Prosjakinja
Svim časnim ženama svijeta
Bila je to druga polovina jula, nekih sedam-osam godina nakon rata, i bili dani kad su se svi pametni, ako ih je i bilo, krili u hladovini iza spuštenih roletni. Poneko je na prozore metao deke, a u onim sretnijim kućama puhala je ventilacija.
Fatima je poranila i krenula nakon što je popila čaj, spremljen od trava koje je sama brala. Neko uzbuđenje joj nije dalo da u usta stavi koji zalogaj, iako je imala prženice od juče. Samo ih je pogledala i ponovo vratila u rernu. To obično ne radi. Uvijek jede što se ima. I, hvala Bogu…
No, danas je sretna što je napokon prikupila sve što je željela, i nije ni o čem drugom mislila do o tome kako će obradovati one za koje je ovo mjesecima strpljivo sabirala. A to kako će se nositi s vrećom, o tom uopće nije mislila. Za nju je teško jedino kad nema šta da pruži, kad kome ode praznih ruku.
Iako je poranila, dok se snašla po ovom nepoznatom dijelu grada, poprilično je izgubila dan. Bio je to jedan od takvih u kojima je izgledalo da i noću odnekud grije. Jutros je svakako dočekao onaj vrući, sparni zrak, a sada se sticao dojam kao da nema ništa bliže od sunca.
Fata usput pokatkad sa kim i progovori koju, čezne ona za pričom, voli ona ljudstvo. U samoći se nikad nije osjećala ugodno, a eto, Bog joj dao da sama kuburi.
Te i dok se snašla, gdje, kako… Bogami, najprije je trebalo i doći do ovdje. Ali kad Fata krene, ide ona, ide. Njen jedini pouzdani saputnik joj i jesu noge. One je još dobro služe. Pa i kad se namjeri, kao sad, s kraja na kraj Sarajeva.
Fatima nerado ulazi u autobus, stalno mora razmišljati je li potrefila pravi, i hoće li izaći na odgovarajućoj stanici. On ti juri kad ne treba, proleti stanicu da i ne vidiš, a kad treba požuriti, tad samo hmili. To joj stvara nervozu. Pa još i ne voze ovdje, ne voze tamo, najviše se vuku po dolini. A danas treba imati mjesta i za vreću. Boji se da u autobusu kome s njom ne zasmeta. Ovaj svijet nervozan, pa samo traži priliku da se na koga izgalami. Njoj nije do tog, kud će ona da se s narodom raspravlja.
A u njenom lijepom Sarajevu više brda nego polja. Zna ga ona udušu, čitavo ga je za svog vijeka protabanala. E tako će i danas. Ali, da je veliko, veliko je, mašala, pa koliko god da korak pružiš dan ti odmakne, i već su bili sati u kojima se osjećaš kao da ti se neki obruč steže oko glave. Nigdje ni daška da te bar na tren rashladi.
I pored sve volje koja ju je nosila naprijed, Fatima se umorno vukla uz ovu dugu, duuuugu ulicu. Ipak, noseći se tako od ranog jutra, za njene godine nije bilo lako, a ne bi bilo, bogami, ni za mnogo mlađe. Ponekad bi vreću spuštala da napravi predah, a nekad bi je prebacila na lijevo rame, stalno motreći na brojeve kuća. Kad znoj počne da kaplje sa vjeđa ili joj pokvasi nadusnicu, ona zamahne dugim rukavom krutoga muškog radnog mantila i samo ga s lica zbriše.
Tanka mahrama vezana oko vrata, koju bi iz nekog razloga povremeno pomjerala za krajeve tamo-amo, djelovala je besmisleno. Uostalom, kao što je i sve što je nosila bilo stvar nužde a ne dobrog ukusa, samo što se svemu i mogla naći neka svrha, do tom šarenom komadiću na po grla.
Nego, oni koji su je poznavali od ranije, znali su da tim parčetom krpe prekriva ranu od gelera, zadobijenu na mezarju dok je učila jasin poginulim mladićima, među kojima je bio i njen sedamnaestogidišnji dječak, njena jedina utjeha i nada. Bar sedmično se pela pod Igman da šta prouči tim nevinim dušama, koje su prve godine rata, jednog junskog predvečerja pokošene kod Famosa.
