcije, doživi slobodu i da pronađe ljubav. Autorica nam u bilješkama govori o sličnoj sudbini nekoliko žena iz Lucrezijine porodice, ali i o femicidu kao fenomenu kojem je potrebno posvetiti mnogo više pažnje.