Rainer Maria Rilke, rođen 1875. godine u Pragu, pjeva o smrti i umiranju, o bolu i patnji, o svemu što čovjekovo a čovjeku nije strano. Izuzetan pjesnik, novoromantičar, poznavalac umjetnosti, esteta, iz svoje ogromne prepiske ostavio je za sobom svoja slavna Pisma mladom pjesniku – koja upućuju mladog pjesnika, pjesnika na zaletu, šta da čini, kako da se održi i učvrsti u svjetskoj zbrci beskrajnih mogućnosti. Pjesnikova etička poruka, čista i opravdana glasi: Voljeti je dobro: to je možda najteže što nam je zadato, ono krajnje, posljednje iskušavanje i ispit, rad za koji je svako drugo delanje samo priprema.

---

Ljubavna pjesma

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al‘ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.

Ostavljen na planinama srca

Ostavljen na planinama srca
Gle, u daljini sićušno, gle:
posljednje naselje riječi, a još više,
ali i on majušan, posljednji
zaselak osjećanja. Prepoznaješ li ga?
Ostavljen na planinama srca. Kamen
pod rukama. Jest, tu cvjeta ponešto;
iz nijeme litice cvjeta raspjevan korov
koji ni o čem ne zna. Ali onaj ko zna?
Ah, onaj što poče da zna, pa sad ćuti,
ostavljen na planinama srca.
Jest, tu se kreće ponešto, nenačete svijesti,
kreće poneka bezbjedna životinja s planine,
ide, zastaje. I velika zaštićena ptica
kruži oko čistog protivljenja vrhova.
Ali nezaštićen, ovdje na planini srca.

---

---

Dodirne dušu skoro svaka stvar

Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k’o dar.

Ko mjeri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih ljeta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?

Da se na nama ravnodušnost grije?
O, dome, travo, o, večernja sjeni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vas k nama vije.

Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svjetski prostor. Kroz nas laste
prolijeću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste. 

Ja živim u krugovima koji se šire

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.

Jesenji dan

Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
A vjetre pusti da poljima jure.

Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
Udijeli mu još dva južnija dana,
Nek ispod ploda savine se grana,
A vinu podaj posljednju slatkoću.

Tko sada nema kuće, taj je više
Sagradit neće. Tko je sada sam,
Ostat će sam, da sluša romon kiše,
Da bdije, čita, duga pisma piše,
I luta po alejama, gdje dah
Jesenjeg vjetra suho lišće njiše.

Pjesnikova smrt

On ležao je. Obraz mu je bio
odbojan, blijed na strmim jastucima,
svijet otkad i svijest što se o njem ima,
preoteta osjetilima,
bešćutnoj pade godini u dio.

A znanci nisu imali na umu
koliko Jedno bješe on sa svime;
jer sve: taj ponor, ova polja s njime
i vode ovo lice bili su mu.

O lice mu je bila sva daljina
što ni sad još napustila ga nije;
a maska koja turobno mu mrije
otvorena je, nježna ko nutrina
nekoga voća što na zraku gnjije.

Pjesma kipa

Tko je taj, koji me ljubi toliko,
da za moj će život svoj život ugasit?
Ako se tko iz ljubavi same
u moru utopi za me,
u život iz kamena mene će spasit.

Ja žudim, da tijelom poteče mi krv,
jer kamen je samo kamen.
Ja čekam i čeznem u hladnoj samoći.
Zar ne može nitko smjelosti smoći,
da život mi vrati i plamen?

A kad mi tko život jedanputa vrati,
što zamamno sja se i zlati…

Onda ću plakat,
plakat ću sama,
što nisam vise kip od kama.
Jer, šta će mi krv, što vri poput vina,
kad ne mogu dozvat iz morskih dubina
svog ljubljenog, jedinog moga.

Samoća

Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije nego svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela što nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…