Ilko Barbarić: Zatvaraj vrata, Štrajk glađu poslije ručka i Nemoj preko telefona

Ilko Barbarić: Zatvaraj vrata, Štrajk glađu poslije ručka i Nemoj preko telefona

„Jedan roman i dvije drame gratis“, Terra, 2021. Mostar

Sugestivni naslovi književnog prvijenca afirmiranog novinara Barbarića asociraju nas na konvencionalne, svakodnevne uzrečice katkad šaputavog tona. Međutim, kad iščitamo sadržaj koji se krije iza ovih naslova, čujemo glasne vapaje pripovjedača i likova. Čujemo bunt protiv ustaljenih konvencionalnih normi, protiv agresije dominantnih nad podređenima, kao i bunt protiv sustava kojim smo opkoljeni nepremostivom preprekom. Sav taj revolt i gorčina u svakodnevnom životu se, kako iz knjige možemo zaključiti, izriču upravo šaptajima. Neprestano smo okruženi šumovima s takvim prizvukom. Barbarić ih prenosi na papir vješto ironizirajući ne samo njihov sadržaj, nego i formu. Formu potčinjavanja mediokritetima s tihim šuškanjima revolta. Tu je dakako i ironija prema komercijaliziranim pristupima književnosti koju možemo iščitati iz podnaslova „Jedan roman i dvije drame gratis“.

„Zatvaraj vrata“ je dio knjige koji je klasificiran kao roman. Radi li se o romanu ili pripovijetci, dalo bi se diskutirati. Recezent ističe da „autor otkriva deformacije u vremenu i da okruženje glavnog lika Filipa ima metaforička svojstva“. Ako je Filip predstavnik sviju nas „žrtava“ nepredvidivog i kaotičnog sustava, što nam se implicira u tekstu, onda nam se želi ukazati da je svo naše okruženje nestvarno, metaforično. Možda zato što stvarnost, izvučena iz konteksta knjige se ne podudara s logikom uzročno-posljedičnih veza. Školovani, vrijedni i uporni ne dobivaju zaslužena radna mjesta.

Glorija je reprezentativan primjer upravo takve uspješne osobe koja ne ubire plodove rada nego razmišlja o odlasku negdje drugo, mistificirajući pojam dalekog kao nečeg boljeg. Ono što guši nju i sve koje njezin lik zapravo predstavlja su i kaotična psihološka previranja koja su opet rezultat nepravilnosti uzročno-posljedičnih veza sustava kojemu likovi, htjeli ili ne, pripadaju. „Dokle ćemo kupovati vlastiti mir i zadovoljstvo, zadovoljavajući sve oko sebe na svoj račun?“

Ova knjiga ima intenciju da nasmije čitatelja, da se na komičan način prikažu različite stvarnosti. Evidentna je satira kojom autor vješto prolazi kroz boljke malih sredina. Sam izbor jezika, vulgarizirana ikavica, upućuje nas na autorovu osviještenost o važnosti jezika u književnosti. Ovakvim, autentičnim jezikom se pospješuje uvjerljivost pripovjedača koji ogoljuje sav primitivizam učahurene sredine, okorjeli patrijarhat i ne odstupanje od kolektivnog mišljenja. Agresivnost postaje zajednička osobina manifestirana kako u jeziku, tako i u stavovima likova. „Knjige su mu služile samo za podmetnut pod tavu kad bi mu baba pravila sataraš.“, „budi uzor poslušnih/ budi u sredini/ negdje na margini.“, „šta ćeš bit kad odrasteš, a on fino ko iz topa – bit ću ženu..! Pošteno. Odma čovik zna što hoće.“, „usred zime bura dere, a on zagrnuo rukav ko da mu je vruće, evo ovako, samo da se vidi sat.“, „kod nas ti je to kompliment kad se ditetu kaže da će biti lopov.“ Ovi citati funkcioniraju kao ogledni primjer mjesta radnje koje pozitivistički promatrano, utječe na karakterno oblikovanje likova. Svi oni koji pokazuju i malo bunta protiv ovakvih patrijarhalnih, konvencionalnih, pa i ograničenih životnih načela, bivaju odbačeni i opečaćenjeni negativnim atributima. Isto vrijedi i za one koji ne žele biti na margini, koji se ne žele komforirati u mediokritet turbo folka, švercerskih caka, dominaciju muškaraca ili mišljenje u skladu s vladajućom strukturom. Vrlo je zrelo od autora što se takvim tematskim preokupacijama bavi kroz komedigrafski žanr, ne proklizavajući u klišej čak ni u prvom djelu ozbiljnijeg tona.

