Čemu još filosofija?

Čemu još filosofija?

Isprva, filosofija razvi svoja krila, u tišini dokolice se osovi na sigurno postolje mišljenja, usmjeri čovjeka ka putu spoznaje i određenju svoga sopstva, diže koprenu sa skrivenog, svetog znanja i razbi iluzije nekim ljudskim glavama. Potom, filosofija bi unižena, ponižena na status služavke, preoblikovana i razbijena u parčad, nadmudrena vlastitim govorom, povrijeđena i osuđena na samrtnu postelju. Potom, onako dotrajala i bezvrijedna, filosofija bi iskorištena, izmanipulisana, oprana u bezbroj voda, rob velikim narativima koji su odredili čovjekovu sudbinu…vječno traganje za suvislošću vlastite egzistencije. Danas svjedočimo da je filosofija pogledala u ambis i da je ambis pogledao u nju. Filosofija je sada puki svjedok sebe same, pasivni posmatrač filosofskog mišljenja koje se pretvorilo u fragmentarnost i mudrijašenje.

Svjedoci smo da je savremenost postavila neke nove kriterije i parametre u okviru kojih se toleriše i dopušta postojanje filosofskog mišljenja. Danas vlada strah, jedan iracionalan strah od mišljenja i sučeljavanja sa istinom…vlada jedna nelagoda bavljenjem pozivom koji zahtijeva suprostavljanje svemu onome što nam je poznato, koji zahtijeva jednu posvećenost koja se ubjedljivo dodiruje sa samom ljubavi. U savremenosti vladar je trenutak, površnost, fragmentarnost, istine se ne traže, niti se naslućuju, mnoge vrijedne ideje doživljavaju svoju propast, krah, odbacuju se poput iskorištenog predmeta, a slika o čovjekovom dostojanstvu se iskrivljuje. Poput Nitsche-ovog mahnitog čovjeka koji usred bijela dana fenjerom pokušava pronaći Boga, i čovjek sam koji se naziva filosofom, traga za svojom muzom.

Nade ima beskonačno, ali za filosofiju i one vične filosofskom mišljenju, nema. Čemu onda filosofija danas, pitat ćemo se. Postalo je evidentno i razumljivo samo po sebi, da ništa više nije razumljivo, od vremena u kojem se filosofija zadesila u maniru usputnog zadovoljstva, do pozicije autentičnog čovjeka u svijetu narušenih vrijednosti, bez mogućnosti postojanja pluralizma istih, bez mogućnosti da se te ideje revitaliziraju i u njih udahne neki sasvim novi smisao u kontekstu novog vremena.

Jasperovski rečeno, filosofija pojedinačnom čovjeku niti većem broju istih ne može pomoći, ne može se utjeloviti niti se, kao takva, može posjedovati, filosofija nije jednokratna, niti se može istom raspolagati u kontekstu ideja. Medjutim, nailazimo na nešto, vlastitim sazrijevanjem prije svega, što se nameće kao iskonska potreba za filosofiranjem. Na putu filosofskog mnijenja, na putu ka spoznaji i skidanja koprene sa tajnovitih i nedokučivih znanja eksternog svijeta, mi otkrivamo i stičemo vlastito sopstvo, pronalazimo smisao, spoznajemo bitak, izgrađujemo se u svijetu filosofiranja. Uloga filosofije je oduvijek bila mnogostruka, što je nametalo istoj, prije svega, sveobuhvatnost i sveprožetost…od udjela u kreiranju znanstvenog svijeta do izgradnje pojedinca kojem se obraća i čiji svijet ima namjeru ustoličiti. Filosofija vraća čovjeka samom sebi, potvrđuje ga i oslobađa ga, usmjerava i određuje. Filosofija je poput samog izvora sa kojeg se napajamo, a čije blagodatne kapljice pijemo onda kada ponestane suvislosti u već shvaćenim mišljenjima. Filosofija nas održava u konstantnom stanju napetosti, koja osigurava našem umu vrlo potrebnu zrelost, brani nas od zahrđalosti sistema koje usvajamo, shvatamo i mislimo, brani nas od zla i dekadencije misli. Filosofija je naš štit od nesigurnosti, neodređenosti i nepoznanstva. Filosofija uslovljava svaki strah koji popušta nakon shvaćenog i sagledanog smisla stvari. Poput Parmenida, koji svom Bogu posveti svetište, u znak zahvalnosti, što mu filosofija podari mir, čistu spoznaju i bistrinu uma, dužni smo i sami odati poštu, posvetiti unutarnji hram filosofiji, jer nikada nije prestala niti će ikada prestati, sve dok je čovjeka, biti utočište kada iznevjere čovjekova vlastita priroda i svijet u koji je bačen.