Drugu, šarenu i malo grublju, spuštala je nisko preko čela, te podvezivala na zatiljku.
Ipak će biti da joj je u ovom vrućem danu modri radnički mantil, jutros prikopčan velikim zihericama do ispod grla, zadavao ponajviše muke. A ona, tako zahuktana, nikako da se sjeti da ga otkopča. Ispod njega, grube široke pantole privezane kaišem, pa bi čovjek vidjevši je tako, prije rekao da se uz ulicu vuče muško s tovarom, baš kao kakav mrav sa svojim teretom.
Fati je to bila odjeća za sve prilike, svakodnevene i one đekadne (ako je takvih i bilo), a ona naviknuta na nju, nije ni pomišljala da joj nekad može zasmetati, pa ni na ovakvim vrućinama. Bitno je bilo jedino da je čista. A kad ne smeta njoj, ne bi trebalo da smeta ni dugima.
Ali, ako ti takva priđe, kao sada dok se nosa s vrećom, trzne te, jer na prvu pomisliš da je neko ko hoće šta da zaište. No, ugledaš li njeno lice, brzo ćeš uvidjeti da ispred tebe stoji jedan stameni, dostojanstveni borac, pred kojim ćeš se zapravo ti postidjeti.
Izgleda da je napokon blizu.
Tu je negdje ta ulica, mora biti tu. Snašla bi se ona brže da joj se brojevi nisu gubili iz uobičajenog niza. Nije shvatala kako to 90 do 60 a prekoputa 45, te okud na jednoj kući jedno, a već na susjednoj drugo ime ulice. U svemu ovome dodatnu zbrku pravi i to što negdje i dalje stoje predratni nazivi ulica i numeracija na starim plavim tablama. Zato, kad god bi koga ugledala, brzo bi mu pripohitila da upita koja je ovo ulica, i gdje li je taj i taj broj. Većina bi ih se, što je primijeti, brzo negdje izgubila, a poneko bi samo odmahnuo rukom, pa joj je postalo jasno kako je najbolje da opet sama traga. Usput je naučila da ne treba obilaziti svaku čikmu, bar dok se ne primakne traženom broju.
Kad je vreća umori, Fata pod nju podmetne močugu pa je vuče. Za vrećom se u omekšalom asfaltu, zadahlom od katrana, ucrtavala linija, te gdje god napravi predah, od štapa se udubi poveća tačka, a ispod nogu ucrta đon.
Očito je da se od kakve donacije i ovdje mijenjao asfalt. Radilo se to kad god se trebala nabrzinu zaraditi kakva marka, pri čemu se samo zamažu oči donatoru. Ili se časkom krene u zamjenu predratnih vodovodnih cijevi. Zato je Sarajevo sad pilo zimi lednu a ljeti vruću vodu, jer im se nije dalo da cijevi više postavljaju onako duboko kako je to bilo za vrijeme Tita. I o tom je razmišljala Fata na jednoj od pauza, kad su joj cipele toliko utonule da su joj se prosto slimile s nogu. Skontala je da ih prvo treba otklecati, pa dignut vreću pod pazuho. No, ovog puta ih je asfalt bio, iako plitak, tako uhvatio da joj je nasred ceste ostala jedna potpetica. Fata je znala da se tu više ništa ne može, pa nastavila hoveljati sa nogom sad kraćom za par centimetara. Nije mogla da shvati, negdje više pijeska no asfalta, a negdje – vidi…
Kad je Fata ispred jednog kućerka s desne strane ulice, sličnog kakvoj stražari ili dežurani uz kovanu gvozdenu kapiju s posivjelom napuštenom vilom u pozadini, napokon ugledala prostu crnoputu ženu svojih godina i ponadala se da bi je mogla uputiti, samo što je zaustila da priupita, ova je spremno odbi nekako stranački teško zanoseći svaku riječ:
– N-ništa ja ne zna’. Idi tamo u M-merhamet, Crveni krs’.