„A što ćeš, to je život, odahnuli bi s olakšanjem tjerajući brzo misli od sebe kako će i njima jednog dana tako buljiti u crno-bijelu fotografiju. Ima nešto tajnovito i nekrotsko u ljudskoj potrebi da čita kroniku tuđih misli.“ Ovaj citat osim ironiziranja ljudskih slabosti, vodi nas ka promišljanju o središnjem motivu i općenito, najintenzivnijem osjećaju u nama, a to je strah. Tim motivom pulsiraju gotovo sva mjesta radnje, dijalozi i monolozi u knjizi. U prvom djelu, strah je evidentniji i naglašeniji. Promatramo jedno nedavno, svima nam zajedničko, korona-stanje u kojemu je smješten glavni lik – Filip. Bolje rečeno, zatočen u svome stanu. Uočavamo ekspresionistički naboj koji pulsira golemim krikom protiv nametnutih pravila i sustava koji se vodi metodom copy-paste ne poznajući vrijednost kritičkog propitivanja. Na mnogim mjestima osjećamo poetski artikuliran krik uz vrlo jasno postavljene vizualne i akustične pjesničke slike: „kišne kapi su se počele rojiti na prozorskom staklu!“, „svi nešto pričaju, niko nikog ne čuje.“. Promatrajući sva tri djela kao cjelinu, možemo ih percipirati i kao tragediju u tri čina. Tragediju ljudskih slabosti i propusta kojima izvor leži u središnjem motivu, strahu.

Na taj motiv nadovezuje se i motiv samoće. Tako ljudi bivaju „zavučeni u svoje ljušture“. U knjizi, osobito djelu „Zatvaraj vrata“ uočavamo kafkijanski motiv otuđenja. Pronalazimo paralelizam u iscrtavanju lika Filipa s likom Gregora Samse. Odbačen je i prezren zbog jednog pozitivnog nalaza, promatra ga se kao mistično, nadnaravno biće koje ugrožava druge i kome se ne smije približiti niti omogućiti osnovne životne potrebe, baš poput Gregora. Kritički se propituje i dosljednost i pravednost onih kojima je borba za pravdu posao. To možemo iščitati iz jedne indikativne rečenice Filipovog prijatelja Joea: „Policija ti nikad ne zalazi u bogataške četvrti i siromašne kvartove. Oni ti samo dolaze i kažnjavaju normalan svijet.“ Kritizira se čitav društveno-politički okvir likova kroz ironiju predizbornih običaja čiji glavni likovi poprimaju karikaturalne osobine. „Obećavaj, plaši, priti dovedi pivače, gangaše, podili sendviče.“ Komedija situacije je osobito izbrušena u posljednjoj drami „Nemoj preko telefona“ gdje se stavlja naglasak na odnos muškarca i žene koji su zapeli u htijenju da je sve kao prije, na početku njihove veze. Na površinu izlazi nesvjesna čovjekova narcisoidnost koja se kritički propituje duhovitom konverzacijom dvaju likova.

Pogodna kazališnom uprizorenju, ove tri komedije ili jedna tragedija, vjerujem da će se uskoro naći na kazališnim repertoarima.