Perzijski šah i imaginarni savez osmanskog sultana
Početkom XVI stoljeća na istoku se pojavila nova prijetnja po Osmansko Carstvo. Naime, sa područja današnjeg Irana i Azerbejdžana veliki osvajač i osnivač dinastije Safavida, te ujedinitelj Novog Perzijskog Carstva, šah Ismail, pokrenuo je ofanzivu na osmansku Anadoliju. Prijetnja koju je Ismail predstavljao Osmanlijama bila je potpuno nove vrste. Ona više nije bila pitanje vladarske ideologije (u čemu su se Osmanlije sporile sa evropskim vladarima), već pitanje vjerske dogme, jer je Ismail pokušao nasilno uvesti šiitsku denominaciju islama na teritoriju svoje države u kojoj se on, prvi put nakon sasanidskih vladara, proglasio Kraljem Kraljeva, što je imalo za cilj naglasiti njegove univerzalističke tendencije bazirane na staroj iranskoj vladarskoj ideologiji.
Sam Ismail je bio markantna ličnost. O njegovim vjerskim uvjerenjima moglo bi se govoriti naširoko, s obzirom na to da je o toj temi napisana već jako široka literatura. Međutim, pri tome bi posebno trebalo istaći to da se bavio pisanjem mističke poezije, koju je potpisivao pseudonimom Hatayi (tur. Grešnik). Ono što je naročito interesantno je da je u svojim pohvalnim pjesmama između mistike i epsko-vojnog diskursa, koje su bile namijenjene da se pjevaju kao himne, sebe jasno nazivao bogom. Slijedeći određene norme sufizma i sami njegovi sljedbenici nisu razmišljali o njemu drugačije, te je on za njih predstavljao utjelovljenje Boga i nisu dovodili u pitanje ni jednu njegovu odluku. Ismail je, uz pomoć njih, u Anadoliji uspio nanijeti niz teških poraza Osmanlijama, čime je postao heroj u očima evropskih kršćana, a pri čemu je posebno proslavljen u Mletačkoj Republici, koja se uskoro, trgovački povezala sa Ismailovom državom.
Valja istaći da su ovi uspjesi Ismailovih sljedbenika u Anadoliji mogli zahvaliti unutrašnjim problemima i pitanjem nasljedstva u Osmanskom carstvu. Tek nakon što je vlast u Carstvu preuzeo sposobni, mudri i ratoborni Selim, stvar se uspjela preokrenuti u korist Osmanlija. On je uspio da konsoliduje osmanske snage i nanese težak poraz Safavidima u bici kod Čaldirana 1514. godine. Savremeni posmatrači iz svite šaha Ismaila, izvještavaju da je ovaj egoistični vladar, nakon svog teškog poraza u ovoj bici pao u tešku dokolicu. Prema njihovim navodima, on više nikada nije bio isti. Mnogobrojne “hićaje” o njegovom životu, kažu da se poslije ovog poraza više nikada nije nasmijao, a svi izvori se slažu s tim da je okrenuo leđa i vođenju svoje vojske, te je ratove prepustio svojim pograničnim vezirima i dao se beskonačnim opijanjima
No, vratimo se glavnoj temi ovog rada. Pošto je šah Ismail uživao veliku popularnost među kršćanima, sultan Selim je u svoje propagandne svrhe, kako bi muslimanima pokazao svoj ugled među kršćanima, na svoju stranu doveo veliki broj kršćana iz Osmanskog carstva. Kako bi preuzeli dominaciju u islamskom svijetu, Osmanlije su ubrzo po okončanju sukoba sa Ismailom, krenuli u okršaj sa Mamelučkim sultanatom koji je također bio u dobrim odnosima s Mlečanima. Ovdje nam stvari postaju posebno zanimljive. Naime, Selim je u ratne svrhe koristio diferencijalnu artikulaciju saveznika te je mobilizirao unutrašnju podršku kako bi zastrašio svoje trenutne protivnike. On je da bi pokazao kakvu podršku uživa među kršćanima, sa sobom poveo mađarskog ambasadora Belaja u svoje pohode protiv Ismaila 1514. i protiv Mameluka u periodu između 1515. i 1517. godine, predstavljajući ovog poslanika kao ugarskog kralja:
”…Selim je Belaju, prvo pokazao svoju vojsku, kako bi on vidio njegovu moć i da bi broj njegovih ljudi prijavio svome gospodaru i gospodarima svoje zemlje. I onda, je (Selim) počeo da ratuje protiv kralja Egipta… za sve to vrijeme vodio je Belaja sa sobom, nazivajući ga, i pozivajući ga, kraljem Ugarske pred svim ljudima koji su tamo živjeli. Imao je oko šest hiljada muškaraca, Bosanaca i Srba, obučenih po mađarski način, sa zastavama ispisanim na mađarskom, kako bi pokazao da je ugarski kralj na njegovoj strani i da mu je pritekao u pomoć.” (Iz priče Ferenca Zaya prevedeno i citirano u Tardy, *Beyond the Ottoman Empire, 116-117.)
