Opasna igra ludilom Paganina
Kad je čovjek velik?
Ako čučne pod cvijet
I posmatra svijet.
Tad duhovni vir
Postaje vječni mir.
Kopenhagen je blistao kao golubovo perje na sunčanom danu. Sunce ga nadvisilo, okružilo i škropalo po perju zlatnu tečnost. Ljudi su suncokreti, okreću se za njim i griju poslije dugih bijelih skandinavskih noći. Svi su, kao djeca na školskom odmoru, pohrlili van u to tečno zlato da se kupaju u njemu jer to je ovdje prava rijetkost.
Stidljivo su im se pridružili prognanici i izbjeglice, oni su još više trebali sunca. Dokone izbjeglice u Danskoj uglavnom pecaju, bar oni koji žive u manjim gradovima, ribarski štapovi, role, gliste i pogled na smirujuću vodu su sve što imaju u životu.
Malo žubora rijeke, malo stare slave, malo ponosa, malo behara, malo života tražili su od sudbine. Nisu dobili ništa.
Topovi su zaglušili žubor u ušima, ostao je samo gluhi tutanj. Staru slavu su im uzeli poniženjima. Kristalni krstovi mraza prekrili su behar. Uzeli su im i ono što nisu imali. Ostala su samo sjećanja, ostao im je modar ponos kao njihovi podočnjaci.
Ostale su sjenke od ljudi kao dokaz stare slave.
Prognanici iz Kopenhagena, nemaju svoja određena odredišta sakupljanja, oni lutaju gradom bez cilja u vječnoj potrazi za Uzrokom. Jedan prognanik živi samo za to, da riješi enigmu Uzroka, sve drugo za njega je bez smisla.
Smisao bez smisla. Uzrok bez povoda. Povod bez uzroka. Povod bez smisla. Smisao bez povoda.
U većini prognanika krije se nešto hermelinsko. Hermelin je lijepa čista životinja koja bi se radije prepustila zubima krvoždernih lovačkih pasa nego što bi svjesno prošla kroz blato, spasila život ali i zaprljala svoje skupocjeno krzno.
Zato se teško podnosi izbjeglištvo.
Pa ipak moglo bi se reći da je glavna željeznička stanica neka vrsta Meke koja ih okuplja. Razlozi za to možda se kriju u ljudskoj raznolikost, pomiješanosti svih rasa i tu se čovjek ne osjeća tolikim strancem kao što je to u drugim prilikama i situacijama, mada je i tu naravno najviše Danaca ali tu se prognanik manje stidi svoga lika, tu se manje stidi govoriti svoj maternji jezik.
On se tješi u uvjerenju da će Danci misliti da je samo jedan od putnika, na proputovanju.
I ja sam bio namamljen proljetnim danom i dao se u potragu za nečim. Poslije tumaranja i lutanja ulicama svratio sam u željezničku stanicu, veličine fudbalskog stadiona i sjeo na jednu klupu pored grupe Japanaca. Sve druge klupe bile su popunjene umornim putnicima ali i lokalnim alkoholičarima i narkomanima. Braon koža moga lica najbolje se slagala uz žutu i tako manje stršila. Japanci su međusobno razgovarali, ja sam se zatvorio u sebe.
Tupo sam piljio u mozaik podnih pločica boje cigle. Oči su mi skakale gore-dolje, čas na pločice čas na visoki plafon koji se kao riblji skelet slagao i spajao u dugačku kičmenu kost.
Stanica mi je izgledala kao jedna isuviše velika vikinška galija izvučena na suho kopno, potom okrenuta i postavljena naopako. Majstori svog zanata skovali su portalne nosače, nitne i uklopili ih i okovali u debele ručno tesane direke, povezali i spojili u vrhu.
Labirint civilizacije sačinjen od radnjica, kioska, kafana, kubistički se ispreplitao sa prazninama čekaonice, nadopunjavao i nadovezivao pa prekidao. Blještali su izlozi, blještala neonska svjetlost iz lampi, curio kečap iz MacDonaldsa.
Ovdje sunce nikada ne sija. Tek ponekad, samo proviri kroz ulazna vrata, obasja nekoliko kvadratnih metara oko njih, trzne se i povuče.
Čujem razne zvukove u daljini, eho žurnih koraka, pokrete ljudi, točkove putnih torbi koji paraju pločice, pokretne stepenice, spikera koji preko zvučnika najavljuje vremena polazaka, tutanj nadolazećeg voza pod zemljom. Tutanj se pojačava, nadolazi kao zemljotres pa se utiša. Kolone ljudi poteknu iz vozova razlijevaju u deltu mravinjaka sve do sljedećeg voza i tako se to ponavlja iz časa u čas.
Haotični i harmonični ritam smjenjuju se jedan za drugim.
Zažmirim. Bježim od jave. Pred očima mi iskaču slike.
Vidim kako iz saksije izviruje zakržljali cvijet karanfila, do njega jedna tegla džema, na nju prislonjena razglednica, uštirkane vitrašce kao kragne na likovima Rembrandtovih slika. Sve te slike stoje u šest staklenih kvadrata, u oljuštenom ramu, kao ptica kad se mitari.
Sjenka. Sjenka života! Šamija! Suhe ruke. Tespih!
Sjenke. Sjenke! Sjenke!
Nešto mi prhnu pred očima.
Jedan gladan golub spusti se pred moje noge. Par puta zamahnu krilima nervozno okrećući glavu lijevo-desno i zobajući mrvice hrane. Odskočio je nekoliko puta kao loptica pa opet prizemljio. Ta navijena igračka je skakutala između ljudskih nogu, odskakala kao da je na federima. Ponekad bi kljucnuo otpatke hrane i tako skakutao željezničkom stanicom.