Danas gledamo svijet nekim drugim očima, poklanjamo se uglavnom prolaznostima, umanjujemo vrijednost promišljanja pojmova na čijim su značenjima razvijani glasoviti filosofski sistemi koji su mijenjali svijet, pa su promjenili i čovjeka. Čovjek, čijim umom dominira res cogitans, ipak mijenja lice i naličje filosofije. Isti, koji filosofiju nikada nije uzimao u šire razmatranje niti se otisnuo hrabro u filosofiranje, postaje rob predrasuda, zdravorazumskog poimanja istina, ali i prezira. Čovjek bez filosofije i potrebe za umovanjem, ostaje bez svojevrsnog kompasa, koji ga upućuje ka otvorenosti prema svijetu. Bez filosofije, za svakoga bi svijet bio konačan, površan, vrlo jednostavan. Ništa u vezi sa istim što bi probudilo iskonsku radoznalost i zadivljenost bivanjem čovjekom. Istinska filosofija ostala je u godinama čovjekove bezbrižnosti, u najranijim danima kada nam je jedina svrha egzistirati i proniknuti u bit svake stvari sa kojom dolazimo u susret.

Ono sa čime se suočavamo jeste zaborav vlastitog bitka, zaborav vlastitog života, pa i sami zaborav na filosofiju kao vrijednog štita od nihilizma koji postoji kao konstantna prijetnja čovjekovoj egzistenciji. Zaboravili smo mnogo toga, ponešto smo vrlo planski smjestili u arhivu, bez namjere da se u istu ikada više pogleda. Istisnuti smo iz istine, koja je odjednom postala nedohvatljiva, nedovitljiva, poput nekog kolosalnog idola. Zaboravili smo kako je biti homo ludens, kako je to otisnuti se u igru spoznavanja, propitivanja, kako je biti u konstantnoj otvorenosti prema svemu. Prvi korak koji se nameće jeste preuzimanje odgovornosti, a potom prihvatanje ruke filosofije koja grčevito iščekuje tračak humanosti. Poput Hypatie, koja život posveti, pa taj život i dade filosofiji, treba reći…rezervirajmo naše pravo da mislimo, jer misliti pogrešno je čak i bolje od toga da se uopšte ne misli.

Autorica: Elma Ćilimković

Bilješka o autorici:

Pored vlastitih i osnovnih podataka, želim istaći da sam Bachelor filozofije-sociologije, sa iskustvom u predavanju, organizaciji, te javnom debatiranju. Takođe, upoznata sam I odlično baratam sa MS Office-om, a izvjesne vještine sam stekla za vrijeme srednjoškolskog I visokog obrazovanja. Ono što mogu istaći o sebi, jeste da sam veoma strpljiva osoba, optimistična, snalažljiva, te sklona redu I organizaciji, a takve osobine mi pomažu da postignem izvrsnost kroz timski rad, uz entuzijazam i beskompromisnu radnu etiku u svakom trenutku. Tokom studiranja, imala sam priliku upoznati se sa samom ulogom predavača, kako u srednjoj školi, tako I u organizacijama kojih sam bila član, gdje sam, zajedno sa kolegama imala priliku organizirati, te realizirati javne skupove, debate I družiti se sa najvrsnijim govornicima I profesorima iz cijele Bosne I Hercegovine. Takva praksa mi je dala uvid u moje predavačke sposobnosti, za koje smatram da su primjerene, te osvježene novim metodama o kojima svakodnevno učim kako ih primjeniti. Bila sam u organizaciji, ali I direktni učesnik projekta Studentski forum, prilikom čega smo dobili uvid šta mladi studenti misle o studiranju na Univerzitetu u Tuzli, te da li imaju određene uvide šta isti predstavlja. Takođe, imala sam priliku učestvovati u Političkoj školi 2021. ili Youth left week, omogućena od strane Friedrich Ebert Stifftung fondacije, a čiji je zadatak bio da mlade ljude/studente uvede u svijet politike I kritičkog načina promišljanja. Svakako je vrijedno spomenuti da sam, u suradnji sa profesorima i asistentima sa Filozofskog fakulteta u Tuzli, bila organizator, te učesnik događaja povodom obilježavanja Svjetskog dana filozofije 2022.godine.