– De bogati stan’, ne bježi, samo da pitam… Znaš li gdje li živi jedna žena…? Zove se Nela Potura. Trebalo bi da sam na pravom putu…
Žena podbuhlog tamnog lica, obmotana debelim ogrtačem oko širokog pasa kao da je ciča zima, odmahnu rukom naviše put visoke kuće u blizini, te brzo zamače k šupi skrpljenoj od starih blokova. Usput je s nekim progovorila, za Fatu nerazumljivim jezikom. No onom ko zna da posmatra, biće jasno da je tu smještena jedna od mnogih nesretnih romskih porodica, pristiglih s Kosova u nadi da će ovdje naći neki spas. Uz par pasa koji su ljenčarili tamo u hladu velike terase, trebali su paziti i nadgledati nečiju vilu razbaškarenu iza visokih zidina.
Primičući se trospratnici na koju je žena usmjerila, Fatima nije bila sigurna da ipak nije došlo do kakve greške… Zato je nesigurno zakoračila u avliju. I samo što je to učinila, začuo se uznemirujući lavež krupnog njemačkog ovčara. Pas je pomahnitalo skakao uz gvozdenu pregradu. Sreća da preko nje nije mogao. Vidjevši da je zagrađen, Fata produži naprijed. Pretpostavila je da životinju može nervirati štap koji je nosila, pa ga neosjetno iza sebe prisloni uz avlijsko drvo.
Gdje da pozvoni?
Negdje u kući se čula galama, više je ličilo na svađu, ali je teško bilo procijeniti gdje se tačno to događa, jer su glasovi bili izmiješani sa zaglušujućim brundanjem onog čudovišta. Vrata prizemlja su bila zatvorena, mada se po haosu ispred ulaza dalo zaključiti da tuda cirkuliše mnogo ljudstva. Gore na spratu su bila širom otvorena, i najvjerovatnije je galama otud dopirala, jer je i pod krovom bilo zatvoreno. Međutim, u jedan čas se baš skroz gore pojavi širi čovjek u bijeloj potkošulji i rukama se prisloni uz ogradu stepeništa te viknu na psa:
– Miran, pogano pseto! Miran!!!
Ugledavši ga gore, Fatima poskoči od sreće što napokon vidi nekog kom se može obratiti. Skoro da vrisnu od ushićenja:
– Oprostite, oprostite!… – Pa u strahu da joj čovjek ne ode, zabrza: – Malo, malo, molim vas!… Tražim Nelu! Nela Potura! Gdje mi stanuje ta žena? Plašim se da nisam pogriješila…
Čovjek rukom pokaza na sprat ispod:
– Tu ti je ta koju tražiš. Upravo joj se čuje jabac. Nisi pogriješila. – Pa se još jednom izviknu na psa: – Zaveži, glupa mrcino! Sa mrcinama koje te tu i dovedoše.
Lavež se postepeno stišavao kako se Fatima pela. Ona uzdrhtalom rukom stisnu na zvonce, iako je slabo računala da će njime koga dozvati. Drugom je pridržavala vreću oslonjenu uz svoje noge.
Niko se nije pojavio pa je pokušala još jednom.
Uzalud. Tamo nije prestajala rasprava i bahat.
– Nikad nisi kod kuće, kurvo! Hoćeš da ti ja čuvam tuđu djecu?! (…) Ne-mam pa-raaa! Ti bi pola grada pojela!… Uvijek ti je malo! Sve ti je malo!…
Fatimu to zbuni, pa joj posta nezgodno što tako stoji pred tuđim vratima. Zato prilično glasno pozva:
– Gospođo Nela!… Oprostite, ja bih kratko sa gos-po…
Iz sobe užurbano izađe zamašna žena tridesetih godina, u lijevoj ruci držeći cigaretu a u desnoj jednu od savremenijih nokija. Crvena haljina dubokog dekoltea stezala joj je krupno tijelo koje se nasilu uvuklo u dva broja manje.
– Šta je, šta hoćeš?! Nemam ti ništa. Hajmo, tornjaj mi se sa vrata!
– Ne, gospođo, ne tražim ja… No sam pročitala ono u novinama…
– Šta je, bona? Još si tu?! Briši dok ti nisam nahuškala cuku! Nemam živaca ni za koga. Svi mi idete na onu stvar.