– Sve što je stvoreno da leti ružno je i nespretno dok hoda. – Rekoh si!
Niko se na njega nije obazirao a on se ipak svima sklanjao s puta.
“Jadnik“. Pomislih.
Izgledao je bijedno, prljavo, očepurano, šeprtljavo.
I onda se desilo čudo.
Vinuo se.
Raširio je krila i poletio, prvo nisko, tik iznad ljudskih glava da je od zamaha krila na jednom čovjeku zalepršala zlatna kosa, da bi se potom vinuo još više i više te u veličanstvenom letu obletio cijelu stanicu nekoliko puta. Let ptice, let goluba koji je zalutao u potrazi za hranom, za ljudskim otpadom, ptice koja je ušla na pogrešna vrata, djelovao je nestvarno, nadrealistično. U ljudskom društvu bio je bijedan, šugav sve dok se nije vinuo gdje je njegova ljepota mogla doći do izražaja. Kao u rajske ptice zlatnim sjajem zasijala su mu krila. Zaustavio se na najvišoj gredi i pogledao ispod na nas.
Pod naopako okrenutom vikinškom galijom vidio je kako vrije mravinjak ljudi, vidio je vozove što rovare tunele, vidio je kako krstare putnici, kako prose prosjaci, kako piju alkoholičari, kako se nude prostitutke, kako se pije kafa, jedu kolači. Pa ipak svi su bili sa nekim ciljem, svi sem mene.
Valjda sam zato samo ja mogao primjetiti i pratiti njegove let, njegov pad, pa let.
Osjetio sam neku vezu među nama, osjetio sam prijateljstvo.
Ima neka nevidljiva veza među pticama i prognanicima.
Ponovo je sletio, sad se spustio na veliki sat. Sa njega je ugledao nekoliko kvadratnih metara sunca. Uputio se prema svjetlosti, došao do izlaznih vrata, vinuo i nestao u nebesima.
Mene je tad obuzela neobjašnjiva radost.
Ustao sam i izašao van. Noge me odvedoše do jednog parka. Osjeća se proljeće u zraku, osjeća se u biljkama koje se meškolje na blagom lahoru, u ptičjoj pjesmi, u zujanju insekata, u mladim listovima koji su se napola otvorili i svlače se kao zeleni leptiri. Bijela brda behara povila su grane na žbunju.
Zasuzile su kapljice magle niz gole grane drveta. Milion bisera svjetluca su na repu pauna sunca.
Kad zažmirim tad mi se pred očima razlije topla crvena boja krvi usirena u rascvalim laticama očnih duplji. Nema zaostalih slika niti ičega drugog do krvavog crvenila morskog šipka.
Progledah. Pažnju mi privuče jedan svježi panj. Očito se vidjelo da je drvo posječeno prije nekoliko dana.
Iz panja kuklja život. Iz svježe rane drveta suknuli su životni sokovi, noževi motorne pile su odsjekli njihov cilj, grane, lišće, behar. Prevaren životni proces ostao je zbunjen, korijen i dalje luči sokove nektara koji vriju na panju oblika srca.
Dvije mladice pri kraju panja prkosno su izvirile svoje pipke kao da čorluče i kažu: Nema smrti!
Debelo namazan med mami gladne insekte. Pređoh prstom po toj ljepljivoj masi. Pomirisah je. Miriše na mlijeko dojilje.
Liznuh ga. Puče mi pred očima, bljesnu munja. Razli se nektar života krvotokom. Osjetih blaženstvo, osjetih mir koji je dolazio nekud iz zemlje i prostrujio mnome. Zakon prirode je prost: Obnavljanje, obnavljenje.
Osjetio sam težinu, kao da je moje tijelo otežalo, da me vuče ka zemlji, gravitacijsku težinu. Svaki kilogram težine oslobađao mi je tijelo.
Miran, stabilan, osjetio sam zemlju kao prijatelja i zaštitnika. Čučnuo sam pod povijene grane žbuna okićenog beharom. Osjećaj da pripadam nečemu, da sam dio zemlje koja me je oslobađala.
Oh, prirodo.
Velika si! Moćna si! Milosrdna si!
Prihvatila si odbačenika i obratila ga u vjernika, u Paganina koji ti se klanja.
Hvala ti!
Bilješka o autoru:
Denis Dželić rođen je 1954. godine u Banjaluci. Od 1993 živi i radi u Danskoj. Za dobrovoljni rad u obučavanju bosansko-hercegovačke djece u osnovnoj školi dobio pohvalu danskog Ministarstva za izbjeglice, a nekoliko godina bio aktivan i u organizaciji ”Danska pomoć izbjeglicama”.
Surađuje sa „Banjalučkim žuborima“, koji okupljaju rasute banjalučke umjetnike diljem svijeta. Aktivno se bavi pisanjem od 2000-te godine.
„Aktivno se počeo baviti literarnim radom tek po dolasku u Dansku i do danas je objavio impozantan književni korpus različitih žanrova.“ (Dr.Izet Muratspahić: Književnost bosanskohercegovačke dijaspore u Skandinaviji.)
Objavljena književna djela:
– Ptice iz fjordova – pripovijetke (2004)
– Paganski poeta – poetska proza (2006)
– Bajka za Unu – roman (2010)
– Astralni letovi – pripovijetke (2011)
– Katarina i pjesnik – poetsko prozni roman (2013)
– Pulsiranje ljubavi – pripovijetke – (2015)
– Muhiba legenda – roman – (2017)
– Svijet kao predstava – pripovijetke – (2018)
– Rekla si da voliš jesen – poetska proza i poezija – (2019)
– Romantično putovanje kroz maglu – roman – (2020)
Dunjalučar 