Dakle, Selim je koristio vlastiti brend afirmiranja različitih etničkih skupina svog carstva u suprotstavljanju narodima mamelučkih i safavidskih vladara, kao i vlastite vojske, dajući im imaginarnu viziju mađarske podrške. Moć nečijih saveznika, stvarnih ili zamišljenih, ovdje je imala prednost nad njihovim teološkim opredjeljenjima. Tamo gdje je javnost, zahtijevala razliku između saveznika i neprijatelja na vjerskoj osnovi, učinio je propagandno čudo dovodeći pravu malu vojsku maskiranih ljudi, kojima je za svoje potrebe dao drugi identitet. Oba ova vladara islamskih država (Ismail i Selim), uprkos tome što nisu odobravali učenja kršćanskih teologija, su ipak nastojali pokazati svojim podanicima muslimanima kršćansku podršku, kako bi kršćanska pristrastnost dokazala da je njihova islamska denominacija u pravu.
Cijeli ovaj historijski fenomen, posebno nam je interesantnan jer su u njemu učestvovali ljudi, odnosno Osmanlijama pokorno plemstvo sa naših prostora, no uprkos tome sama ova historijska epizoda je ostala nepoznata u našoj historiografiji. Specifična je kako po pitanju uloge ljudi sa prostora Bosne u značajnim sukobima koje je Osmansko carstvo vodilo na prostoru današnjeg “Bliskog Istoka” (dalo bi se zaključiti da je njihova uloga u ovom slučaju, iako važan propagandni element, sama po sebi bila i komična), ali i po pitanju afirmacije stanovništva ovog prostora u osmanskom društvu u još uvijek ranom periodu osmanske vlasti nad Bosnom. Pošto je ovo prvi put da se neko na našim prostorima uopšte bavio ovim događajima, nadati je se da će ova priča ući u neki širi kontekst pri budućim istraživanja osmanske prošlosti današnje Bosne i Hercegovine.
Autor: Enver Rizvo
Upute na tekst:
– Ekmeleddin Ihsanoglu, Historija Osmanske države i civilizacije, Istanbul-Sarajevo, 2004.
– Enrico Cravetto, Povijest 9: Počeci novog doba (16. stoljeće), Zagreb, 2008.
– Gerhard Švajcer, Iran, Razmeđa Istoka i Zapada, Beograd, 2006.
– Layos Tardy, Beyound the Ottoman Empire, 14th-16th century Hungarian diplomacy in The East Szeged, 1978.
– Palmira Brummett, The Myth of Shah Ismail Safavi: Political Rhetoric and ‘’Divine’’ Kingship, Medieval Christian Perceptions of Islam: A book of Essays, edited by John Victor Tolan, Taylor and Francis, 1995.
Bilješka o autoru:
Enver Rizvo je rođen 26.06.1998. godine u Sarajevu, gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Zbog svog posebnog interesovanja za historiju, 2017. godine upisuje se na Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na kojem diplomski studij završava sa usmjerenjem na periodu kasne antike, odbranivši diplomski rad na temu ”Julijan Apostata; Život i djelo”. Posebno je zainteresovan za historiju Vizantije te je sa zapaženim rezultatima učestvovao na nekoliko međunarodnih vizantoloških konferencija. Član je nekolio građanskih udruženja i aktivan učesnik u različitim društvenim i kulturnim aktivnostima, te je posvećen volonterskom radu i aktivizmu. Bavi se pisanjem poezije i iza sebe ima i jedan broj publiciranih literarnih radova.
Dunjalučar 