Dok se Fatima pokušavala snaći da dođe do riječi i kaže zašto je tu, dvoje djece kao meci izletješe pored nje, i niz stepenice. Gotovo je prevrnuše.
– Gle prosjakinje! Nemamo ništa, čuješ li? Hajde, gubi se! – vikala su trčeći naniže.
– Ne tražim ja… – ponovi Fata. – Pročitala sam u novinama da vam treba pomoć pa…
Nela je užurbano tragala za nečim po kući. Jurcala po dugom hodniku, i uznemireno bacala pogled po otvorenim sobama.
– Još nisi otišla?! Ma vidi je što je uobražena. Nemam ti nerava ni za sebe a ne za tvoje jadikovke. Hajde, žurim, ženo, žuuu-rim!
– Eto, ja uvijek tako, molim Allaha da mi da, da i ja nekog obradujem. I evo, Milostivi mi dao pa vam donijela. Potražim drvo, paletu, gajbu, sve što je za potpale, pa kad naiđem na čiste novine uzmem da pročitam. Volim ja čitat. Ostalo mi tako. I naletim na onaj članak da imate slijepo dijete, a i drugo vam bolešljivo. Razumijem ja da je teško deverat oko njih. A para niotkud. Duša moja, kako i radit, kome ih ostavit? Sve i da se ima posla… Znam ja, sine, šta je majka. Nije ovo nešto bogzna, al je od srca…
Dok je Fata iz njedara vadila novac što im je namijenila, a Nela zanesena potragom za tim nečim, i ne obazirući se više na nju, jurila iz sobe u sobu, uz stepenice se peo onaj golemi ovčar a za njim vriskala djeca:
– Drž’ je, Džo! Drž’ je!!!
Nela je za sobom zalupila vrata i upravo gasila cigaretu, kad joj nokija zavibrira u ruci.
– Vidim, vidim. Eto, idem. (…) Ma, neka luda prosjakinja neće da se makne sa vrata, pa djeca nadrškala Džoa. Sad ću, meine Liebe. Aha, aha, ma jees! O-keeej, o-kej. (…) On?! Ko njega jebe! Er ist, sowieso Scheise! Parkiraj tu, eto me… – govorila je u telefon obuvajući visoke sandale.
Fatima je bez duše jurila niz sokak, dok se Nela prolazeći pored oborene vreće iz koje se osula garderoba, dugo saplitala o nešto zakačeno za potpeticu.
– Mein Got, vas ist das? Scheise, gotovo padoh… Oh, vidi dobre maje! – skide majicu sa potpetice i utrpa u tašnu.
Jedan od one dvojice dječaka, iznenađen što po dvorištu vidi rasute novčanice (one koje im je Fatima namjeravala pružiti prije nego je stigao pas), sagnu se i halapljivo ih poče kupiti. Taman što sve prikupi, drugi mu to iz ruku istrže i otrča ka prodavnici.
Sad su za njim jurili ovaj prvi i Džo.
Bilješka o autorici:
Misera Suljić Sijarić je rođena 1967. godine u Tutinu. Živi i radi u Sarajevu. Magistar je nauka – metodike bhs jezika i književnosti. Bavi se naučnim i spisateljskim radom. Objavljivala je u časopisima i na portalima: Balkanski književni glasnik, Život, Avlija, Almanah, Mostovi i dr. Zastupljena je u više izbora i zbornika regiona, te u antologijama savremene proze. Predstavljena je u Leksikonu znamenitih Bošnjaka i leksikonu Ko je ko u BiH. Dobitnica je nekoliko nagrada za priču na anonimnim konkursima. Roman Kad te noć odnese je na konkursu Nova djela domaćih autora za 2022. godinu nagrađen od Fondacije za izdavaštvo Sarajevo, te objavljen kod „Planjax komerca“. Kod Izdavačke kuće „Bosanska riječ“ 2016. godine joj je objavljena knjiga priča Niska od sunčanih zrnaca, a ovih dana kod „Lijepe riječi” joj izlazi nova, knjiga priča Namještanje kruga, obje podržane od Fondacije za izdavaštvo Sarajevo.
Dunjalučar 